Marin Krstulović dobro je poznati lik iz grada. Čitav život proveo je unutar zidina i naravno da je zaljubljenik u svaki kamen Dubrovnika. Godinama je svjedok kako se grad mijenja. U njegovom djetinjstvu gradske su ulice vrvjele djecom, a danas je stara jezgra Dubrovnika grad-muzej. Krstulović nije više pasivno mogao gledati kako grad mijenja lice, pa je odlučio nešto poduzeti. I evo ga, na kotarskim izborima u nedjelju bit će nositelj kandidacijske liste grupe birača Dajmo ruke u Gradskom kotaru Grad. Porazgovarali smo s njim o najvrućim temama koje se tiču grada.

Koji su najveći problemi s kojima se svakodnevno susreću stanovnici stare gradske jezgre?

Najveći problem je zanemarivanje te nerješavanje raznih poteškoća na koje ukazuju stanovnici Grada, od infrastrukture, prostora, parkinga... Već sam dosadan, ali loše ili u nekim slučajevima uopće, ne gospodarimo Gradom od kojeg svi živimo i građani kotara Grad i ostali stanovnici Dubrovnika. Dok svi misle da znaju što treba gradu, mi ne govorimo da znamo rješenja za druge kotare, ali za grad znamo.

Sudjelovali ste u popisu građana unutar zidina. Koliko ih je sveukupno, i koliko je od toga mladih obitelji? Može li se i na koji način spriječiti daljnje iseljavanje stanovništva iz grada?

Službeni podaci nam nisu dostupni. Prema riječima ravnateljice Zavodu za obnovu,  trebali bi se objaviti u lipnju. Nama kao popisivačima, 2017. godine, prezentirani su preliminarni rezultati, koje je obradila i obrađuje Sanja Klempić Bogadi, izrađivačica demografske analize. Predstavljen je broj od 1557 stanovnika u 568 kućanstava. Broj mladih obitelji nam nije prezentiran. U povijesnoj jezgri 1961. godine je bilo 5872 stanovnika. Nakon toga počinje demografski pad, koji se, dodaje, "posebno intenzivira nakon 1991." Istaknula je kako je "početkom devedesetih i kasnije povijesna jezgra izgubila petinu stanovnika". Od 2011. do 2017. izgubili smo još 600 stanovnika. Ovdje prenosim informacije koje smo mi dobili prilikom predstavljanja demografske studije. Iseljavanje se može i usporiti i spriječiti. Gradsko vijeće još nije donijelo formalni zaključak o načinu kupovine i financiranja kupovine prostora. Grad, Blaga dijela, DPDS i Biskupija bi trebali osnovati fond za otkup stanova u kojem svi prenose postotak godišnje zarade. Sadašnja uloga Biskupije je davanje nekretnina koje su u njihovom vlasništvu u dugoročni najam. Pametni prorez na nekretnine dosta bi toga riješio. Imamo primjere doseljavanja mladih obitelji! I čestitam im. Grad je lijep, siguran, dobar, ali može puno bolje uz samo malo zalaganja.  

Djeca su se prije igrala iza Roka i na mnogim drugim mjestima. Danas su te površine zauzete stolovima ugostiteljskih objekata. Može li se djeci pronaći neki vanjski prostor za igru kao nekad? Igralište na Pelinama je, čini se, premalo.

Može i mora. Grad Dubrovnik se proglasio prijateljem djece. Onda se ne smije dogoditi situacija da se razmatra davanje u koncesiju Nove ulice koju klinci koriste kao igralište. Prostor Pustijerne stoji zapušten preko 30 godina, ali ipak za nešto se koristi, a to je za igru. Kao ocu sedmogodišnjaka, mislim da mu nije bitan formalni oblik igrališta s klackalicom, ali meni je bitno znati da je siguran i da se može slobodno igrati na javnom prostoru bez natezanja s nekim vlasnikom ugostiteljskog  objekta. Mišljenja sam kako ulice moraju biti za građane, a ne za apartmane. Ulice kojim „čombi“ idu u školu moraju biti čiste bez stolova. Ugostiteljski objekt ne smije imati stolove naslonjene na školu. Ovo su realni i lako rješivi problemi. Ukoliko nismo u stanju ispuniti taj minimum, možda bi trebali zatvorit školu i otvorit kuhinju! Za suživot svih korisnika javnog prostora, u Grad se mora vratiti nešto što smo mi zvali kućni red. Od 14 do 17, pauza.

Kako urediti vezove u Portu obzirom da ih neki građani koriste u komercijalne svrhe? Treba li to zabraniti, naplaćivati kazne?

