Stekao je neprocjenjivo iskustvo kao operativac u Atlasu koji je prije rata bio turistički brend u regiji i sinonim za tradiciju i kvalitetu u pružanju usluga u turizmu. Kao svjedok nekadašnjih ograničenja u poslovanju, ali vizionar kada su u pitanju promjene koje će uskoro uslijediti, Hrnić s Lukšom Glavinjom i Srećkom Žunecom 1989. godine odlazi iz Atlasa napuštajući tako siguran posao da bi pokrenuo privatni. Kroz prepoznatljive proizvode i usluge ubrzo doživljavaju uspjeh na tržištu što kasnije prepoznaju iz vodeće putničke kompanije u svijetu – TUI Group u sklopu koje Gulliver travel posluje od 2001. godine.

“Ovo što se dogodilo s tvrtkom bilo je van naših očekivanja, nismo se nadali ovakvom uspjehu”, kazao je jedan od osnivača i direktor Goran Hrnić o uspjehu agencije kroz koju je prošlo oko 500 djelatnika diljem Hrvatske čiji su uredi osim u Dubrovniku, u Makarskoj, Splitu, Rijeci, Zagrebu, Poreču i Vukovaru. Za sebe kaže kako je jednostavan čovjek, vozi Škodu iako kao direktor može voziti automobil koji poželi, a na raspolaganju je 24 sata dnevno tako da gdje god se nalazio na poslu je. Iako se sa Srećkom Žunecom i Lukšom Glavinjom rastao u poslovnom udjelu u agenciji, ostali su u dobrim odnosima što inače smatra da je najvažnije u privatnom poslovanju.   

U razgovoru za Dubrovački dnevnik otkrio je kako je Gulliver travel prošao put od male agencije do ulaska u veliki TUI, kroz koje su prilike i izazove prošli te kako gleda na današnje stanje u turizmu.

Gledajući iz današnje perspektive, s vremenskim odmakom, je li bila velika stvar što se napustili tada siguran posao u Atlasu i krenuli u privatne vode?

- To je bio šok. Sjećam se dana kada sam došao doma i vijest priopćio majci i ženi da je nastala drama. Govorili su mi gdje ćeš ostaviti siguran državni posao, plaću... Bili smo mladi, imali smo manje od 30 godina, ali odlučili smo da idemo. Nismo napravili ono što su kasnije čini neki od djelatnika Atlasa - godinama su radili tamo, primali plaću, a stvarali posao za sebe, osnovali firmu i taj posao prebacili sebi. Mi smo pošli vođeni stavom "Što Bog da". Srećko i Lukša su pošli 1. veljače 1989. godine, a ja sam, u dogovoru s vodstvom, ostao do početka sezone. No kako sam svako malo dolazio u potencijalni sukob interesa, postalo mi je opterećavajuće i frustrirajuće “sjediti na dvije stolice”.

Bili ste nezadovoljni poslovnom klimom u Atlasu?

- To je bio veliki sustav koji je u bivšoj državi dobro funkcionirao, a možda su bili jedini tako organizirani na europskom nivou. Međutim, politika je uvijek stvarala probleme. Preko zime bi komitet zasjedao i odlučivalo se o vodstvu što je onda stvaralo frakcije, a nama, mladim ljudima fokusiranim na posao, to jednostavno nije odgovaralo.

I kako je onda bilo poslovati kao privatnik?

- Bilo je dosta ograničenja za poslovanje privatnih turističkih firmi, država je bila strašno nabrijana i na svaki način se  pokušavalo onemogućiti da privatnici dođu u dodir s devizama. Bili smo prva privatna agencija u Hrvatskoj koja je preživjela sve do danas. Nama je bio cilj baviti se receptivnim turizmom što nije bilo previše moguće pa smo krenuli s prodajom aviokarata koje smo dostavljali na kućnu adresu, a s Kompasom i drugim agencijama smo radili zajedničke projekte poput izleta. S druge strane bilo je jednostavnije poslovati jer država nije znala kako se nositi s privatnom inicijativom.

Čini se kako ste bili ispred svog vremena. Jeste li toga tada bili svjesni?

