DUBROVČANIN GLUMI U 'KOJA JE OVO DRŽAVA': U privatnom životu nikad ne glumim emocije!

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Goran Mratinović
Glumac iz Dubrovnika Maro Drobnić mlado je lice koje se pojavljuje u novom filmu 'Koja je ovo država' Vinka Brešana. Drobnić u filmu, kako kaže, glumi zainteresiranog, ali pomalo smotanog vozača ministra, a cijeli je film svojevrsna kritika na današnje društvo i situaciju u državi te je kao takav izazvao veliku pozornost javnosti.

Međutim, nije to jedino Drobnićevo glumačko ostvarenje. Dubrovčanina je publika već imala priliku gledati na Ljetnim igrama, primjerice u 'Dundu Maroju' i 'Kafetariji', u predstavama kazališta Marina Držića ili HNK Split. Drobnić se pojavio i u 'Igri prijestolja', ulogu tumači i u američkoj seriji 'Dig', te u 'Generalu' Antuna Vrdoljaka, a radi i na projektima u Zagrebu. Za njegovo će se ime, po svemu sudeći, još čuti, a u intervjuu za Dubrovački dnevnik govori o novom Brešanovom filmu u kojem glumi, o dosadašnjim filmskim i kazališnim ostvarenjima, planovima, kako se priprema za uloge i koristi li glumačke sposobnosti u privatnom životu.

Pojavljujete se u novom hrvatskom filmu 'Koja je ovo država' Vinka Brešana. Kako je došlo do suradnje?

Film je režirao Vinko Brešan, poznati hrvatski redatelj. Radio sam s njim 'Kafetariju' i tijekom rada na toj predstavi me pozvao na sudjelovanje u filmu. Ponudio mi je ulogu vozača ministra Kelave. Taj ministar je glavni lik u filmu i oko njega se vrti cijela radnja. Brešan mi je kazao kako je moja uloga koncipirana tako da bih trebao biti poprilično zainteresiran za sve, ali jako smotan u smislu da ne znam što radim, zašto vozim tog ministra… Riječ je maloj ulozi, ali Brešan je htio jedno karakterno lice koje će prikazati zbunjenost tog vozača jer je on ozbiljan i zainteresiran, ali nema pojma što se oko njega događa. Kazao mi je kako imam određenu karakternu crtu kod glume kako bi se to vidjelo na i na filmu s tim da nije tražio puno 'vanjske glume' kao što je to u filmu 'Svećenikova djeca' nego je tražio da se emocije proživljavaju iznutra te se tako vide 'na vani'. Zapravo je tražio određeni unutarnji monolog koji svaki glumac ima za sebe.

 

Ono što se vidi kroz ekspresiju lica?

Dijelom, ali ne previše. Brešan nije htio gegovski film nego je htio film koji je 'na vani' pomalo minimalistički, a da se ostalo proživljava iznutra. Svaki glumac je to prihvatio na svoj način. Osobno sam pokušao progurati svoju 'komičnu facu', ali nije dao. To nije 'Kafetarija', to je ipak film s krupnim kadrom, nije kazalište. Kod kazališta se glumci trude da ih vidi publika i u zadnjem redu, a na filmu je kamera na 20, 30 centimetara koja prikazuje svaku mimiku, gestu, svaki pokret lica.

 

Kako je raditi s Brešanom?

Vrlo zanimljivo. On je prvenstveno čovjek, jedna divna osoba, a kao redatelj ima određenu crtu komedije. Naravno, film 'Koja je ovo država' nije baš komedija u pravom smislu riječi, više tragikomedija. Vinko Brešan ima dosta dobre upute i dosta dobro može usmjeriti glumca. S druge strane, često zna usmjeriti glumca da koristi svoju umjetničku slobodu što je kod redatelja prilično rijedak slučaj. Većina redatelja postavi glumca na scenu i kaže mu što treba odraditi, a Brešan dozvoljava umjetničku slobodu kako bi se glumac mogao izraziti kako želi, ali naravno uvijek uz njegove smjernice i sugestije.