Pitanje bi trebalo biti upućeno Županijskoj lučkoj upravi, što je meni smiješno, jer prostor ispred Peskarije ne spada pod ingerenciju Grada nego Županije. Dok je ovakav zakon ne možemo puno učiniti na moru, ali možemo na kopnu. Županija može urediti i staviti lance za sidrenje, ispred Akvarija, kao što je učinila na ostalom dijelu Porta. Početak obnove Kaša bi me jako razveselio. Ovo govorim kao građanin, kotari tu nemaju ingerenciju. Problem Porta je problem Peskarije, gdje je ista bila zatvorena od strane Sanitata kako bi se u prostoru ugradile dvije vanjske klima jedinice susjednog ugostiteljskog objekta. Radi ovakvih stvari ljudi polude. Često korisnici javnih površina, tumače svoja prava, te koriste iste kako žele. To je slučaj s kućicama na Peskariji. Ne govorim ovo kao pravnik nego kao građanin. Rastužilo me, kad je na kraju svega Carinska uprava, pored svih montažnih kućica, koje su imale rješenje o uklanjanju, instalirala još jednu montažnu kućicu, koja je trebala služiti za carinjenje plovila, na javnu površinu, ne zatraživši mišljenje konzervatora. Mogli su staviti i neboder. Što se tiče barkariola često su to stanovnici kotara Grad. Rade svoj posao. Ukoliko ga rade krivo, službe postoje, neka ih kazne. Vezova u Portu je malo, lista čekanja je ogromna. Prioritet moraju ostati stanovnici. 

Treba li gradska uprava radikalno ograničiti broj gostiju s kruzera i samim time rasteretiti prostor unutar zidina?

Gradska uprava treba konačno izbaciti egzaktne podatke te kontrolirati broj! Prije svega struka mora izbaciti ono što zovemo, kapacitet nosivosti Grada. Nakon toga bit će lakše. U tom smjeru se krenulo, ali proces zapinje ili stane. Brojači ljudi ne rade, Luka Dubrovnik ne daje više dnevne podatke o broju putnika s kruzera. Plan upravljanja treba dati konačan podatak koji broj ljudi može biti u Gradu. Bolje da izračunamo sami koliko ljudi u jednom trenutku može biti u Gradu, nego da nam računa UNESCO.

Nije li pomalo licemjerno da dio stanovnika stare gradske jezgre negoduje zbog turističkih gužvi, a i sami imaju apartmane koje istim tim turistima iznajmljuju?

Ako je ovo oblik turizma kojem stremimo, onda nije. Mislim kako smo prije dvije godine tek dosegli rekorde u broju turista iz osamdesetih godina. I prije je bilo gužvi. Postoji nešto što se zove destinacija. Destinacijom se treba upravljati. Nitko neće primiti u apartman za dvoje, petero ljudi. Izračunajmo koliko ljudi možemo primiti, te  upravljajmo Gradom.

Je li uopće moguć kvalitetan suživot stanovnika grada i turista? Na koji način?

Bez problema, turizam u Gradu postoji od kraja 19 stoljeća. Prijeratne brojke gostiju  tek su nedavno dosegnute. Samo treba upravljati destinacijom, te izgraditi infrastrukturu. Dio novca koji se zaradi na njemu, potrebno je vratiti u Grad. Od njega svi živimo.

Što sa brojnim stolovima na javnim površinama? Treba li strogo zabraniti daljnje širenje, ili pak još više smanjiti broj postojećih stolova? S druge strane u špici sezone čini se kako nedostaje restorana, jer su i oni najgori, dupkom ispunjeni. Kako to pomiriti?

Pomiriti planom upravljanja. Ukoliko ne možemo onda treba napraviti veliki balon iznad Grada i otvoriti menzu!

Trebaju li Blaga djela još više svojih prostora dati za korištenje, da tako kažemo, u svrhu poboljšanja života lokalnog stanovništva? Primjerice planski ih davati u zakup za samoposluge i slično?

Normalno, Blaga djela tome i služe. Trenutno se kotar Grad nalazi na Pilama što je apsurdno. Gradsko vijeće, mora definirati načine, odvojiti potrebna sredstva financiranja. Ako nitko ne želi otvoriti butigu idemo vidjeti hoće li otvoriti, marangun, zidar, električar, javni bilježnik… Prioritete treba postaviti. Skoro sva vaša pitanja su direktno vezana za upravljanje Gradom. Na osnovu rješavanja istih, vidjet ćemo kako Gradsko vijeće misli, je li upravlja Gradom ili destinacijom.

Maro Marušić