Nenada Ljubića još od vrlo rane mladosti privlačila su pitanja o duhovnosti. Već tridesetak godina traga za odgovorima, a mi u intervjuu donosimo koji su rezultati te potrage.

Koje su vam tehnike najviše pomogle da budete sretniji, neopterećeni…, da ste u sadašnjem trenutku? Kako to postići? Što savjetujete našim čitateljima?

U principu sva duhovnost svodi se samo na jednu stvar, a to je otpuštanje. Koliko smo u stanju otpustiti, toliko ćemo biti opušteni i u miru. Sve prakse trebale bi imati samo tu jednu svrhu! Meni su najviše pomogle meditacije, ali i desetogodišnje iskustvo u prakticiranju šamanizma kakvog ga je prezentirao i opisao američki antropolog Carlos Castaneda. Kroz sve te discipline uvijek se nazirala samo jedna namjera i samo sam nju u svemu tome vidio – odustajanje od samovažnosti i vezivanja za programe i sjećanja od kojih sam sačinjen. Zato smatram da su elementarna pitanja svake prakse: čemu ona služi, koja je njezina misija, kamo vodi? Stagniram li ili rastem? Ako postoji barem neka zadovoljavajuća naznaka u odgovorima, čovjek bi tek tada trebao biti dovoljno ponesen da se tim putem zaputi. Tada će dobiti i rezultat jer je otpustio okolne priljepke i maglu koju svaka praksa za sobom vuče i često ima za funkciju zavoditi u neke druge smjerove.

Da bismo bili u stanju imati povjerenje u veću (nama neznanu) sliku, trebamo neku kompenzaciju, nešto što će nas skrbiti drukčijom energijom nego smo navikli. Za mene je to unutarnja Ljubav, Izvor koji je postojao prije mene i još uvijek je prisutan, premda skriven. Problem je što smo mi energetski potpuno iscrpljeni, jedva da imamo snage obavljati svakodnevne rutine! Takvo psihofizičko stanje ne dopušta nam izmijenjena stanja svijesti, kvalitetna svjedočanstva dubokog mira i sadašnjeg trenutka. Mi jednostavno nemamo dovoljno energije! Moramo stoga pronaći nove resurse, a one su opet u nama. To je paradoks koji se može razriješiti samo otpuštanjem programa i podataka koji nam putem unutarnjeg dijaloga stalno prepričavaju tko smo mi, što možemo, a što ne možemo, kakav je svijet, itd.

Mislim da ne mogu savjetovati bolje nego praksa, praksa, praksa. Štogod da to bilo! Traganje je ključ, oči širom otvorene i unutarnja tišina. Zatim promatranje. Što dolazi, kako dolazi, što nam šapuće, kamo nas upućuje? Sve nam stalno govori, vidljivo i nevidljivo, svijet je jako zanimljivo mjesto. Poslušajmo ga. Otpustimo. Dišimo. I što je najvažnije, 'Volim te' neka bude jedini unutarnji dijalog.

Zašto smo na planetu Zemlja? Koji je naš zadatak?

To nitko ne zna. Sve što netko kaže na ovu temu - špekulira. No, mi svemu možemo dati neki značaj, smisao, opis i strukturu i ono će s vremenom postati neka naša istina. To ljudi stalno rade, još od postanka. Svemu pridružujemo neki opis, dajemo imena, prisvajamo ili napadamo. Zato nam svijet danas ovako izgleda. Tako, mi možemo reći da smo ovdje da bismo se riješili gomile smeća što smo ga skupili od davnina i stalno ga ponavljamo u svakom smislu, djelovanjem, govorom, mišlju, bivanjem... Sve se uvijek ponavlja, beskonačno vrti. Zaglavili smo. Ako preuzmemo odgovornost za svoj život, za svijest, za svoju Ljubav i kažemo da želimo prekinuti tu ogromnu petlju i vratiti se "doma", štogod da to značilo, onda će to postati naša svrha na planetu Zemlji koju mi možemo slijediti. Nitko ne može pobiti tu ideju!

Istina je da nemamo izbora: sve što posjedujemo jest ovo tijelo i sadašnji trenutak. Računa se samo ono što ćemo s tim učiniti sad odmah! Sve ostalo je relativno, nije naše. Što manje podataka pridružimo slijedećoj sekundi života, to će nam biti lakše. I to je put: odustajanje od naznaka, od "ja znam", predviđanja i beskrajne unutarnje govorancije koja nam iz trenutka u trenutak ponavlja kako smo propali.