 

'Koja je ovo država' je svojevrsna crna komedija, ali ujedno nosi i određenu društvenu kritiku.

Film prikazuje jednu realnu situaciju u državi i surovu realnost. Kao što se vidi u traileru i u kritikama, u filmu je prikazano otkopavanje prvog predsjednika Hrvatske dr. Franja Tuđmana koje se provlači kroz radnju. Brešan je tako htio pokazati kako je neka drastična mjera možda jedini način da se u Hrvatskoj stvari pokrenu. A to što je prikazano u filmu je bila zaista drastična mjera. Naravno, ne bih htio odavati previše o samoj radnji filma, svi koji su zainteresirani mogu ga pogledati.

 

Poklapa li se vaše osobno poimanje o stanju u državi s onim koje je prikazano u filmu?

Slažem. Brešan je to vrlo realno prikazao. Riječ je o vrlo aktualnoj temi u Hrvatskoj i on je to zaista vjerno prikazao. Nije ništa skrivao, dapače, prikazao je cijelu situaciju na jednoj još većoj razini. Možda će dio ljudi kazati kako se diralo u hrvatske svetinje, ali to nije prikazano na takav način nego na način da treba napraviti nešto zaista drastično kako bi se stanje u državi popravilo.

Kad se priča o vrhu hrvatske filmografije, o onome najboljem od nje same, često se spominje Brešanovo ime. Govori se u velikim filmskim uspješnicama kao što su 'Svećenikova djeca', 'Maršal', 'Kako je počeo rat na mom otoku'. Ljudi u šali znaju kazati kako više nema velikih filmskih uspješnica kao prije jer u Hrvatskoj nema rata koji je često bio tema hrvatskih filmskih uspješnica. Gdje vidite mogućnost širenja hrvatske filmografije, gdje vidite perspektivu?

Uvijek je to pitanje novca jer bez njega produkcija ne može napraviti puno. Recimo, u hrvatskom filmu je jedan dan snimanja dvije do tri minute materijala u filmu. Kod holivudskih filmova i filmova visoke europske produkcije, jedan dan snimanja znači 30 sekundi u filmu. Dalje, za hrvatski film treba mjesec i pol dana snimanja, a za jedan kvalitetni, američki film pet do šest mjeseci.

Hrvatska ima odlične scenariste poput Mate Matišića koji je napisao 'Koja je ovo država'. Dramaturgija je jako bitna, bitan je odnos lica u filmovima. Ako nema dobrog teksta, redatelja i produkcije, film neće biti dobar. Možda bi se trebalo ustrajati na nekim novim tekstovima, određenim novitetima. Naravno, ljudi će možda kazati kako su teme rata prožvakane, ali s druge strane je riječ o jednoj neiscrpnoj temi. Nekome će ona dosaditi, a nekome će se svidjeti.

Često se kaže kako su hrvatski filmovi bili bolji, ali i danas se rade dobri filmovi. Ljudi će možda kazati kako su srpski filmovi bolji od hrvatskih, ali sve to ovisi o tome tko ga snima, kako ga snima, o glumcima. Ako glumci u filmu nisu pogođeni, film ne može biti dobar. Često se dogodi, i u kazališnoj i filmskoj glumi, da određeni glumac jednostavno nije za tu ulogu, da je krivo odabran. Glumac će možda kazati kako želi odraditi tu ulogu, ali neće se dobro osjećati i to neće izgledati dobro.

Sad ste spomenuli temu oko toga kako se neki glumac osjeća glumeći određenu ulogu. U kojem se vi žanru najbolje snalazite?

