Razgovarao: Maro Marušić

Josip Jozo Martinović rođen je 1939. godine što hoće reći da ima 80 godina, ali čovjek bi mu dao barem dvadeset manje. Nevjerojatnu vitalnost i energiju za svoje godine duguje sportskom duhu koji gaji čitav život. Prvo je u mlađim danima igrao nogomet, te je sa samo 15 godina postavo prvotimac Konavljanina. Kasnije se prebacio na stolni tenis kojeg još uvijek aktivno igra, i to na vrhunskom nivou, jer je osvajač brojnih medalja s veteranskih natjecanja. Posljednji uspjeh bio je na nedavno održanom Otvorenom prvenstvu Slovenije gdje je osvojio zlato. Osim po zapaženim sportskim rezultatima, Dubrovčani ga se sjećaju kao dugogodišnjeg uspješnog direktora hotela Neptun i Plakir. Ovog potonjeg vodio je u teškim vremenima devedesetih.

Kažite nam nešto više o vašem zadnjem veteranskom uspjehu.

To je bilo posljednje Otvoreno prvenstvo Slovenije, na kojem obično nastupaju igrači iz zemalja u okruženju. Ja sam se natjecao u kategoriji igrača preko 75 godina. Dobro sam se pripremio za nastup, a bio sam i u odličnoj fizičkoj kondiciji, jer sam ovo ljeto stalno plivao. Na kraju sam osvojio prvo mjesto, iako sam u finalu gubio od Francuza 2-0 u setovima, te me vodio 5-1 u trećem setu. Praktički skoro da sam izgubio meč, ali ja nikada ne odustajem, pa sam uspio nekako okrenuti tijek susreta. U petom setu prepustio sam mu samo četiri poena.

Nastupali ste mnogo puta i na svjetskim, te europskim prvenstvima. Recite nam nešto o tim iskustvima.

Prije dvije godine s jednim Latvijcem u parovima sam osvojio deveto mjesto, dok sam u pojedinačnoj konkurenciji izgubio u osmini finala od kasnijeg prvaka. U mojoj kategoriji bude oko 200 igrača na prvenstvima, a u mlađim kategorijama zna nastupati i po 700 igrača. Sljedeće Europsko prvenstvo je dogodine u Bordeauxu. Već prije tri mjeseca nitko se više nije mogao prijaviti, jer su sva mjesta popunjena. Limit organizatora je 5 tisuća igrača, jedva sam uspio ući unutra. Ta prvenstva su veliki događaj, kao nekakva mala olimpijada. Zemlje se bore za organizaciju, jer lijepo zarade. Pet tisuća igrača, plus obitelji, dođe sve skupa preko 10 tisuća ljudi na prvenstvo koje obično traje tjedan dana. Veliki biznis je to.

Kako uspijevate održati formu u vašim godinama, muče li vas kakve zdravstvene poteškoće?

Zdravlje mi je super, osim što imam problema s koljenima. Muče me kada idem po skalinima. Hrskavica se potrošila, nastojim situaciju održavati vježbanjem. Planiram ići na zahvat kod bivšeg ministra Dragana Primorca u Zagreb. On radi neku novu metodu gdje tkivo s drugih dijelova tijela ugrađuje u koljeno ili zglob. Među njegovim pacijentima bio je i Mirko Filipović. Ja sam stariji, pa su šanse manje, ali pokušat ću, nemam što izgubit.

Koliko često tjedno trenirate?

Tri puta plus natjecanja. Uskoro ću ići i na Prvenstvo Hrvatske za veterane.

Mnogi vas u Dubrovniku znaju kao dugogodišnjeg direktora hotela Neptun i Plakir.

Petnaest godina bio sam u Neptunu, pa kratko jedan mandat u Platu, te sam malo prije rata došao u Plakir i tamo ostao sve do mirovine početkom dvijetisućitih.

Koje su najveće razlike između rada u hotelu onda i danas?

Mislim da je prije bilo bolje nego sada i nije to samo nostalgija, iako, da se razumijemo, ni ono vrijeme u Jugoslaviji nije bilo idealno. Recimo, znali su se održavati brojni besmisleni sastanci. Najveća razlika onda i danas je prihod, odnosno dobit. U kapitalizmu sva dobit ide vlasniku, a u onom sistemu hotel je upravljao s dobiti. Mogao se podijeliti sa svim radnicima, ili koristiti za investicije. Kolektiv je odlučivao o tome. Pošto je naše Hotelsko poduzeće Dubrovnik bilo odlično obzirom na dugu povijest turizma u Dubrovniku, tako su nam i rezultati uvijek bili dobri. Mnogi su se kod nas dolazili učiti o hotelskom biznisu, čak i iz zapadnih zemalja poput Španjolske. Znalo se ponekad dogoditi da bi godišnje, osim osnovne plaće, radnici dobili od dobiti još dodatnih sedam, osam plaća. Danas su radnici sretni ako dobiju božićnicu.

Nevjerojatno! Znači, radnici su onda imali puno bolje uvjete rada.

