INTERVJU Linđovac Đorđe Begu: Mojih lijerica ima od Chicaga do Australije (FOTO)

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Ante Džamarija
Dubrovački glazbenik Đorđe Begu, dugogodišnji lijeričar Folklornog ansambla „Linđo“ i kontrabasist klape „Maestral“ otvorio je za nas vrata svoje radionice u kojoj popravlja i izrađuje lijerice. Njegova knjiga „Lijerica dubrovačkog kraja“ kruna je cjeloživotnog proučavanja i sviranja tog instrumenta.

Razgovarao: Ante Džamarija

Kad ste i kako počeli svirati lijericu?

Prvo sam u Linđa bio plesač. Pošto je trebalo više svirača, prvo sam svirao prim. Potom se upraznilo mjesto na kontrabasu kojeg sam učio svirati u muzičkoj školi, i ja sam uletio na svoj instrument, ali dvojica gospara koja su dotad svirala lijericu nisu bila uvijek na raspolaganju. Linđo je s porastom broja nastupa, koncerata i gostovanja trebao stalnog lijeričara. Tu sam ja dobio priliku.

Brzo ste učili?

Kad sviraš gudački instrument sličnosti uvijek postoje. Brzo sam se snašao. Pitao sam starije svirače da mi pokažu, krao sam ideje od njih, snimao ih i gledao na ondašnjim kasetama koje i danas posjedujem.

Što vas je potaknulo da izradite svoju prvu lijericu?

Primijetio sam da svatko svira i priča o lijerici na svoj način. To me odmah zainteresiralo. Gospar Stijepo Đurić, lijeričar s Osojnika, me naveo na to da napravim svoju lijericu i sam istražujem. Taj čovjek mi je bio poticaj. Moja prva lijerica je brzo zamijenila one na kojima sam dotad učio svirati u Linđu. Napravio sam je po sebi. Prva izvedba s njom je bila za 20 godina ansambla „Linđo“, na samoj proslavi.

Ante Džamarija

Odmah ste napravili dobar instrument?
Svi su za svoj način sviranja govorili da je jedini mogući i pravi. Poznanstvom nekih ljudi sam tražio informacije o drvu i ostalim pojedinostima za izradu. Saznavao od drugih graditelja načine i mogućnosti. Prva razlika koju sam primijetio, osim razlike u drvu, bila je u dimenzijama instrumenta. Svakoj lijerici valja odrediti „šest“, mjeru koja odgovara sviraču koji na njoj svira. Saznao sam da je drvo klijena najbolje za izradu instrumenta, odredio mjeru i napravio instrument koji sviram i danas.

Koliko ste ih izradili do sada?
Napravio sam otprilike oko 30 lijerica. Ima ih od Austrije do Chicaga. Čak i u Australiji.

Jeste li u izrađivanje i sviranje unosili svoje ideje i zamisli?
Morao sam. Jedan primjer - veliki problem onog vremena su bile crijevne žice. One su na jugu ili buri reagirale na vrijeme i stalno se raštimavale. Na jednom od nastupa s Linđom, na Revelinu, miš mi je pojeo žice. To je anegdota. Teniski sudac Marijan Pančevski mi je dao ideju da stavim žice od teniskog reketa. To je funkcioniralo.

Može li se reći da ste izumitelj?
Sebi sam olakšao. Praktičnost mi je bila najbitnija. Velike su sličnosti naše lijerice s instrumentima Boke kotorske, Italije, Albanije, Grčke, Turske, Rumunjske, Bugarske, Iraka i Irana. Gotovo svi instrumenti s Bliskog istoka i Mezopotamije su bili crijevni. Do danas ih koristim. Ne samo ja, nego i puno drugih svirača. Saznao sam da Đoković koristi neku varijantu crijevnih žica na svojim reketima pa možda se i opet vratim na staro.

Ante Džamarija

„Lijerica dubrovačkog kraja – priručnik za izradu i održavanje uz osnove sviranja“ je vaša prva knjiga u koju ste sve zapisali?

