Razgovarao: Maro Marušić

Kao malom dječaku bio mu je san da upiše barem pet minuta nastupa u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Romantičan bio, romantičan ost'o - uživajte u velikom intervjuu s Borisom Bjelkanovićem, igračem švedskog Prespe Birlika i nogometnom ikonom.

Za početak, ispričajte nam kako je sve počelo, kako ste se zaljubili u nogomet i odlučili ga trenirat?

Sve je počelo na mom Cresu, koliko me sjećanje služi, već u nižim razredima osnovne škole. Vjerojatno kao i kod većine djece ondašnjeg, kako ga ja neskromno nazivam, romantičnijeg vremena i zdravijeg djetinjstva, ljubav prema nogometu se spontano rađala na ulici, školskom betonskom igralištu, hodniku kuće šutiranjem limenki, raznoraznih super tele bubamara i svega što se moglo šutnuti. Dodatno, na moju opsesiju su utjecali odrastanje na skupljanju Panini sličica, „drogiranje“ Peticom i školski turniri, a nešto kasnije i turnir Kvarnerska Rivijera. Kada se oformio prvi otočki klub moja odlična generacija natjecala se u kategoriji starijih pionira. Kako u tim županijskim ligama tada nije bilo kadeta, mi smo direktno iz pionira uskočili u 4 broja veće dresove juniora. Kad si građen kao uskličnik, dvoboji s 4 godine starijim brkatim zametskim Minalama, lučkim radnicima s Rujevice i željezničarima iz Moravica ostavljaju trajne posljedice po psihofizčko zdravlje. Na tom putu mnogi su odustajali, a ja koji sam bio mali, ali zato mršav!, danas ponosno ističem da je to iskustvo koje me ojačalo i natjeralo da počnem jesti rudarske obroke.

Za ozbiljno, fizičke predispozicije u nižim kategorijama igraju strašnu ulogu i stvarno je frustrirajuće odbijati se kao da si u svakom duelu sa Seedorfom. Ipak, da roditelji i djeca ne brinu, dođe to sve poslije na svoje. Sjećam se da sam kao i svi počeo u špici u ulozi Van Bastena, u seniorski sam nogomet ušao kao lijevi bezvezni, sve dok me jedan mudri stariji trener nije prekomandirao na stopera. Hvala Bogu da jest jer ne bih se baš naigrao u carstvu vezne linije. Za mene je to sve bila samo igra jer ja sam do završetka gimnazije usporedno trenirao tenis, čak sam predstavljao Hrvatsku do 14 godina na Orange Bowlu. Nisam znao da li bih upisao koledž u Americi igrajući za njih tenis ili bih radije upisao Pravni fakultet i nastavio avanturu po županijskim i trećeligaškim travnjacima. Odlučio sam se za nastavak školovanja i igranje na Cresu i Krku tako da sad Vragolasti (Facebook stranica Vragolasti tenis op.a.) suze lije što ne može pisati o meni pored imena Pairea, Tomica i drugih velikana bijelog sporta.

Profesionalnu karijeru započeli ste u Kamen Ingradu gdje ste, među ostalim, igrali s ikonama HNL-a poput Edina Mujčina i Ilije Sivonjića koji je ušao u legendu zbog nemogućeg promašaja u dresu Dinama. Kažite nam neke zanimljivosti iz tih vremena.