Što se tiče žanra, najdraže mi je glumiti u komedijama. Živim u gradu koji je dao sjajne komedije, koji je dao jednog Marina Držića. Dosta radim na sebi u smislu karaktera. Mnogo mi je ljudi kazalo kako jesam karakterni glumac te kako imam snažne facijalne ekspresije. Komedija je zapravo najteži žanr u glumi jer je teško ljude nasmijati, a ostati ozbiljan. Naravno, nije lako napraviti ni dobru dramu i slično, ali komedija je najteži smjer.

 

A u kakvim ulogama? Pozitivci ili negativci?

 

Meni toliko to i nije bitno. Bitno mi je da mi se svidi taj lik. Volim i pozitivce i negativce.

Koje su vam uloge koje ste glumili bile najdraže? 

 

Bilo ih je dosta, na Igrama, u Splitu… Draga mi je bila uloga Marovog prijatelja u predstavi 'Dundo Maroje' autora Krešimira Dolenčića. Draga mi je i uloga u 'Kafetariji' Vinka Brešana, tamo sam glumio gospara Miša koji je radio u kartašnici i uvijek je imao neke glupe ispade. Volio sam tu ulogu jer mi je Brešan dao umjetničku slobodu i mogao sam je napraviti kako sam htio. Ta je uloga imala tri replike. Naime, trebao sam izaći iz prostora, kazati repliku i vratiti se nazad, no mi smo proširili tu ulogu. Pomogao mi je moj prijatelj i kolega Nikola Baće. U pomoć su priskočili Nikša Butijer i Branimir Vidić Flika i na kraju je uloga bila dobra. Tako smo od 'ničega' napravili nešto sjajno.

Glumili ste i u 'Generalu' Antuna Vrdoljaka.

U filmu mi je povjerena uloga zapovjednika vojne policije. Ne smijem puno govoriti o tome. Jedan od kadrova se snimao i u Imotskom, imao sam scenu s Goranom Višnićem, Borisom Svrtanom, Goranom Grgićem, Mustafom Nadarevićem. Bilo je to iznimno iskustvo, raditi s tim glumačkim veličinama. Višnjić je divna osoba, Nadarević je prvo čovjek pa onda glumac.

Koliko vam u prosjeku treba da se pripremite za neku ulogu?

Kad vam se da neka nova uloga, to je kao da učite ponovno hodati. Osjećate se kao malo dijete koje uči hodati. Treba krenuti iz neutralnog, posve očistiti glavu i krenuti u tu ulogu. Svi misle kako je to lako, ali nije jer čovjek zaista mora posve ući u tu ulogu. Naravno kako to ponekad zna biti i opasno jer postoje glumci koji imaju tanku granicu između genijalnosti i ludosti. Treba paziti da čovjek 'ne ostane u ulozi'. Glumac se dosta poistovjeti s ulogom koju glumi, cijeli dan živi s tom ulogom, radi na njoj… Ako glumac ima duple probe, ujutro je od 10:00 do 14:00 sati te od 17:00 do ponoći stalno u toj ulozi.

Kako to izgleda? Je li glumac ukomponira svoj identitet u ulogu ili ga poništava da bi preuzeo drugi?

 

Svaki lik je na neki način izmišljen, a glumac ga nosi i prikazuje onako kako misli da treba. Glumac zadržava svoj identitet, a karakter prikazuje onako kako misli da je najbolje. Sve ovisi u glumcu i kako će on prikazati određeni lik. Naravno kako neće raditi neke velike transformacije, najbitniji je unutarnji monolog kod glumaca i tu se vidi razlika između amatera glumaca i profesionalaca. Amateri rade 'na vani'. Ako glume ljutnju, njihova se ljutnja odmah vidi na licu jer se namršte, urlaju, rade snažne ekspresije lica. Nas glumce profesionalce na Akademiji uče kako prvo moramo unutar sebe izazvati tu emociju bijesa tako da izvana nema tako snažnih pokazatelja, ali se opet to vidi.

Imali ste i manju ulogu u seriji 'Igra prijestolja'?