Naravno. Ne samo da su znali dobiti dodatne plaće, nego ih je bio i dovoljan broj zaposlenih, u nekim situacijama čak i previše. Drugim riječima, tada je većina ljudi živjela pristojno, odnosno pripadali su srednjem sloju. Danas, manjina ima velike prihode, a ostali se muče. Pritisak u današnje vrijeme na radnika je puno veći nego onda.

Kako je izgledala gradnja hotela na Babinom kuku?

Znate za koliko smo mi izgradili Babin kuk? Od prve mine do ulaska gostiju u cijeli hotelski kompleks prošlo je godinu dana. Argosy, President, Plakir, Minčeta, Tirena, te Mali Stradun napravili su se u tako kratkom roku, a poslije rata nijedan novi hotel u Dubrovniku nije izgrađen osim hotela More koji je i sam na mjestu bivšeg odmarališta. Dan otvaranja hotela bio je pravi spektakl. Osim političara, došao je i nogometni klub Dinamo predvođen Cicom Kranjčarom, te je odigrana i utakmica protiv našeg nogometnog kluba HTP Dubrovnik. Utakmicu je prenosio legendarni reporter Ivo Tomić, a izgubili smo 4-1. Zanimljivo kako je onda u Dubrovniku bilo više kreveta u hotelima nego danas. Razlika je oko 3 tisuće kreveta. Još uvijek ne rade Vis 2, Kupari, Plat, Jadran, Belvedere, Župa…

Babin kuk je tada bio dio grada, a danas je više hotelski resort.

Da, upravo tako. Stariji Dubrovčani će se sjetiti kako su obiteljska druženja provodili na Babinom kuku, na Malom Stradunu, u parku... Bilo je pregršt butižica, te poznati disko klub. Svuda živa muzika. Sjećam se da smo mi u Neptunu imali i po tri muzike uživo.

Da, ali tada su gosti stali znatno duže, bili su skoro domaći.

Obično smo mi imali pakete u hotelima po 7, 14 i 21 dan. Gosti su se često vraćali u isti hotel i bili su prijatelji s radnicima. Znali su biti organizirani oproštaji, bilo bi nekad i suza. Puno je bio prisniji odnos između turista i radnika, danas je sve to jedna velika industrija. Govorilo bi se: „Inge nam danas dolazi, trebamo joj pripremiti cvijeće“.

A onda je došao rat i devedesete. Kako je bilo poslovat?

Jako teško vrijeme, ali uspijevali smo nekako raditi. Možda ćete se sjetiti kako smo sredinom i u drugoj polovici devedesetih u Plakiru organiziravali razna događanja, svadbe, maturalne zabave i slično kako bismo uspjeli nešto utržiti. Ja sam na plaći imao 95 radnika i morao sam nekako izmisliti novac da im podijelim plaće. Uspijevali smo čak i prodati neke pakete preko ljeta tako da smo u isto vrijeme imali i turiste i prognanike u hotelu. Jedan dio hotela uspjeli smo adaptirati za goste i naplaćivali im puni pansion oko dvadesetak maraka (današnjih 80 kuna).

Privatizacija je bila posebno zeznuta, je li tako?

Najteži dio moje karijere. Novi vlasnik htio je podijeliti otkaze radnicima i staviti hotele u mirovanje do nekih boljih vremena, ali pobunili smo se i uspjeli nekako sačuvati radna mjesta. Bilo je prosvjeda, dolazila je i policija, bilo je na granici fizičkih okršaja (smijeh). Sreća, prošlo je.

Kako vidite današnji turizam u Dubrovniku? Što biste vi mijenjali?

Zbog ogromnih gužva, ljudi se jedva fizički kreću, a domaći su skroz prestali dolaziti u grad. I ja sam jedan od njih. Prije su gosti ostajali znatno duže u gradu. Oni su bili skoro domaći, ponašali su se kao da tu žive. Jedan dan bi razgledali, a ostatak godišnjeg provodili bi zabavljajući se. Gosti na Babinom kuku nisu imali previše potrebe odlaziti svaki dan negdje drugo kad su tamo imali sve što im treba. Danas ostaju svega dva, tri dana i trče s jednog kraja grada na drugi vidjeti što više toga. Velika je fluktuacija gostiju i sve to stvara gužve. Nisu kruzeri isključivi problem, iako bi ih trebalo malo reducirati. Veći problem su jednodnevni izletnici koji dolaze s autobusima i zakrčuju ceste. Treba ograničiti njihovo kretanje blizu grada, odnosno iskrcavati ih dalje od stare gradske jezgre. Tijekom sedamdesetih bio je projekt koji se zvao Južni Jadran, a koji je zabranjivao daljnju gradnju u Dubrovniku, jer se smatralo da gradska infrastruktura ne može podnijeti nove građevine. Upravo iz tog razloga Mokošica se napravila u Rijeci dubrovačkoj, a ne na užem dijelu. I onda se znalo da grad ne može podnijeti još stanovništva. Nažalost, kasnije nitko više nije obraćao pažnju na taj projekt, samo se nastavilo graditi.