U drugoj sezoni u trećeligašu s Krka, na zimskim pripremama igrali smo s Kamen Ingradom. Tu sam zapao za oko nekim ljudima iz Velike, ostvarili smo kontakt i na ljeto sam dobio poziv za probu. Ante Čačić je bio trener, prošao sam kompletne pripreme i poslije mjesec dana sam potpisao ugovor. Tad sam imao 21, 22 godine i tu počinje moj profesionalni put. Bez patetike, cijela ta godina u Kamenu je jedna velika avantura puna anegdota. Iako sam dva puta lomio nos, imao tešku distorziju zgloba s napuknućem metatarzalne kosti i nisam se baš naigrao, ja Kamen pamtim samo po lijepome i smiješnome. Uvijek ističem, da nije bilo Kamena, vrlo vjerojatno bih se i ugasio kao igrač i ne bih ni živio od nogometa profesionalno 12 godina. Istina, imao sam sreću da postanem suigrač Mujčinu, Sivonjiću, Stipkoviću (Oblomir Gombalo), Brajkoviću, Šestu, Poletiju, Parmakoviću i ostalima. Sjajni i već dokazani igrači, ali što je još važnije, ikone u pravom smislu te riječi. Nekoliko mjeseci po mom dolasku u klub, Alfa Romeo i Opel Omega veličkog nogometa, predsjednik Zec je završio u zatvoru i tada kola rezultatski i financijski kreću nizbrdo. Ipak, nas je duh zajedništva održao na životu. Kao u Big Brotheru, živjeli smo u dvije velike kuće na početku sela i doslovno se živjelo od sprdnje. Hvala Bogu, u klubu smo imali osigurana tri obroka, a Štrok Cola u najeminentnijem požeškom klubu iznosila je svega 9 kuna. Kad nismo znali šta ćemo od sebe, Mujčin bi izmislio neku svadbu i svi bi bili pozvani u jedan od vatrogasnih domova nekog od obližnjih mjesta požeške Zlatne doline, koji je tu noć priređivao svadbeno veselje. Što se tiče Sivonjića, nažalost, tako je to kod nas. Jedan tragikomičan promašaj obilježio je karijeru jednog sjajnog igrača i odličnog dečka jer da nije odličan igrač, ne bi ni igrao gdje je igrao. Sigurno, taj promašaj ga je obilježio, ali i on sam se našali na vlastiti račun te zato i jest ikona. U kontaktu sam i danas s njim, kao i sa drugim igračima iz te romantične sezone. Sjećam se zadnjeg kola Prve HNL kad smo gostovali na Kantridi. Ljudi iz Kopra su došli gledati nekog drugog igrača i zapazili su mene. Otišao sam poslije toga u Sloveniju i nastavio dalje.

Bivši nogometaš Kamen Ingrada i brojnih njemačkih klubova Srđan Lakić svojedobno mi je pričao u intervjuu da je tanka linija između igranja za vrhunske klubove i ostanka u raznim niželigašima. Da je čovjek, po mom skromnom mišljenju, (bio) u pravu najbolje dokazuju Ivica Olić i Mario Mandžukić koji su napravili fenomenalne karijere, a nisu baš na ti s tehnikom. Što se sve, po vašem mišljenju, igraču treba poklopiti da zaigra za neki vrhunski klub?

Apsolutno se slažem s Lakićevom konstatacijom da je tanka linija između županijske lige i vrhunskih dosega. Jasno, za igrati prvu ligu potrebna ti je određena kvaliteta. Možeš ti prevariti jedan klub, može se jedan klub prevariti u procjeni, manager te može jednom utopiti na priču „ma uzmi ga, dobar je dečko“, ali da bi opstao kao igrač moraš pokazati i, što je još važnije, zadržati određeni traženi nivo, odnosno kontinuitet. E tu sad ulogu igra veliki broj faktora, jer sam na svoje oči vidio kako kvalitetni talentirani igrači sa strašnim predispozicijama propadaju, kako nikada nisu igrali prvu ligu, a kamoli dosegli najveće domete. Pritisak rezultata i očekivanje okoline, roditelja, trenera… lako dovodi do pucanja i onih koji su bili predviđeni za najviše dosege. Ozbiljan dio problema su nerealni, bolesno ambiciozni roditelji, koji svojim pritiskom, očekivanjima stvaraju kontraefekt i zapravo ne čine ništa dobro vlastitom djetetu. Naravno, ne smijemo zanemariti faktore kao što su ozljede, treneri, manageri i uvijek neizostavnu sreću. Poslije svega, imamo vječito razočarane, propale igrače i isfrustrirane ljude. Ipak, glava ili luda glava, karakter i osobnost, pored svih nabrojanih faktora i okolnosti igraju presudnu ulogu. Međutim, to su sve toliko poznate ponavljane stvari, jasne gotovo svima, kao što je jasno da u sportu i u životu bez uriniranja krvi ne možeš napraviti previše toga.

