Kako je danas biti antifašist u Dubrovniku? Barem tako deklarirani kao što ste to vi.

- Antifašist još relativno i nije tako teško biti, puno je teže biti protu-ustaša, odnosno suprostaviti se evidentnom trendu reustašizacije društva. Fašizam se vezuje uz Italiju, nacizam uz Njemačku. Nije fašizam problem, nego ustaštvo, neoustaštvo i kako ga ja volim zvati kleroustaštvo.

DUBROVNIK NIJE BIO TOLIKO USTAŠKI NITI ZA VRIJEME NDH

Dobro, kako je biti protu-ustaša u Dubrovniku?

- Prvo ću reći što znači biti ustaša. To znači biti protivnik, mrzitelj svoga naroda, svoje vjere.  Jasno, tu je tendencija ustašizacije Grada. Recimo, imali smo Ulicu Mile Budaka. Hvala Bogu više je nema.

Imamo zato Ulicu Ante Sugje.

- Imamo. To je jedan drugorazredni ustaša. Pavelićev diplomat. I po ustaškim kriterijima nije bio nešto. Kao da su tadašnji gradski oci htjeli reći da i mi imamo svoje ustaše. Pa tu je i padre Perica, kojega se proglašava počasnim građaninom Grada Dubrovnika. A zna se da je on bio duhovni vođa križara u Dubrovniku. I snosi on što izravnu, a što neizravnu odgovornost za stradanja dubrovačke mladosti. O tome je moj prijatelj Miše Galjuf pisao.

Pa, mislite li da je danas Dubrovnik ustaški grad?

- Nije to lako reći, jer on nije bio potpuno ustaški niti za vrijeme NDH. Danas se zapravo Dubrovnik želi učiniti ustaškijim nego što je to ikad bio. Izvorno biće Dubrovnika je antiustaško.

USTAŠIZACIJA KROZ CRKVU

Što doprinosi tome?

- Nije lako odgovoriti na to pitanje. Ta ustašizacija ide polako, puževim korakom. Ona se navlači kao magla na Grad, isprepleteni su ti krugovi njenog uvlačenja u sve pore Grada.  Stvorila se mreža koju je teško opisati, ona kapilarno probija u sve pore života Grada. Imamo tu sugrađane koji su nam doselili iz susjedstva, iz Hercegovine... Ali, glavna poluga je Crkva, koja je pod kontrolom onih koji nisu Dubrovčani. Dubrovački kler ne čine Dubrovčani. A sad imamo problem da je Crkva dobila status državne religije. 

Ta premreženost jest strašna. Kako se može dogoditi da na misama stoje rezervirana mjesta za političke dužnosnike, da na domjenku biskupa Mate Uzinića govore predstavnici Grada i Županije...

- To je tako. U Ustavu piše nešto drugo, u zakonima nešto drugo, ali praksa je takva. To jest državna religija, ona je to u stvarnosti. 

Dakle, Crkvu smatrate onom koja potpiruje ustaštvo.

- Ona je glavni generator toga. Ona je ta komponenta. Zato govorim da ne trebamo govoriti o fašizmu i nacizmu, naš problem je kleroustaštvo, koje je bilo specifično u odnosu na nacizam i fašizam baš po "klero" komponenti. Ona je vezivala cijelo vrijeme, i danas vezuje nacionalnu i vjersku kompoenntu. To znači izdaju ideje Isusa Krista.

A čini se da je Crkva danas najmanje Kristova.

- To tako izgleda u nas. Pa se naši teolozi pitaju kako je Crkva u Njemačkoj bliža ljudima. A odgovor je vrlo jasan.

KRIVO SE IZRAŽAVAO KAD JE GOVORIO O HERCEGOVCIMA

Spomenuli ste Hercegovce. Govori se da ih posebno volite provocirati.

- Takve generalizacije su opasne, ali u mom slučaju nisu točne. Ono što ja napadam je Herceg Bosna. I one što se zovu herceg-bosancima. Znao sam upotrijebiti izraz Hercegovac, a mislio sam na ovo. A to je elementarno zlo. To je neoustaška tvorevina. Pod pritiskom međunarodne javnosti ona je morala abdicirati. Ali, ostala je Republika Srpska. Najveće zlo na ovim prostorima. To je jedna četnička tvorevina, zlo koje se igrom svjetskih moćnika moralo akceptirati da se prekine rat u Bosni. Rat kao poguba ljudske naravi.

Kad već spominjemo rat, dojam je da je se hrvatsko društvo danas zasniva na očuvanju digniteta rata.