To je bilo davno. Radio sam kao statist, a onda su me nazvali iz produkcije te mi predložili određene replike. Na kraju se to nije dogodilo, dogodila se nekakva ne-uloga. Ali bilo je to zaista vrijedno iskustvo, visoka produkcija… Na setu sam doslovno imao asistenta zaduženog za voće i vodu, asistenticu koja je držala kišobran kako ne bih pocrvenio, svoga šminkera, kostimografa… Jednako tako je bilo i s američkom serijom 'Dig' koja se snimala u Splitu. Razlika naše i strane produkcije je 'nebo i zemlja'.

Umjetnici se često žale kako je teško živjeti od umjetnosti. Je li to istina?

Jest. Ove godine ću diplomirati i bit ću 'slobodnjak'. Ako i uspijem nekih godinu dana raditi u kazalištu, to će biti super. Slobodnjacima je teško jer žive od projekta do projekta. Jest da se nešto snima, ali to snimanje je jednom ili dvaput godišnje. Ne snima se baš toliko puno, ne radi se puno predstava. Audicije većinom nisu javne nego su na poziv redatelja ili kazališne kuće. Ne može se živjeti od dva projekta godišnje, glumac mora imati neke stalne prihode.

Prije je bilo drugačije jer su slobodnjaci mogli živjeti od toga, ali to su bila druga vremena. Danas je nas glumaca puno, radi se hiperprodukcija glumaca. U Hrvatskoj postoji četiri, pet akademija iz kojih izađe 30 do 40 glumaca godišnje. Gdje će naći posao?

Zašto gluma?

Ljubav prema glumi mi se probudila još u osnovnoj školi, na priredbama i slično. Tijekom srednje škole su postojale određene dramske skupine. S 21 godinu sam krenuo na prvi prijemni ispit, prije toga mi to nisu dozvoljavale određene okolnosti. Pokušavao sam dugo, uspio sam iz četvrtog puta te sam upisao Akademiju. Netko će kazati kako je to dugo, ali ima glumaca koji su pokušavali i više od toga. S 26 godina sam upisao glumu. To je moj životni poziv. Kazalište mi je ljubav, film mi je strast, a to su u biti dva potpuno različita svijeta.

U čemu je najveća razlika?

Ako glumac pogriješi u kazališnoj predstavi, uvijek to može ispraviti i popraviti u sljedećoj. U filmu, unatoč tome što se može ponoviti, što postoji 'cut', kad se jednom nešto zacementira, to je to. Nema više popravljanja kad izađe na filmu. Ako si snimio lošu ulogu, više je ne možeš vratiti. Ali je realno puno lakše glumiti u filmu nego u kazalištu.

Koji su vaši planovi?

Vidjet ćemo. U Zagrebu trenutno radim neke sinkronizacije crtića, imam nekoliko audicija. Što se tiče akademije, još desetak dana i trebao bih diplomirati. Diplomirat ću u klasi Gorana Golovka, on je intendant HNK Split. Tema mi je 'Kontrabas' Patricka Suskinda koji je napisao i 'Parfem: povijest jednog ubojice'. Taj pisac je i kontrabasist, a to djelo je izveo i Rene Medvešek prije nekoliko godina.

Ljudima koji žele studirati glumu poručio bih da se trebaju truditi jer nas ima puno. Nije lako, ali se treba boriti. Svi misle kako će završiti u Hollywoodu ili snimati sapunice, ali jako je teško. I za male korake treba puno truda.

Koristite li glumačke sposobnosti koje imate na emotivne odnose, primjerice kad trebate odglumiti neku emociju, izvući se iz neke situacije?

Ne! Ima kolega koji to koriste nažalost, ali to nije dobro. Zašto bi čovjek glumio i u privatnom životu i na sceni? Ja sam u privatnom životu takav kakav jesam, a na sceni treba glumiti. Privatno je privatno, a poslovno je poslovno.

Popularni Članci