Poput Nicolasa Anelke promijenili ste brojne ekipe. Među ostalim, igrali ste u Celju, Honvedu, albanskoj Lusnji, koju je svojevremeno trenirao veliki argentinski napadač Mario Kempes, Rosengardu... Što vam se najviše urezalo u pamćenje iz vaše bogate karijere, ispričajte nam neke anegdote?

Eh da sam promijenio još samo 17 klubova, dostigao bih svog bivšeg suigrača, svjetskog rekordera i ikonu Darka Čordaša. Nekad sam isključivo mijenjao klubove jer mi se mijenjalo, a nekad mi se znalo elegantno i zasluženo zahvalit kao Balabanu u Aston Villi. Bilo je i nemilih situacija kad me se znalo potjerat k'o ofucanu mačku s kućnog praga. I sve je to normalno, ni prvi ni zadnji. Utječe na to puno stvari, a odgovornost je opet najviše moja. Ipak, moram istaknuti da sam imao malo drugačiji pogled na nogomet, pa i na život. Nije mi nogomet bio sve u životu, a sad mi se iz ove perspektive čini da ti za velike dosege mora biti sve, i ručak, i doručak, i večera, i onaj međuobrok, gdje mrkneš zvrk bureka i jogurt između dva treninga da nitko ne vidi. Morao sam biti puno gladniji nogometnog uspjeha. Doslovno svaki dan, svaki trening, svaku utakmicu, svaki zdravi obrok, dodani trening, svaku rehabilitaciju sam morao živjeti nogomet. Opet, ni sa svim time nema garancije uspjeha, okrutna je to rabota, ali opet privlačna sa svim svojim čarima. Međutim, to sam ja, vjerojatno bih uradio opet sve isto.

Kad je trebalo odradit probu, zaradit ugovor, tu sam u 90% slučajeva bio dobar. Inače mislim da sam dobar pod pritiskom. Ali ja sam nekada živio u takvoj „ladovini“ da mi se sad to iz ove perspektive čini strašnim i nespojivim s profesionalnim odnosom prema nogometu. Imao sam situacija da mi je bilo svejedno je li igram, grijem klupu poput najjačih radijatora ili popunjavam mjesto i skupljam minute u VIP loži umjesto na terenu. Da nadodam, u vrhunskom sportu stalno moraš misliti da si najbolji, težiti tom, te lijegati i buditi se s tom s tom mišlju. Samokritika je dobra do određene mjere, ali kad se stalno preispituješ, vrtiš film, izgubit ćeš se u svom tom pritisku. Jedno vrijeme sam bio opterećen pogreškom, a s takvom glavom ne možeš igrati ozbiljan nogomet. Osjećaj da ne smijem pogriješiti jer jedna pogreška znači smak svijeta, odstranjivanje iz ekipe tako da te nema ni na mapi. To je glupost jer greške su sastavni dio života i sporta i kad ih prihvatimo, možemo se baviti ozbiljnim stvarima u životu. Igrao sam za dosta klubova, mijenjao ih, naputovao se, naučio dosta jezika, upoznao različite kulture, ljude, stekao životne prijatelje i to je najveći uspjeh moje karijere. Kad danas gledam na svoju karijeru, kao i većina igrača, i ja bih puno stvari drugačije uradio. Međutim, kad podvučem crtu, kažem sam sebi „moglo je i bolje, ali i puno gore“. Što kaže veliki profesor Žorž „dobro je sve, dragi“. Ono, bio sam i ja boem ponekad, ali sam usput osjetio i čari najjače lige u pet europskih država. Ponavljam, ništa nije garancija, možda ni ja ne bih napravio više, možda je i ovo previše, ali čini mi se da sam morao dati više od sebe. Zaključak; mogla je lako biti Roma, a mogao sam biti i zamjenik kapetana na Cresu zadnjih 20 godina.