- To isticanje, odnosno to apsolutiziranje Domovinskog rata samo po sebi ne može biti uporište za ništa. Na ratu se ništa ne može bazirati! A vidimo što se događa otkako smo dobili Hrvatsku. Svakim danom je sve više razočaranih, tih neposrednih sudionika i junaka Domovinskog rata koji će danas reći da ne bi išli u rat da su znali u što će se ovo pretvoriti."

"ŽRTVE MOGU DA ZABORAVE SAMO AKO DŽELATI PRISTAJU DA SE SJEĆAJU" 

Na naslovnici vaše knjige prikazana je fotografija kako klečite ispred spomenika gluševačkim žrtvama. Pitali ste me znam li gdje je to. Nisam znao i iznenadio sam se da se zločin dogodio u Dubrovačko - neretvanskoj županiji, odnosno kod Metkovića.

- A vidite, deklarirani ste civilizacijski antifašist, a niste znali. Zamislite koliko onda drugi znaju o tome?"

Čini se da se može istinski naprijed sve dok takvo znanje bude, tako reći, konsezusno, ne samo o ovom zločinu, nego o svim drugim zločinima.

- To je poanta priče. Ovaj zločin je nastao nešto prije Orsule, tu je u mjestu Glušci kod Metkovića odvedeno 90 srpskih duša u Jasenovac."

Ima za vas to posebno značenje.

- Svakako. Nisam niti ja znao za ovo do prije koju godinu kad me legendarni direktor Excelsiora Rafo nazvao i kazao mi o tome. Oborilo me do kraja. A pazite dolje i natpis na kojemu piše: "Žrtve mogu da zaborave samo ako dželati pristaju da se sjećaju".  Ne možemo se osloboditi ovoga tereta ako ne preuzmemo teret sjećanja.

U JUGOSLAVIJI SAM SLOVIO KAO HRVATSKI NACIONALIST

Bojite li se zbog Vaših istupa? Jeste li ikad imali problema?

- Pa i nisam. Imao sam suprostavljanja pisanim putem. Privatnih suprostavljanja nisam toliko imao, bilo je toga, ali nije da se mogu tužiti kako sam bio ugrožen. No, osjećam se usamljeniji nego što bih inače bio. Čini mi se da mi se neki sad slabije javljaju. Mada nisam niti ja jasan svojim oponentima.

Zašto?

- Naime, ja sam u Jugoslaviji slovio kao hrvatski nacionalist, bio sam dijete klasičnog odgoja, katoličkog odgoja pod utjecajem Crkve, nisu moji ustaše, ali su bili vjernici. Bez daljnjega je to bila hrvatska katolička obitelj. Bio sam protivnik i jugoslavenskog režima, kao što sam sad protivnik ovih. Danas osjećam grižnju savjesti koliko sam bio nepravedan prema komunistima. Ali, ja sam bio u hrvatskom katoličkom ideološkom rovu, ja sad evoluiram, osjećam grižnju savjesti prema nekim ljudima koji su mi bili pojam sluga režima. Sad shvaćam tek veličinu što su ti ljudi zapravo činili. 

Knjiga se doima kao logičan nastavak svega što zastupate.

- Uvijek sam volio pisati. Mislim da se bolje izražavam pisano nego usmeno. Ovo je jedina knjiga polemika, to je zanimljivo. I tako, rodila se ideja, imao sam veliku potporu u prijatelju koji je financirao knjigu, koji mi je dao punu podršku. On želi ostati anoniman. Tu je i pomoć moje također samozatajne prijateljice, inače profesorice hrvatskog jezika, koja je sve skupa lektorirala.

Potpisujete se kao Darko Kaciga Dubrovčanin. Zašto to Dubrovčanin?

- Godinama potpisujem svoje tekstove s Darko Kaciga Dubrovčanin. I do toga je došlo "via facti" prvi put u polemici s Antom Gugom, ondašnjim urednikom Dubrovačkog vjesnika. Kroz ove polemike se to iskristaliziralo. Počeo sam osjećati da to iritira moje oponente u polemikama, koji su mahom nedubrovačkog podrijetla. Tako sam počeo inzistirati na tome. Iako završavam knjigu da bih trebao to zamijeniti s boljim izrazom. Evropljaninom.

Je li to Dubrovčanin znači za vas pravu stranu, kao kroz simbol antifašizma, slobodarstva...?

Tako je. Simbol je to slobodnog Dubrovnika.