- Pa ne znam baš. Vodila nas je ideja kako najbolje iskoristiti iskustvo koje smo stekli u Atlasu. Naprimjer izazov nam je bio kako stimulirati prodavače po hotelima koji prodaju izlete jer tada je Atlas bio pod nadzorom državne službe i teško je bilo platiti ljudima nešto "sa strane" kao što je provizija. Onda smo našli načina u tome što smo bili registrirani kao obrt i nije nam se kontrolirao tijek novca pa je Atlas preko nas bukirao izlete. To je naravno nekome zasmetalo jer su uočili da na tome zarađujemo, iako je i Atlasu išlo u favor takvo poslovanje. Počeli smo raditi i putovanja prema Italiji, ali i to nam je bilo onemogućeno jer nismo mogli direktno ugovarati smještaje u inozemstvu pa smo vodili grupe u Istru i organizirali dnevne izlete prema Trstu, Veneciji... To je super krenulo i po tome smo postali prepoznatljivi u gradu.

Prvi ste uveli izlete prema Crnoj Gori. Je li to u početku naišlo na negativne kritike?

- Luko Vuletić iz Croatia airlinesa, Srećko Žunec i ja išli smo nakon intervencije NATO-a, uz potporu državnog vrha, u Crnu Goru pokušati preusmjeriti dio putnika koji su letjeli s crnogorskih aerodroma na dubrovački i naravno da što više njih koristi Croatia airlines. Tako smo ostvarili kontakte i kada je to bilo moguće krenuli smo s izletima. Znam da su nas neki "krivo gledali", ali svi ti danas i više rade s Crnom Gorom i još "na crnjaka" dok smo mi bili transparentni. Zanimljivo razvojem TUI-jevog poslovanja, danas sam po svojoj novoj funkciji direktor za Hrvatsku, Crnu Goru i Albaniju.

Devedesete i rat dočekali ste s već uhodanim poslom. Preživjeli ste sa širokom paletom poslova koje ste radili poput mjenjačnice i iznajmljivanjem skutera da bi nakon rata kupili autobuse.

- Rat nas je iznenadio jer nismo očekivali da će zahvatiti i Dubrovnik. Imali smo pred sezonu 1990. godine osam vlastitih auta za rent-a-car poslovanje jer sve što smo radili gledali smo dalje investirati. Mjenjačnica nam u početku nije bila dozvoljena kao i privatni smještaj pa smo se tada, dogovorili s Kompasom da oni te poslove obavljaju umjesto nas u našem uredu. Cilj nam je bio imati što veću paletu vlastitih usluga. Skutere smo iznajmljivali i prodavali svima. Bili smo i zastupnici Fiata, a jedne godine smo prodali preko stotinu Fiata u Dubrovniku. To je bilo vrijeme kada su ljudi, kojima su stradale kuće, kupovali automobile da lakše obavljaju poslove, a  država je davala neke subvencije. Bio nam je to jedan od zamašnjaka da ozbiljnije krenemo u rent-a-car poslovanje. Prvi autobus smo kupili 1996. godine u dogovoru s Dubrovačkom bankom.

Zanimljiva je vaše suradnja s nekadašnjom Dubrovačkom bankom.

-  Imali smo tada nešto akumuliranog novca te smo uzeli kredit kod njih i u dogovoru s jednim vozačem kupili taj prvi autobus. Ta naša priča svidjela se Dubrovačkoj banci koja je u to vrijeme, u svom portfoliu, imala gotovo sve hotele iz sastava nekadašnjeg HTP Dubrovnik.  Ideja pokojnog Nevena Barača je bila da stvori dubrovačku firmu koja će u svom sastavu imati hotele i cijelu turističku ponudu, a zato im je trebala i jaka turistička agencija. Atlas im nije odgovarao jer nisu uspjeli naći zajednički jezik tako da smo mi krenuli u tu priču. Nabavili smo još tri autobusa, a bio je plan imati njih 50. No, dogodila se poznata kriza s Dubrovačkom bankom kada je cijeli menadžment smijenjen i banka je stavljena pod prinudnu državnu upravu. Je li to bilo potrebno ili ne, vrijeme će pokazati, ali ja mislim da je to bio politički potez. Uglavnom, mi smo dobili autobuse, a da nismo potpisali nikakav ugovor jer je Dubrovačka banka trebala dokapitalizacijom postati suvlasnik Gulliver travela. Taj postupak se nikad nije formalno realizirao i kada je došlo do sanacije banke tražili su nam novac koji mi nismo mogli dati pa smo im ponudili natrag autobuse i 50 posto suvlasništva. Tražili su oko milijun maraka što je bilo puno za malu firmu. Neko vrijeme su trajali pregovori i uspjeli smo dogovoriti da dug reprogamiramo preko druge banke, a nama su ostali autobusi koji su nam kasnije jako puno pomogli u priči s TUI-em.