Čitao sam nedavno da su legende HNL-a poput Pava Crnca i Renata Jurčeca po okončanju karijere morali naći posao, jer nisu uspjeli dovoljno zaraditi. Razmišljate li i vi o vremenu iza nogometa, gdje se vidite, može li se zaraditi dovoljno ako se ne igra u najpoznatijim ligama?

Ja od nogometa ne živim, evo, već 3 godine i ne mogu se žaliti. Djelomično sam ostao u nogometu, treniram djecu, igram za sebe onako za gušt. Primarno ne živim od nogometa, bavim se pedagogijom i pravom, a i dalje se školujem. Živim u sistemski uređenoj zemlji gdje je to sve moguće i gdje se rad i rezultati cijene. Vjerojatno 90% igrača nakon završetka ne može živjeti od onoga što je zaradilo tokom karijere i primorani su raditi. Dosta ih je živjelo kao da ne postoji sutra, da su od para u džepu dobivali osip koji svrbi nemoguće. Sjetimo se takvih slučajeva dosta puta na Ikonama (Facebook stranica Nogometne ikone op.a.). Zarađivao sam sasvim dovoljno da si u trenutku karijere mogu priuštiti ono što želim i da imam podlogu kad karijera završi. Kažem, nekome i 100 milijuna nije dovoljno, a netko je i s puno manje zadovoljan, sretan i ispunjen. Ovisi o karakteru, odgoju, prioritetima, prohtjevima, zahtjevima. Meni osobno u životu materijalno nije na listi prioriteta. Tako sam odgojen i neke druge nematerijalne stvari me ispunjavaju i predstavljaju zadovoljstvo. Karakterno sam takav da ne volim ekstreme, volim balans i mjeru i s tim se osjećam ugodno. Na kraju, kad završi, u velikoj većini slučajeva, paćenička karijera, za sve što smo prošli u karijeri, isključivo smo odgovorni mi igrači. Puno se igrača žali na univerzalne nepravde, neobjašnjive okolnosti i slično. Tako su nekome krivi spori konji, dopingirani psi i brze žene, nekome manageri, ali najviše smo krivi sami sebi, te zato treba misliti što i kako dalje i prije nego se kopačke okače u klin.  

Za nogometaše se vežu stereotipi da ne vole knjigu. Vi pak studirate na Sveučilištu u Malmou političke studije, a pohađali ste i Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci. Uspijevate li to sve stići, može li profesionalni nogometaš usporedo igrati i studirati?

Važno je posložiti prioritete, dobro se organizirati, biti discipliniran i imati krajnji cilj. Stvar je afiniteta. Kao što sam već rekao, meni je škola bila sastavni dio životnog puta i nikada nisam doveo u pitanje nastavak studiranja nauštrb nogometa, ali ni obrnuto. Nema tu velike filozofije, ja sam se osjećao potpun s oboje i nikad nisam odustao na pola puta u ničemu čemu sam se posvetio u životu. E sad, da sam se posvetio samo nogometu, možda bih napravio više, a možda ne bih napravio ništa. Iako imam određena promišljanja, nisam baba gatara. Iskreno, škola mi nije nešto pretjerano pomogla tokom karijere. Prije bih rekao da mi je bila hendikep jer nekim trenerima nije bilo drago što studiram i igram, kao i nekim direktorima, tako da sam u većini slučajeva šutio o tome. Iako, bilo je trenera sa razumijevanjem koji su me znali i pustiti na ispit. S druge strane, kao što sam rekao, bi sam opušteniji jer sam znao da imam alternativu u životu sa zvanjem pravnika. Stekao sam titulu magistra prava na Pravnom Fakultetu u Rijeci nakon čega sam još 5,6 godina igrao profesionalno. Evo i sad trenutno, nakon što sam već prekinuo karijeru, se školujem. Na masteru sam na programu Globalnu politiku na Političkim znanostima u Malmöu. Zanima me što se to događa u svijetu na globalnoj razini, te sam se bacio na čitanje međunarodnog prava, međunarodnih odnosa i globalne politike tako da mi je ovaj program na engleskom zaista gušt pohađati. Malo je paradoksalno da sam apolitičan i da mi je politika zapravo gadljiva, ali ne mogu da me zanima, jer nam itekako utječe na živote. Ovo je uglavnom mainstream što mi učimo, gledamo, čitamo, ali dobro je da barem površno znam o čemu se radi. Istina, u punom sam radnom odnosu tako da mi je ovo dodatna obveza, ali mi je zanimljivo i ne predstavlja mi opterećenje.

