U razgovoru za Dubrovački dnevnik dr.sc. Đorđe Obradović više je kazao o stanju na novinarstvu danas, osvrnuvši se i na druge dubrovačke (ne)prilike, od pitanja mentaliteta pa do političke situacije.

BIT ĆU IZVRGNUT UVREDAMA

Prije samog intervjua kazali ste da ga nerado dajete, objasnivši da on ne bi trebao izaći prije 2050. godine. 

- Pa sad smo u situaciji u kojoj su u tranzicijskim društvima i mediji u tranziciji. Oni  ne mogu naći svoje mjesto, potpuno su se izgubili. Pošli su stranputicom.

I vi tako ne želite biti dijelom toga?

- Primatelji informacije danas postaju komunikatori, donijelo je to srozavanje razine medijske kulture. Anonimni korisnici  se tako nekritički nazivaju komentatorima. A to što oni pišu nisu komentari. Komentar u hrvatskom jeziku znači nešto utemeljeno, osvrt utemeljen na činjenicama, a ne samo neki stav. Stavovi mogu biti utemeljeni na predrasudama. Tako se  pod krinkom anonimnosti širi govor mržnje što neke osobe sprječava da sudjeluju u javnom diskursu. Sad znam da ću bez ikakvog razloga biti izvrgnut uvredama, možda i mržnji. A nisam političar i nisam plaćen da to trpim.

Nakon 2050. će biti bolje?

- Samo znam da onda neću biti živ.

A ne mora značiti. Nego, nije baš da optimizam prevladava kroz vaša razmišljanja o medijima.

- Mediji danas nisu shvatili da su društvene mreže tu za komuniciranje onih koji se ne bave novinarstvom. To je samo komunikacijski kanal koji povećava slobodu govora jer omogućuje svim ljudima ne samo da budu primatelji medijskih poruka nego i pošiljatelji. Ali, tu se izgubilo novinarstvo. Ono je počelo prenositi trivijalne teme s društvenih mreža i tu se izgube prave teme. Stvaraju s tim novinari publiku površnih ljudi. A površna publika nije sposobna pratiti teže medijske sadržaje i nešto od javnog interesa nego ih vodi interes prema seksu, erotici, poznatim osobama, pjevačici koja se maškarala u muški spolni organ, političaru koji je zaspao na sastanku...

To o čemu govorite nije čak niti tabloidno novinarstvo koje ima svoja pravila, koje ipak nije za podcijeniti i koje treba znati napraviti.

- Tako je. Ljudi danas ogovaraju putem društvenih mreža. I to je u redu za društvene mreže. Ali, ne za medije. A kad novinarstvo izgubi svrhu onda se pretvori u ogovaranje. To se nama događa. Novinarstvo sječe granu na kojoj sjedi.

SRAMOTNA ODREDBA O SRAMOĆENJU

Dakle, na novinaru bi trebala biti odgovornost da ne podliježe takvim uzusima.

- Novinarstvo ima ulogu da nudi rješenja, ne nužno novinar, ali novinarstvo ima tu ulogu. No, novinar može ponuditi rješenja, naći izvore gdje može pronaći rješenja. Novinari bi trebali biti univerzalne sveznalice i kao takvi tražiti ljude koji će nuditi rješenja, i takve ljude štititi tako što bi uređivali i korisničke objave.

Prije samog intervjua govorili ste i o promjenama glede kaznenog djela protiv ugleda i časti.

- Radi se o odredbi o sramoćenju. Ona sramoti Republiku Hrvatsku u svijetu, sramoti vlast u Hrvatskoj, smanjuje slobodu govora. Otežava posao medijima. Istina, mnogi se mediji bave klevetom, ali to je drugo. Osobno sam pisao o ukidanju odredbe, ali to čak niti medije ne zanima, mediji prosvjeduju, ali populističkim idejama. Morali bi svaki dan tražiti od saborskog Odbora za informiranje i predsjednika Vlade da se ta odredba ukine. A umjesto toga imamo medije koji podilaze publici, ponašaju se kao navijači koji biraju stranu, promoviraju one koji populističkim idejama mogu privući mase klikova.