Počeo sam zapisivati u da ne zaboravim. Crtao i zapisivao. Imam stare zapise i razgovora, susreta. U knjigu i sad bilježim stvari koje sam doznao kasnije, nakon izdanja. Ova knjiga će vjerojatno biti nadopunjena. Sad mi se ljudi češće javljaju, puno je reakcija na knjigu. Lijerica se spominjala samo pod imenom, nigdje drugo nije bilo kompletno objašnjeno što je taj instrument, kako se gradi i svira. Ona je u jednu ruku obilježje Dubrovnika. Svi poznaju kolo linđo, ali i lijerica mora biti nacionalno kulturno blago i na neki način zaštićena. To me potaknulo. Ako se zapiše, to će ostati. Moramo se ponositi s tim. Na kraju krajeva profesionalno sam je svirao 40 godina. Zapisao sam i razne melodije koje sam stvarao, ali i koje sam čuo kod drugih. Motive koji prate plesne pokrete i cijele koreografije. Tako se moramo ponašati i s poštovanjem odnositi prema tome.

Ante Džamarija

U Dubrovnik ste se došli školovati?
Došao sam u muzičku školu jer se u Kotoru u isto vrijeme ukinula srednja muzička škola, kazalište i simfonijski orkestar. Prvi instrument je bila violina. Kad sam došao ovdje, prebacio sam se na kontrabas. Na istom, jedinom kontrabasu smo svi vježbali, Marko Brešković, Ivo Kordić i ja. Ubrzo sam kupio svoj kontrabas u Gundulićevoj, u Zagrebu. Muzička naklada. Do danas je, 56 godina iza, on kod mene. Obišao je svijet i bio sviran svugdje gdje sam bio. U Dubrovniku sam imao prave prilike slušati vrhunskog majstora, gledao von Karajana, vrtio notne listove Pogoreliću u Revelinu. On bi vježbao po deset sati.

Osim profesionalno u Folklornom ansamblu „Linđo“, jeste li svirali u drugim sastavima?
Svirao sam s Antunom Simatovićem od 67e do 70e godine. To su bile legendarne svirke. Sretali smo se s najboljima toga vremena, legendama kao što su Silvio Glojnarić ili Prohaska. Prohaska je 67e ili 68e svirao moju bas gitaru. Umro sam od straha. Tako upoznaješ velike muzičare i ljude. Oni su uvijek normalni i dragi. Antun je ubrzo osnovao legendarne Poklisare, a ja sam morao u vojsku.

A nakon vojske klapa Maestral?

Došao sam 1979. Klapa Maestral se razišla s Krešom Magdićem. Htjeli su više svirati i skidati ne samo dalmatinski repertoar. Čak smo i grčke standarde svirali i kupili dva bouzoukija, ali bilo je u međuvremenu puno suradnji. Primjerice, zimske svirke u Albatrosu, a ljetne u Imperijalu sa strašnim bendom u kojem su još bili Mato Miljas, Mario Polzer, Božo Bača i Nino Obradović. Svirao sam čak dok mi se sin rađao. Tako je to u ovom poslu. Kad sam kupio kontrabas, prvo sam svirao u big bendu koji je svirao u Splendid baru, tri puta sedmično. S nama su nastupali legendarni gradski pjevači koji su imitirali Sinatru, Elvisa, Ritu Pavone. Nikako da Dubrovnik opet dobije svoj big bend, to je prava šteta.

Bilo je to drugačije vrijeme?
Kako ne. Na Pilama su bile četiri muzike. Ocean, Imperijal, Mimoza i Dubravka. Puno se sviralo i glazbenici su dobro živjeli.

Jesu li nove generacije zainteresirane za lijericu? Što im savjetujete?
Ima mladih koji žele naučiti. Pravilno sviranje nije sve. Bitno je i pristojno sjedanje, držanje, ponašanje, ali i priprema i oblačenje nošnje. Seljak je bio genijalac, jer je sve prirodno i jednostavno napravio. Žao mi je što više nema smotre zdravičara i lijeričara, a trajala je 18 godina. Mladi moraju biti puno slobodniji, moraju pitati i učiti. Starima neće pasti kruna s glave, oni moraju pomoći i prenijeti znanje jer iza tebe mora ostati netko koga si naučio svirati.

Popularni Članci