Ne samo da čitate, nego i pišete. Na legendarnoj Facebook stranici Nogometne ikone aktivni ste kao vanjski suradnik. Slažete fenomenalne tekstove, pune emocija i sjajnih opisa koji poberu na tisuće lajkova. Odakle ljubav za pisanje i književnost?

Nogometne ikone su zaista jedna lijepa romantična priča koja je nastala prije otprilike 5 godina i još traje. Nastale su spontano, kako i inače u životu nastaju najljepše priče. To je bila interna zezancija četiri nevjerojatno talentirana dečka s područja Splita i Kaštela, četiri entuzijasta i zaljubljena „bolesnika“ u onaj pravi iskonski romantični nogomet. Bez ikakvih striktnih namjera ili velikih očekivanja, dečki su svojom internom zezancijom i smislom za humor zarazili više od 120 000 ljudi, te ih sada svakodnevno napajaju dobrih duhom, pozitivom i dnevnom dozom ikonstva. S obzirom da i sam ne funkcioniram bez šege, počeo sam spontano pratiti, uživati u objavama, baciti pokoji komentar. Uskoro sam imao privilegiju da i sam kao nogometaš izađem na Ikonama. Dečki su mi se javili, rekli da im je drago da pratim, da im se sviđaju komentari i da sam zanimljiv lik. Vratio sam istom mjerom, počeli smo komunicirati i na prvu nam je bilo jasno da njegujemo isti stil humora i slične životne vrijednosti.

Nakon toga, imao sam sreću, čast i privilegiju upoznati „arhitekte“ Nogometnih Ikona te i sam postati integralni dio te priče, priče u koju sam skromno uključen pokojim tekstom, komentarom, projektom, inicijativom i u kojoj uživam svakodnevno već 2 i pol godine. Da, dobro ste primijetili, ja imam taj status „vanjskog suradnika“, a dodatno sam im „ambasador“ za Skandinaviju. Ma ruganje klasično! Razvili smo nevjerojatan prijateljski odnos, ono kao da su nam babe čitavog života remi skupa igrale. To je ta spontanost, ljubav i interes prema istoj stvari koji te povežu. Eto, mi smo u svakodnevnom kontaktu, posjećujemo se, razmjenjujemo ideje, mišljenja i stvarno uživam u tome. Bio sam već nekoliko puta u Splitu, a dolazili su i oni kod mene u Švedsku jer su imali želju uživo sresti jedinog pravog Teddyja, Teddyja Lučića. Po mom skromnom mišljenju, Ikone imaju toliku popularnost jer imaju malo drugačiji pristup i koncept, koncept nadrealnog gdje npr. Cantona žica 2 kune jer mu je zafalilo za cigare.  Naime, ja sam odrastao na legendarnoj Top Listi Nadrealisti i meni je ta baza igranja s nadrealnim gdje caruje sarkazam nešto najbolje što humor može ponuditi. Najjača je fora, ustvari, što su nadrealne stvari prikazane kao zaista realne i što je još zanimljivije, kao stvari koje se doista mogu dogoditi i koje se i događaju. Pa sjetite se da ni Lord Bendtner nije jadan imao za platiti taxi.