I kako dolazi do spajanja male lokalne privatne turističke i putničke agencije s vodećom putničkom kompanijom u svijetu?

- Prvi kontakt je uspostavljen koncem devedesetih zahvaljujući navedenim autobusima koji su jedini cirkulirali po gradu. TUI je tražio partnera na području Hrvatske jer su bili zainteresirani za širenje u našu destinaciju, no iako se u javnosti često spominjala mogućnost kupnje  Atlasa, isti ipak nije bio opcija zbog svoje veličine, tisuću zaposlenih, raznih nekretnina, brodova i slično. Željeli su prvenstveno zajednički rast od samoga početka i tada su im njihovi konzultanti sugerirali nas kao rješenje. Sjećam se kada su nas upravo ti konzultatanti prvi put kontaktirali, nismo znali o kome je riječ već samo da se radi o nekom velikom igraču. TUI nam, iz ranije navedenih razloga, nije bio ni na kraj pamet pa sam prilikom prvog osobnog susreta u Beču doslovno zanijemio kada mi je sugovornik pružio posjetnicu. Pregovarali smo godinama. Akcija preuzimanja je napokon trebala biti okončana 1999., no tada došlo je do Kosovske krize i mi smo mislili da nema ništa od toga, ali ipak smo 2001. godine postali dio TUI Grupe.

Kako to da su se odlučili baš za vas, a ne naprimjer za dubrovačku agenciju Elite travel?

- Pričalo se po Gradu da je Elite i napravljen u svrhu spajanja s TUI-em, te da je to imalo i političku podršku. No četverogodišnja dubinska analiza i pregovori su bili u našu korist. 

Agrokor je 2012. godine ušao u vlasničku strukturu Gulliver travela. Je li još uvijek mislite kako je to bila najbolja opcija za tvrtku ili ste krivo procijenili budući da je nakon nekoliko godina nastupila velika kriza u Agrokoru?

- Tada je to bila dobra odluka. Kada smo ušli u tu priču bili smo posrednici ulaska Agrokora u vlasničku strukturu hotela Koločep, Živogošće i Plat te njihovog povezivanja s TUI-em. Ja sam uvijek isticao da smo spojili tada dva najveća igrača - jednog svjetskog turističkog, a s druge strane najveću regionalnu kompaniju s ogromnim potencijalom ulaganja. Jedini loš aspekt u svemu je kriza koja im se dogodila.

Za vrijeme krize izvanredni povjerenik Agrokora i vas je stavio u postupak prinudne uprave.

- Nama je to donijelo poteškoće jedino u kontekstu poslovanja jer smo za sve trebali tražiti suglasnost od povjerenika. Čini mi se kako sam ja u tom slučaju više izgubio živaca nego što je štetilo firmi. Ipak kada se sve podcrta mislim da je ulazak Agrokora u vlasništvo bio dobar potez.

Još uvijek je Agrokor 30 posto u vlasničkoj strukturi Gulliver travela.

- Došlo je do pregovora, ali ja u u njima ne sudjelujem jer kao direktor predstavljam i TUI i Agrokor pa se ne mogu svrstati niti na jednu stranu. Mislim da će se pregovori privesti kraju na način da će TUI  postati stopostotni vlasnik Gulliver travela.

Kako gledate na promjene kroz koje je Dubrovnik prošao nakon više od 30 godina vašega rada u turizmu?