O PROTIVLJENJU

Spomenuli ste protivljenje, dojam je da se danas uistinu toliko toga zasniva na protivljenju novome.

- Dubrovnik je mali grad, a kad je grad mali onda on dobije mentalitet koji se naziva "sindrom malog grada". A to je i kroz protivljenje svemu novome. Zato se i stvara mentalitet gdje nema rješenja. 

Ali, mora ga biti.

- Zato mediji moraju birati pametne sugovornike, a neki bi ostajali u prošlosti. Kao da ja sad želim raditi s fotoaparatom s kojim sam radio prije 30 godina. A on je analogni. Postupak izrade fotografije je mukotrpan. No, prirodno se protiviti promjenama. Lakše je živjeti onako kako je netko navikao, onako kako je svijet funkcionirao prije.

A posebno je to u Dubrovniku prisutno gdje imamo toliko protivljenja novome, prije svega u gradnji, u novim projektima...

- Već davno pokojni arhitekt Slavo Benić mi je 1980.-ih godina govorio o ideji gradnje garaže ispod parkirališta na Gradcu, u onoj stijeni. Imala bi otvore prema moru koji se s mora ne bi vidjeli, jer bi bili u - stijeni. Garaža bi rješila parkiranje u blizini grada. Zamislite 1980.-ih godina su ljudi imali takve ideje. Vidio sam rješenje lučkog terminala arhitekta Vlaha Alamata, to je izvrsno rješenje, takva zgrada koja bi podsjećala na brod bi sama po sebi bila sadržaj koji komunicira. Turisti bi je snimali i objavljivali na društvenim mrežama. Novinari moraju forsirati, tražiti arhitekte koji nude nešto novo. 

A što imamo umjesto toga?

- Novinari medijskim ličnostima čine arhitekte koji smatraju da su primorske kuće ono što treba biti u Dubrovniku. A one trebaju biti u Primorju! U nas se mahom arhitekti bave s protivljenjem umjesto da misle kako osloboditi prostor.  Volio bih da se u arhitekturi traži niskoenergetska gradnja, gradnja visokih zgrada gdje to ne smeta prostoru što je gotovo cijeli Grad, da se traže fasade od fotonaponskih ćelija koje same sebi proizvode struju, da se toplinskim pumpama griju. Umjesto toga se traže  srednja rješenja i ispadne suprotnost.

SRĐEVCI KAO PRODUKT KSENOFOBNE IDEJE

Nije tome tako samo u arhitekturi...

- Evo, imate ovu inicijativu Srđ je naš, što je u osnovi jedna izuzetno ksenofobna ideja. Taj prostor kojega oni brane je sad ruglo. Potrošili su puno novca na svoje kampanje, a zamislite da su na južnoj padini Srđa zasadili sadnice. Ako tamo imamo oko tisuću ljudi, da je svaki godišnje kupio po jednu sadnicu, u desetak godina su mogli pošumiti taj prostor. Ali, i njihova ideja je dovela do suprotnosti.

Kako to?

- Njihovo protivljenje je dovelo do toga da je grad revidirao svoje planove. Na Srđu bi bilo korisno da budu vile. Ta vila ne bi smjela imati ispod 500 kvadratnih metara i ispod nje ne bi smjelo biti manje od tisuću kvadrata zelenila. Tu bi mogli doći najbogatiji ljudi na svijetu. A krenulo se obratno, ograničavala se najveća veličina umjesto najmanje. I dogodilo se da se neće graditi vile nego apartmansko naselje. A ono nije korisno Dubrovniku, dok su vile korisne. Zamislite da imamo bogate ljude koji na Srđu grade vile. Recimo, Cristiano Ronaldo ili Lady Gaga. Takvi ljudi bi onda ulagali u kazalište, orkestar, Linđo kako bi se oslobodili poreza. Mogla bi tu ići i žičara iz Gruža prema Srđu. Puno je tu toga što može biti drugačije, trebalo bi i ograničiti gradnju na minimalno deset katova jer je viša gradnja i jeftinija... Zašto imamo one talijanske kućice kod Konzuma, tu se mogu napraviti zgrade. Puno je primjera i puno rješenja.