Tako i ja uživam u bazi da je moguće uhvatiti Messija na probnom radi u pekari, Ibru na skeli sa sendvičem od parizera, Iniestu prilikom švercanja u gradskom autobusu... Ta ideja da smo svi ljudi, obični smrtnici, sa svakodnevnim tegobama i problemima je meni odlična. Ili npr. kad se na Ikonama sjete igrača čiji su se podaci zagubili i u uredu za evidenciju rođenih, kojeg su zaboravili i kući, kojeg se zaboravi pozvati i na 20 godina mature (kao, recimo, mene što su se sjetili) je ustvari nešto što je, vjerujem, interesantno tolikom broju ljudi. Ideju i inspiraciju za napisat neki tekst ili komentar nalazim u svakodnevnim životnim situacijama, prethodnim iskustvima, nekom događaju iz prošlosti. Naprimjer, komentari su odraz trenutne inspiracije, a neki tekstovi ili status puno puta izađu iz naših neformalnih dopisivanjima, zajedničkih druženja. Duje (jedan od admina) i ja smo, npr. čestitali rođendan bratu Zanettiju prilikom druženja s našim dobrim prijateljem Jackom Danielsom ovog ljeta u Splitu. Kad vidim neku sliku, pustim mozak na pašu i samo izbacim na papir. Rođendane, kad se ono jedno vrijeme čestitalo, pisalo se na dnevnoj bazi, bez posebne pripreme. Dr. Brajc (jedan od admina) pošalje poruku koji nogometni akademik slavi i kaže „udri“. Mislim da je osnova kvalitetnog humora znati prihvatiti šalu na vlastiti račun, kao i našaliti se sa samim sobom, što ja radim u dosta tekstova. Obožavam sarkazam, satiru i to je baza većine mojih opservacija. Volim Ikone jer nijedna objava nikoga ne vrijeđa i nema nikakvu namjeru nikoga uvrijediti. Tako se ponaša i 99,99% ljudi koji prate i koji komentiraju. To je najveća vrijednosti Ikona, to spajanje, međusobno poštovanje i uvažavanje bez obzira o kome se radi, za koga netko navija i odakle dolazi. Ikone su prerasle koncept obične fun page stranice i sa svojim projektima kviza, humanitarnim akcijama, objavljivanjem podrške i pokazivanjem istinske empatije pokazuju svoju socijalnu komponentu. Da bi bio ikona, nije dovoljno da si nogometaš, bilo vrhunski ili prosječni. Za biti ikona potrebno ti je nešto drugo, nekakva ljudska crta, bilo vrlina, bilo mana, koja te čini običnim čovjekom. E zato ikone imaju „ono nešto“ što ih čini onim što jesu i zato se, po meni, to sviđa ljudima.

Da napomenem, ja uživam u čitanju objava i komentara, u sklopljenim prijateljstvima, inicijativama i svemu lijepome što su nam Ikone dale. Bit ću aktivan dok god osjetim da me to ispunjava i dok ne postanem naporan i sebi i ljudima. Ne želim forsirati i kad osjetim da sam ljudima postao dosadan, da nemam volje i inspiracije, da se fore ponavljaju neću se više pojavljivati. Otići ću s najljepšim mogućim uspomenama. Do tada, igrat ću se, pustiti mašti na volju, vraćati se u djetinjstvo i zadržati onu romantičnu dječju crtu koja me čini sretnim. Ikone idu s drugim sjajnim projektima. Osim toga, tu je i kviz koji se održava svaki četvrtak u velikom broju gradova u Hrvatskoj i BIH gdje Ivan, Duje, Milan i Hrvoje (četvero admina Ikona opa.a.) u suradnji s legendarnim novinarom i „bratom po peru“ i uzorom Vladom Bobanom, kolegom mu Ivanom Dominikom Dompom i nekoliko drugih ljudi rade sjajan posao i prenose ikonski duh u pubove. Tu je još i fenomenalni dokumentarac sa istim akterima koji govori o NI i pub kvizu. U planu i realizaciji su i drugi novi projekti. Kažem vam, imaju Ikone još toga zanimljivoga za ponuditi i radujem se budućim sadržajima.