- Početak devedestih predstavlja kraj onoga turizma kojega se s nostalgijom sjećamo. Možda zato što je taj turizam bio drugačiji ili smo mi bili mlađi pa smo na stvari gledali iz druge pozicije. Svakako Dubrovnik je i onda bio svjetski brend. Nije bilo toliko poduzetničke inicijative, ali firme koje su tada egzistirale, Atlas, HTP Dubrovnik, Babin kuk i ostale, bile su top što je imao hrvatski turizam pa i šire. Početak bržeg razvoja krenuo je krajem devedesetih i da se nije dogodila situacija s Dubrovačkom bankom  turizam bi se vjerojatno brže razvijao. Znam da se mnogi neće sa mnom složiti, ali mislim da je bio dobar pokušaj Dubrovačke banke i gospodina Barača koji je moguće nekome zasmetao u tadašnjim političkim strukturama. Današnja slika turističkog Dubrovnika počela se stvarati prije nekih desetak godina, a daljnji razvoj će umnogome ovisiti o tome kako se postavi lokalna vlast.

Treba li Dubrovnik pratiti svjetske trendove?

- Grad ima svoje ograničenja i to treba respektirati. Mi nismo destinacija poput grčkih otoka, Dubrovnik ima svoju priču i imidž te ga ne treba utapati u svjetske trendove, on je specifičan i kao takav treba ostati.

Zabrinjavaju li vas negativni naslovi u medijima koji ukazuju na probleme u Gradu poput gužvi? CNN je  Dubrovnik nedavno svrstao u jedno od 12 turističkih odredišta koje bi trebalo izbjegavati.

- Takvi  naslovi mogu biti i naručeni od konkurencije. Ne vidim zašto bi nas to trebalo brinuti, a uostalom i negativna promocija je skretanje pozornosti na određenu destinaciju.

I neki stanovnici povijesne jezgre su istupali u svjetskim medijima i ukazivali na probleme koje imaju zbog velikog broja posjetitelja.

- Dubrovnik treba biti u službi svojih građana i ne vidi da je kritika od strane njih negativna jer način na koji danas živimo je teško održiv. Ljeti se ne možemo kretati od turista i gužve, ali je to vrijeme kad se trebamo malo žrtvovati, a zimi ne možemo živjeti od raskopanih ulica. Život u Dubrovniku je skuplji 40 posto nego bilo gdje u Hrvatskoj tako da mislim kako građani nemaju prevelik benefit od života u gradu. Tim je gore kad nam se uz sve to doda nekontrolirana gradnja i oduzimanje zelenih površina. Dubrovnik nije žrtva, ali jesu Dubrovčani koji trpe zbog prevelikog uspjeha.

Je li Dubrovnik bogat i uspješan Grad?

- Pa pogledajte samo sportsku infrastrukturu... Da jedan bogat grad ima najgoru sportsku dvoranu na potezu od Grude do Umaga? Bazen zadovoljava, ali sve ono što se događa oko njega je neprimjerno. Ima još niz takvih primjera tako da je teško odrediti kuda ide to bogatstvo i gdje se ono manifestira.

Očito problemi prekomjernog turizma i nedovoljnog upravljanja zahtijevaju održivost.

- Turizam i Grad moraju biti u službi svojih građana. Potrebna je strategija i mislim da je sadašnja gradska vlast na dobrom putu. Ima puno grešaka koje su naslijeđene i teško ih je korigirati poput GUP-a. Od sada pa nadalje stvari treba kontrolirati, a štetu koja je napravljena minimalizirati. Turizam se treba temeljiti na tradiciji, kulturi i gastronomiji.

Kad ste već spomenuli gradsku vlast, je li gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković sposoban i pametan?

- Sposoban, pametan, skroman, ponizan, pragmatičan i što je najvažnije on je čovjek koji razumije turizam. Inače o nogometu i turizmu svi sve znaju, a kad treba sastaviti reprezentaciju onda je problem. Ja se isto razumijem u gastronomiju, ali samo kao onaj s druge strane šanka. Ne bih znao voditi restoran, ali znam što valja, a što ne. Tako je isto s turizmom.

Kako ste se vi odlučili baviti turizmom?

