Ratko Jovović institucija je Grada. Kao prosvjetni radnik sudjelovao je u odrastanju brojnih generacija i to ne samo kao profesor kemije i biologije, nego i kao njihov sportski trener. S njim je u javnosti gotovo nemoguće napraviti intervju, jer mu se svako malo netko javlja, stane, pozdravi ga, prozbore koju... Već je osam godina umirovljenik, iako bi mogao komotno nastaviti predavati jer kronično fali profesora prirodnih znanosti.

Zašto ljudi više toliko ne upisuju matematiku, kemiju, fiziku, biologiju…?

Zato jer je teško završiti te studije. Nije ih lako ni upisati. Ja kao ondašnji gimnazijalac bio sam itekako potkovan znanjem. I profesori su bili vrhunski. Danas se prosvjetni sustav razvodnio, đaci na internetu lako nalaze skraćene rezultate, ne razmišljaju kritički. Profesori im daju dvicu, jer se ne žele zamarati s učenicima i na kraju oni idu linijom lakšeg otpora. Zašto bi studirali prirodne znanosti kada u turizmu bez fakulteta mogu zaraditi puno više nego da su profesori u školama? O apartmanima neću ni govoriti.

Ni vama prva ljubav nije bila kemija?

Nije. Htio sam studirati medicinu, ali ćaća mi je rekao da ne studiram to, nego da idem na neki fakultet koji ću prije završiti. Nije bilo lako financijski podnijeti dugo godina studija medicine, a u to vrijeme nisi starome smio ništa odgovoriti. Druga su to vremena bila. Mogao sam studirati u Zagrebu ili Splitu, ali roditelji nisu bili za to i na kraju sam došao u Dubrovnik. Nisam bio daleko od rodnog Nikšića, pa sam studirao u ovdje u ondašnjoj Preparandiji, a isto tako u Gradu mi se pružila prilika za nastavak igranja nogometa koji sam započeo u Sutjeski iz Nikšića.

Znači u vaše su se vrijeme prirodne znanosti mogle studirati u Dubrovniku?

Da znaš samo kakav je laboratorij Preparandija imala. Nažalost bile su samo dvije generacije studenata. Kasnije su ti studiji pripojeni Pedagoškom fakultetu u Splitu i više se nije moglo studirati te programe ovdje. Osim mene, još jedna profesorica kemije koja je predavala u Nikici Franić (današnja škola Marina Držića) tamo je studirala. Riječ je o vrsnoj profesorici Ani Depolo.

Kako 'natjerati' mlade da zavole prirodne znanosti?

Treba predavati na zanimljiv način. Više praktičnog rada, manje teorijskog. Treba izvoditi pokuse, eksperimente, da mladi vide zašto nešto uče. Učiš primjerice kristalizaciju. Ako to nisi pokazao na pokusu, džaba im objašnjavaš. Isto tako s kiselinom, lužinom i svim ostalim. Škole nažalost štede na opremi u laboratorijima i rijetko se izvodi praktična nastava.

Osim medicine, kemije i biologije, oduvijek ste bili zaljubljenik u sport, posebno nogomet. Kako ste se stizali baviti nogometom i u isto vrijeme studirati?

Bio sam dobro organiziram, pa sam stizao. Sreća da sam se uz studij bavio nogometom, jer da nisam poslali bi me poslije završetka studija u nekakvu zabit, Liku ili negdje slično, Boga pitaj gdje, ali komunističke vlasti su me zbog sporta ostavile u Dubrovniku. Točnije počeo sam prvo predavati kemiju u Orašcu i Slanome, pa sam kasnije došao u Grad.

Jedna slika, dvije nogometne legende: Ratko Jovović u društvu vođe navale Dubrovnika iz pedesetih godina Bobom Pongracom

A kasnije ste opet studirali? Ne možete bez znanja?