NEDOSTATAK OPORBE KAO PROBLEM

Dotaknuli ste se "srđevaca". Dobro, to jest počelo kao građanska inicijativa, a sad je nekakva, ma koliko god da to paradoksalno zvučalo, političko-aktivistička organizacija. No, sad moramo proći i druge političke aktere u Gradu.

- Bilo je tu ipak pozitivnih primjera. Andro Vlahušić je riješio Ilijinu glavicu, nije sve bilo po dozvoli, ali sad bi tu bio strašan zastoj. Neću ulaziti u pozadinu priče s garažom, ali da je Dubravka Šuica nije izgradila promet bi bio u kaosu. Sadašnja vlast gradi vrtić, školu što je pohvalno i pravi smjer... Oni rade i napreduje se.  No, nadam se da neće imati strah od gubitka glasova jer su nužni neki noviteti, poput gradnje visokih zgrada. No, problem je nedostatak oporbe. Nadam se da to neće unazaditi trenutnu vlast.

Da, HDZ uistinu premoćno pobjeđuje u cijeloj državi.

- Da, HDZ se trenutno ne mora bojati za budućnost. Jer bez prave oporbe ta stranka može postati samodostatna. SDP je u padu, ali to nema veze s predsjednikom stranke kako to novinari površno predstavljaju. Jednostavno njihovo glasačko tijelo prirodno odumire. Jasno, anarhističke stranke ne nude rješenja.  Treba se nadati da će unutar HDZ-a prevladati intelektualno jači.

STALO MI JE DA VIDIM POMAKE

Na Internetu se još može pročitati vaš blog, gdje iznosite promišljanja o novinarstvu, ali i gradnji, projektima, prometnim rješenjima, itd. Iznosite li još negdje te ideje, razgovarate li s gradskim ocima?

-Moj blog datira još iz 2010. godine, ali osim toga se ne izlažem javno jer nisam plaćen da me netko vrijeđa. Zaključio sam da se neću izlagati za nešto što nije moj posao. Sad je li to konformizam, možda su godine. .. S druge strane bi bilo lijepo da se u medijima razvija argumentirana javna rasprava, nešto što smatram dobrim ne mora biti dobro. Ali, to treba pobiti argumentima. A ja sam putovao i vidio da je lako neke stvari riješiti. Kad sam prvi put posjetio Hong Kong sletio sam na aerodrom između nebodera, bilo me strah da s krilima ne zahvatimo zgrade. Drugi put, aerodrom je bio izvan grada. Treći put je s aerodroma "subway" vozio do centra grada, a u centru sam preuzimao prtljagu. Sve je moguće. Treba raditi.

Radite s mladim ljudima na Sveučilištu... Može li uz njih društvo biti bolje do te 2050. godine.

- Sretan sam da mnogi moji studenti sad rade ozbiljan posao. To mi je smisao posla. Mogao sam puno više zarađivati kao kapetan broda. Ali, stalo mi je da vidim pomake. Nadam se da će se mladi ljudi uključiti u stranke i pokazati da vlast može biti poštena i raditi u javnom interesu.

Svakako, nakon ovog intervjua eto možete očekivati komentare kako je Đorđe Obradović protiv arhitekata, kako Đorđe Obradović zastupa nekakve elitističke ideje na Srđu...

- E, zato ovaj intervju ne smije ići prije 2050. godine!