Zašto se na Zemlji događaju tsunamiji, potresi i slične vrste patnje? Zašto se uopće događa patnja?

Pa nismo baš ljubazni prema njoj, zar ne (smijeh)? Ali, jedini ispravni odgovor je da nemamo pojma. Ne znamo što se doista događa. Nemamo povjerenja, a kunemo se u vjeru i Boga.

Najbolje je od svega toga odustati i živjeti Ljubav. Sve posvetiti njoj, svaki udah, izdah, svaki korak, pokret, treptaj. To je lijepa namjera, oplemenit će našu pažnju nekom nježnošću i toplinom, a zatim i svijet oko nas. Tada više nećemo vidjeti patnju i tsunami nego priliku za čišćenjem, jer je sve to u nama. Mi smo potres, tsunami, patnja! Možda nikada nećemo doznati zašto se to događa i koje je rješenje, a to nam pruža priliku da sami odaberemo neki odgovor. Ja sam odabrao Ljubav. Netko drugi novac, teritorij, strah i mržnju. I to je to.

Noću kad sanjamo, iz trenutka u trenutak putujemo u drugu sferu sna i odmah zaboravimo prethodni san. Znači, u snu živimo različite živote i svi su nam posve realni i istiniti, ne sumnjamo u njihovu postojanost. No, ujutro odmahujemo rukom. Tako je i s takozvanom javom: 8 milijardi ljudi živi neku sferu sna koja traje dok je smrt ili neko drugo iskustvo ne prekine. Onda osoba živi to drugo iskustvo neko vrijeme. Sve te stvarnosti vrlo su relativne, jednom istinite, a zatim tek blijeda sjećanja, možda čak ni to. Stoga su bolja pitanja "tko sam ja"? Što je bilo prije Nenada Ljubića? Kuda idem? To su prastara filozofska i duhovna pitanja, oduvijek tobože prisutna, ali se lako povuku pred silom straha, depresije i patnje. Ustrajmo malo na njima! Napravimo ozbiljno istraživanje. Neka nam to bude projekt, poput fakulteta i karijere, gradnje kuće ili bilo koji drugi koji tako gorljivo ganjamo!

Imate li ponekad sumnje u postojanje Boga? U nekim trenutcima kada vam je teško? Imate li uopće takve trenutke da vam je teško?

Nemam sumnje u postojanje Boga. Kad mi je teško onda dišem, ulazim u izmijenjena stanja svijesti u kojima svjedočim proširenoj stvarnosti. Tamo nema teškoga. Nema nikoga tko bi bilo što tumačio, objašnjavao i stavljao u neke kalupe. Opet, kao u snu: ako imate probleme ili bolest, sve to nestaje kada utonete u san. Gdje je nestalo? Pa nigdje, samo je naša pažnja na drugom mjestu. Dakle, kad nam je teško, usmjerimo pažnju na nešto drugo. Možda se problem neće riješiti, ali učinit ćemo odmak od drame i omogućiti inspiraciji (onom nevidljivom dijelu nas na koji nitko nikad ne računa, a stalno pričamo o njemu) da nas uputi ka rješenju. I pokaže nam kako da otpustimo.

Kako zamišljate život poslije smrti? Postoje li raj i pakao?

Raj i pakao ne postoje, sve su to sjećanja, legende i mitovi. Smrt je energetski prag, nije tjelesni ili umni. Um se sablažnjava smrti, boji se što će biti s njim, njegovim kraljevstvom, svim što je izgradio i s čim se identificirao. Ništa to nije naše. Trebamo se educirati o smrti. Postoji cijelo mnoštvo zapisa i iskustava ljudi koji su imali iskustvo bliske smrti. Postoje i mnogi ozbiljni istraživači tog fenomena. To je opsežno područje koje malo ljudi uzima ozbiljno. Ali, ako se mislimo osloboditi straha od smrti, nema nam druge: moramo se educirati. Problem je što pokušavamo objektivno razumjeti realnost subjektivne naravi. A to ne funkcionira.

Kako gledate na smrt bliske osobe? Jeste li tužni?

Naravno. Ostali smo bez nekoga koga smo voljeli i nedostajat će nam. Ali, u svakom trenutku možemo ostvariti kontakt s tom osobom i povratiti povjerenje.

Vjerujete li u reinkarnaciju?

Da, to više uopće nije upitno. Jednostavno je previše iskustava i svjedočanstava tog fenomena. Trpati sve to pod slučajno ili pod funkcije mozga je suludo!