- Moj pokojni otac radio je u Dalmacija bilju, firmi koje danas nažalost više nema kao i mnogih koje su se ugasile. Bili su primjer održive industrijske proizvodnje koja je dala mogućnost ljudima iz unutrašnjosti da zarađuju. Mama je bila domaćica, brat pomorac, a ja želeći se ozbiljnije baviti sportom nisam htio ići iz Grada te sam tu odlučio i studirati. Jedina dvojba mi je bila turizam ili vanjska trgovina. Otac mi je govorio da izaberem trgovinu jer je mislio tko zna koliko će atraktivan turizam biti u budućnosti. Mama je bila sretna jer nisam pošao u pomorce i tako sam ostao na kopnu. Niz je okolnosti doveo do toga da se odlučim baviti turizmom i danas mi nije žao.

Niste imali skandala i afera u karijeri?

- Možda zato što se držim dalje od politike, jer politika i ozbiljno bavljenje biznisom ne idu zajedno.

 Jeste li ipak skloni nekoj političkoj opciji?

- Inače sam po svome uvjerenju blizak politici HDZ-a, ali to je nekako više stvar kao da me pitate s kime spavam. To su privatne stvari. Jedino sam u HDZ-ovom odboru za turizam na nacionalnoj razini, jer kao profesionalac smatram da imam obvezu doprinjeti zajednici. Inače, moja stranka je VK Jug.

Možemo onda još o turizmu koji je neiscrpna tema. Je li problem turistička monokultura koja se stvorila u Dubrovniku. Spomenuli ste održivu industrijsku proizvodnju i tvrtke koje su se nažalost ugasile.

- To je katastrofa jer ovako smo podložni svakoj vrsti krize. Inače, turizam je vrlo senzibilan i neka nešto pukne kao naprimjer na Kosovu imat ćemo veliki problem, ne toliki kao 1999. godine jer smo sad članica EU i NATO-a, ali turizam na takve stvari najviše reagira. Što nam je turizam u velikoj mjeri napravio? Defacto smo se deformirali kao ljudi jer neki samo gledaju kad će im umrijeti roditelji pa da im ostave garažu ili stan koje će kasnije afitavati. Teško da će netko nešto stvarati i to je taj negativni učinak.

Jesu li Dubrovčani radišni ljudi? Govoreći o iznajmljivanju, često se u tom smjeru generalizira i stječe dojam kako ne žele raditi u ugostiteljstvu i turizmu jer žive od prihoda od apartmana.

- Mislim da je to linija manjeg otpora jer je nekima tako jednostavnije. Ponekad se ljudi priklone takvom načinu života kada vide što se sve oko njih događa - jedni su se uvalili u politiku, drugi rade u državnoj službi... Ja se trudim okružiti ljudima koji razmišljaju poduzetnički kao i ja. Ne mogu reći niti za jednog radnika u Gulliver travelu da nije radišan, a ako i nije to se odmah vidi.

Povećavate li plaće kada vam ide dobro?

- Trudimo se biti konkurentni na tržištu rada, pošteno vrednovati pojedinačne učinke kroz različite oblike stimulacija. Jednokratno povećanje plaća koje ljudi ipak vole nije previše učinkovito tako da mislim da je sistem bonusa bolji. Unatoč tome što u Gulliver travelu radi gotovo 100 stalno zaposlenih, a u sezoni još toliko, i dalje pokušavamo njegovati vrijednosti kao i kada smo bili poduzeće s 20 zaposlenih. Brinemo se za zaposlenike i zajedništvo kroz svojevrsnu obiteljsku atmosferu te timski duh što je danas teško pronaći u velikim sustvima.

Koje su investicije u budućnosti pred Gulliver travelom?

- Upravo smo završili posao nabavke katamarana iz jednog francuskog brodogradilišta koji će biti u ponudi od 1. svibnja. Mislim da je to nešto novo što će biti sasvim drugačije u odnosu na sve brodske izlete koji se ovdje događaju. Trend kraćih boravaka vodi ka trendu kraćih izleta tako da ćemo imati tri do četiri kraća programa dnevno. Vezali bi Lokrum, Grad, Elafite i uveli noćne programe koje planiramo širiti i dalje po Hrvatskoj ako ovdje budu uspješni. Želimo biti drugačiji od ostalih u smislu da imamo ekskluzivnu paletu izleta kakvu neće imati nitko drugi. Jedino tako možemo konkurirati onima koji rade "na divlje". Država nas ne štiti dovoljno pa se jednostavno moramo nametnuti boljim i prepoznatljivim proizvodom.