Da, višu trenersku u Beogradu. Studirao sam zajedno s Milošom Milutinovićem, Josipom Skoblarom, Dragoslavom Šekularcem, Draganom Džajićem i još dosta drugih poznatih nogometaša i trenera. Odlučio sam trenersku školu upisat kada sam prestao s aktivnim igranjem, jer sam obožavao sport, a na studiju su mi priznali dosta predmeta iz prirodnih znanosti koja sam već prije položio, pa mi nije bilo toliko teško kao drugima. Recimo Skoblaru sam tako pomagao položiti anatomiju (smijeh).

Bez obzira što ste jako voljeli nogomet, nikad se niste dali do kraja i cijelu karijeru posvetili tome?

Ne, jer sam jako volio rad s djecom kao prosvjetni radnik, a trenerski rad je išao uz to kao dodatak. Imao sam jako puno prilika ostaviti školu i potpuno otići u trenerske vode, ali nisam. Recimo početkom osamdesetih Miljan Miljanić bio je trener kuvajtske Qadsije i zvao me da dođem na Zlatibor gdje su bili na pripremama i da postanem trener juniorima za ondašnjih sedam tisuća njemačkih maraka. Druga su to vremena bila, pa nije bilo lako pristati i otići u svijet, te skroz promijeniti život i sebi i svojoj obitelji. Moja majka također nije bila za to, pa sam na kraju odustao. Imao sam priliku i raditi s proslavljeni trenerom Mirkom Jozićem. Trebao sam mu biti pomoćnik, puno mi je puta nudio poslove i ugovore, ali bi mu se zahvalio, jer nisam želio ići iz Dubrovnika i škole. Meni je nogomet samo dragi hobi.

Nogomet je tad bio teška romantika, nije se trčalo za parama.

Igrao se iz ljubavi, a ne zbog zarade. Ako bi ti dali ulaznice za kino ili da izvedeš djevojku na ručak bio si sretan, više ti nije trebalo. Danas je situacija znatno drugačija. Ja sam kao trener radio s mnogim mladima i mogu reći da u ovom podneblju ima nevjerojatno puno talenata. Ali kada uđu u pubertet, mnogi od njih prestanu trenirati. Imaju apartmane i trče za ženskima, pa im se ne da žrtvovati na treningu dva put dnevno. Htjeli bi sve preko noći, a to tako ne ide.

Ove godine se obilježava 100 godina od organiziranog nogometa u Dubrovniku. Vi ste bili pomoćni trener tijekom osamdesetih godina kada je GOŠK Jug bio najuspješniji u svojoj povijesti. Tad su se spojili GOŠK i Dubrovnik. Zašto do ujedinjenja nije došlo prije?

Bio je veliki rivalitet između GOŠK-a i Dubrovnika. Ja sam igrao u Dubrovniku i bilo mi je drago ako bi GOŠK postigao nekakve dobre rezultate, ali mnogima nije. Veliko je rivalstvo bilo ljudi iz grada koji su bili za Dubrovnik i onih u Gružu i Lapadu koji su navijali za GOŠK. Zanimljivo je da je Dubrovnik bolje stajao financijski, ali GOŠK je igrački bio uspješniji.

Rodom ste iz Crne Gore, točnije Nikšića. Jeste li za vrijeme rata imali kakvih neugodnosti u Dubrovniku?

Nisam imao nikakvih problema, pa ja sam gotovo svima u Dubrovniku predavao u školi, pa su me svi znali, a osim toga poznavali su me i s nogometa. Zadnjih godina predstavnik sam crnogorske manjine u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Još prije desetak godina pregovarao sam s crnogorskom Vladom o liberalizaciji graničnog prijelaza na Debelom brijegu, jer brojni turisti idu u oba smjera. Osim toga, sudjelujem u radu bilo kojih pitanja koja se tiču hrvatsko-crnogorskih odnosa i mogu reći kako s godinama ti odnosi napreduju.

Maro Marušić