Što mislite o klasičnim religijama?

Nisam ljubitelj. Poštujem, ali ne slijedim.

Često se ljudima savjetuje da puštaju stvari, prihvaćaju takve kakve jesu. Mnoge stvari u ovom našem svijetu su loše, od nepoštivanja ljudskih prava (rasizam, razne diskriminacije), preko ratova, pa nadalje. Trebamo li ih kao takve prihvatiti i pustiti da budu to što jesu, ili se treba boriti da ih promijenimo riskirajući pri tom stres koji uvijek ide uz borbu?

Pa mi i jesmo pustili da budu to što jesu, zar ne? Puni smo straha, revolta, bunta, unutarnjeg nezadovoljstva, sve živo okrivljujemo za stanje na planetu. Nitko ne preuzima odgovornost za svoj udio u ovom kaosu. Mi smo oduvijek svrgavali loše vladare čija su mjesta zauzimali isti ljudi. Zašto bi taj novi bio drukčiji kad nije otpustio svoja sjećanja koja je dijelio sa starim? Nema promjene dok ne otpustimo sjećanja koja nas tjeraju da stalno ponavljamo povijest, dramu i nevolje. Nismo nikad pokušali kao vrsta osvijestiti vlastiti udio u tom kaosu i otpustiti ga. Prihvaćanje je doista ključ: to znači da smo spremni preuzeti odgovornost za svoje dvorište. Kada ja otpustim i dopustim Ljubavi da kroz mene svijetom hoda, onda se moja okolina neumitno mijenja. Izostat će stare reakcije, drame, razbit će se programski kod koji je nesmetano vladao milenijima. Dakle, borbu smo već probali, oduvijek to radimo. Mijenjajmo svijest. U nevidljivom svijetu nešto će se dogoditi, neki pomak, neka evolucija, novi sadržaj preplavit će planet. Strah je stvarni vladar ovoga svijeta, a unutarnji dijalog ga potvrđuje. Na ovom planetu vlada bitka za energiju (novac, teritorij, hrana, nafta, itd.). Prestravljeni smo da nema dovoljno za sve i da se treba boriti. To treba mijenjati, a može se promijeniti samo iznutra, u svakom od nas. To je ona "praksa, praksa, praksa" iz početka intervjua. Trebamo razviti samodostatnost, ispunjenost, samopouzdanje i konačno, povjerenje u širu sliku. Dovoljno je malo zaustaviti unutarnji dijalog. Tamo, u tišini, dobit ćemo sve što nam treba.

Što ćete nam govoriti na konferenciji Doza inspiracije?

Govorit ću o Ljubavi. Ne o partnerskoj, prijateljskoj, domoljubnoj, roditeljskoj, nego o unutarnjoj Ljubavi koja je jedina stvarnost vrijedna pažnje u našem životu. Često volim to opisati kao imaginarnu malu sjajnu "lopticu" Čiste Bezuvjetne Ljubavi, poput one za igranje tenisa koja je poželjela imati iskustvo života u materiji. Uskoro su se na nju nataložila silna sjećanja, iskustva, programi, poput slojeva snijega na grudi koju smo pustili nizbrdo. Vrlo brzo nastaje golema lopta svega i svačega, ogromna količina podataka, sjećanja i programa što su se slijepili na "lopticu", sada već duboko zakopanu u nutrini svega onoga što mislimo da jesmo. Ona je uvijek tu, i premda zatrpana, mala loptica Božanske svijesti spokojno stoji ondje i čeka da je se sjetimo. Kultiviranje Ljubavi nije ništa drugo do razgrtanje te gomile i nekom neopisivom ustrajnošću i predanošću putovati do središta Sebe. Volim reći i da Sebe putuje prema nama, pa ćemo se sresti negdje na sredini i konačno odbaciti taj nataloženi oklop oko svoje suštine i ostvariti toliko željenu slobodu.

MM

VEZANE VIJESTI:

INTERVJU KARMEN JERKOVIĆ YUCEL 'Hipnoterapija puno pomaže ljudima koji se bore s anksioznošću, depresijom, strahovima…'

INTERVJU TOMISLAV TOMIĆ 'Patnja može biti predivan saveznik na putu čovjekovog razvoja'

INTERVJU BOJANA SVALINA 'Imala sam sumnju u Boga sve dok sam u njega 'samo' vjerovala'

INTERVJU BRANKICA KOVAČEVIĆ 'Sreća je stanje bića, a ne imaginarna, nedostižna činjenica'