Moderni nogomet je sve dosadniji. Bogati klubovi gomilaju najbolje igrače, unaprijed se zna tko će igrati polufinale Lige prvaka i tko će se boriti za prvaka pojedine europske zemlje. Nema više one neizvjesnosti, da manji klub iznenadi favorita, kao da je riječ o vaterpolu. Može li se to više promijeniti, vratiti nekako ona stara, romantična vremena kada su prvaci svojih zemalja mogli biti Deportivo, Valencia, Werder, Lille, Lazio ili je sve otišlo predaleko?

Apsolutno se slažem s vama da je moderni nogomet sve dosadniji i dosadniji. Čini mi se da se nogomet sve više i više distancira od publike, od onog srednjeg sloja ljudi. Otišlo je sve u ekstreme. Tko će to gledati na kraju? Možda samo takvi beskičmenjaci i huligani. Novac je, nažalost, razlog svemu. Sve je prešlo granice sporta i granice dobrog ukusa. Iskreno, nisam optimist. Pa pogledajte samo, koruptivna hobotnica je pustila pipke po cijelom nogometnom svijetu, a navodno da je mozak operacije u samim strukturama FIFA-e. Kladioničarske mafije vuku konce, prodaju se utakmice, a postoje indicije da se kupuju domaćinstva velikih natjecanja. Ma toliko toga negativnog, da sam stvarno izgubio volju. Iskreno, ja nogomet nešto puno ni ne gledam, a razlozi za to su gore spomenuti. Nema mi tog naboja, romantike, neizvjesnosti. Ikone su me vratile u onaj nogomet sa početka priče. Ne znam, možda sam tad bio mlad i naivan, ali mi se činilo puno privlačnije i pristupačnije i zato ga se i sjećam sa sjetom i često pišem o njemu. Iskreno, za ovo što se događa danas, nisam optimist.

Hoće li doći do osnutka Superlige?

Bojim se da hoće. Manjinska elita odlučuje nauštrb većine. To je tako danas u životu, svjetskim, ekonomskim i političkim tokovima, pa i nogometnim. Para vrti gdje burgija neće, bojim se da je, nažalost, Superliga realnost. Ja nisam zagovornik. Vidjet ćemo.

Koje su za Vas najveće nogometne ikone u povijesti i zašto?

Prosinečki, jer se nije rodio nit će se roditi takav majstor s takvim odnosom prema nogometu, Lord Bendnder zbog velikog broja fanatično radikalnih sljedbenika, Biram Mame Diouf, jer tako dobro ne bi odabrao ni Dželo Hadžiselimović, Poleti jer je bolji kuhar nego stoper, a odličan je stoper, Viktor Onopko, jer je predsjednik nadzornog odbora Ikona i skaut za Euroaziju. Sv. Trifon Ivanov, duhovni otac, vječna inspiracija i naš zaštitnik, ali on je van konkurencije i svetogrđe ga je uspoređivati s ovozemaljskim likovima.

A koji su za vas najromantičniji trenutci ikad najvažnije sporedne stvari?

Oproštaj posljednjeg rimskog princa Tottija, finale USA 94 i Baggiov promašaj, finale Ajax-Milan, jer sam prvi puta plakao nakon poraza, a da nisam igrao, i naravno kad Saša Šest sa brojem šest u šestoj minuti šestog kola HNL zabija za Kamen Ingrad protiv Slaven Belupa, našavši se na pravom mjestu šest metara od gola.

Za kraj nekoliko brzopoteznih pitanja. Messi ili Maradona?

Maradona. Messi se još mora dokazat.

Jorge Campos ili Rene Higuita?

Higuita, „scorpion kick“.

Miralem Ibrahimović ili Tomislav Piplica?

Piplica, čiju sliku u novčaniku nosi i Angela Merkel.

Matt Le Tissier ili Antonio di Natale?

Antonio Toto Di Natale, sinonim za Udine.

Joško Popović ili Jozo Gašpar?

Joško Popović, jer smo oboje nosili sveti velički dres.

Guy Roux ili Bora Milutinović?

Guy Roux, Ilija Lončarević za francusku sirotinju.

Toto Schillaci ili Oleg Salenko?

Kako da izaberem između mame i tate?