INTERVJU S TRENEROM RKHM DUBROVNIK Silvio Ivandija: 'Uspjeli smo u nečemu što nikad dosad nismo, cilj nam je postati stabilan prvoligaš!'

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Igor Kralj/PIXSELL
Silvio Ivandija bivši je rukometaš, a danas rukometni trener iza kojeg stoje brojni sportski uspjesi i zavidna karijera, a svoja je znanja i vještine odlučio primjeniti i u Dubrovniku. Sve to rezultiralo je time da mu je za rukom pošlo ono što nikome dosad nikada nije - uvesti RKHM Dubrovnik u premijer ligu. Prva utakmica odigrat će se protiv Umaga u subotu, u dvorani u Gospinom polju, što je bio odličan povod za intervju. Ivandija je u razgovoru za Dubrovački dnevnik otkrio koji su planovi za opstanak u ligi, kako mu je to pošlo za rukom, koji su izazovi s kojima se suočava i kakva su očekivanja. 

Već neko vrijeme ste u Dubrovniku. Kako vam se sviđa grad, kako ste se snašli?

Tu sam drugu sezonu. Na grad kao grad ne treba trošiti puno riječi; zna se koliko je Dubrovnik prelijep. Ljudi su me odlično prihvatili i stvarno se jako dobro osjećam ovdje. Rodom sam iz Osijeka, a svaki trenutak koristim da iza utakmica odem prema Splitu jer tamo živim s obitelji te se vraćam u Dubrovnik na treninge. Ljudi u Dubrovniku su me odlično prihvatili i lijepo mi je tu. 

 

Došli ste u Dubrovnik i napravili nešto što nitko u povijesti kluba nije uspio prije vas – odveli ste ga u premijer ligu. Kako je to izgledalo kad ste tek došli? Koliko je ta priča bila teška, zahtjevna?

Kad sam došao, razgovarao sam s gosparom Ivom Dragićem koji vodi klub. Plan nam je bio u sljedeće dvije godine napraviti jedan važan iskorak i ući u premijer ligu. Početni trag je ovdje ostavio Zlatko Saračević koji je napravio važan iskorak, mada se nije ostvario ulazak u prvu ligu, ali su se držali pri vrhu, gotovo do kraja prvenstva. Prve sezone kad sam došao u klub, ekipa je odlično reagirala na moj dolazak. Našli smo zajednički jezik, 'kliknuli' smo i odlično krenuli od samog početka. U prvom dijelu zadnjeg kola smo bili bez poraza, osvajali smo bodove tamo gdje se dotad nisu osvajali. Imali smo jedan poraz u Karlovcu tako da smo od starta bili favoriti. U drugom dijelu smo malo pojačali igraći kadar i uspjeli smo odraditi sezonu. Pokazali smo jednu dominaciju i uspjeli ući u prvu ligu, na zadovoljstvo svih. Sada slijedi novo iskustvo i novi motivi.

Sada jedno pomalo trivijalno pitanje – kako ste u tome uspjeli? U čemu je, kako kažu, tajna? Na što ste se posebno fokusirali?

Tajna je u nekim taktičkim detaljima, u odnosu na relaciji trener – ekipa, odnosu na relaciji klub-trener… Sport je jedna kompleksna stvar u kojoj se teško može istaknuti samo jedna komponenta, no mislim kako je presudna bila želja igrača da naprave taj iskorak s obzirom na to kako Dubrovnik nikada nije bio u premijer ligi. Ja sam ih usmjerio, oni su me prihvatili i to je ta tajna. Naravno, uz određene promjene unutar ekipe koje sam smatrao kako su potrebne.

Kako ste pobudili motivaciju u igračima?

Oni su bili žedni i gladni uspjeha. Nikad ih nisam doživljavao igračima koje je potrebno posebno motivirati jer su već bili motivirani. Ja sam to samo usmjerio u pravom smjeru. Klub nas je popratio dobro u prošloj sezoni, posebno kad nam je trebao jedan igrač koji nam je nedostajao. Nema tu nekih velikih tajni. Bitno je samo da igrači imaju želju, da čak i onda kada izgube to podnesu stoječki i da nakon toga opet pokušaju doći do pobjede, da nikada ne izgube glad za pobjedom.

Općepoznato je kako put do uspjeha i velikih rezultata nije uvijek lagan. Zapravo, vrlo često uopće nije lagan. Koji su za vas bili najveći izazovi s kojima ste se morali suočavati?

Uglavnom sam do Dubrovnika radio s profesionalnim ekipama, kako u Zagrebu, tako i u Ljubuškom, Italiji… Došao sam u situaciju da treniram igrače koji imaju dodatne obveze tijekom dana, dakle rade kao mesari, na porti, kao voditelji poslovnice, u rent-a-caru… Zato sam im se stavio na raspolaganje tijekom cijelog dana, ponekad sam imao i po tri termina za trening. Oni koji poslijepodne nisu mogli doći na trening, odrađivali su ga ujutro i obratno. Neke smo treninge odrađivali i u kasnim noćnim terminima. To su bili izazovi s kojima smo se suočavali, da to sve odradimo, a da ekipa ostane homogena i kompaktna, da to bude grupa koja će zajedno surađivati.

Izborili ste premijer ligu. Što sada? Na što ćete se posebno fokusirati? Koji su ciljevi?

S nekoliko igrača smo osvježili ekipu. Naravno kako je premijer liga izazov koji traži još veći angažman, no i tu imamo svoje adute. Pitali ste me već za izazove, no i u ovoj priči ih imamo. Znate koliki je problem u Dubrovniku početi trenirati 1. kolovoza. To gotovo graniči s nemogućim. Tu zaista treba imati posložene uvjete za rad, za trening. U početku se u Dubrovniku nismo mogli ni pošteno smjestiti tako da smo propustili 10-ak dana dok smo se posložili. Tek sad smo se, u neku ruku, kompletirali. Očekujem kako će nam ipak trebati malo vremena da sve skupa izgleda puno bolje. No, u igračima je prisutna ogromna želja za dokazivanjem i u ovom najvećem rangu natjecanja tako da se ne bojim za uspjeh. Nekad me strah jedino tih ozljeda koje su nam se pojavile i sada, na početku prvenstva. Dva igrača su nam se ozlijedila, jedan će igrati, drugi će biti izvan igre. Samo da se stabiliziramo u tom dijelu, ali i kondicijski i taktički. Morate imati ekipu na okupu možda i mjesec dana prije… Ne tražimo nikakav alibi nego govorim o objektivnim problemima od kojih ne možemo pobjeći, ali vjerujem kako ćemo ih riješiti kroz dva tjedna.

 

Spomenuli ste pojačanja.

 

Nedavno nam je došao najbolji igrač reprezentacije Kosova Denis Terziqi koji igra poziciju lijevog beka i srednjega. Na poziciji srednjega igra i Marko Kobetić koji je prošle godine igrao u Makedoniji, a prošlog tjedna se priključio nama. Došao nam je i Mario Mustapić, desno krilo, koji je igrao u Samoboru prošle godine. Vratio se igrač koji je ponikao u Dubrovniku pa je nekoliko godina trenirao s PPD Zagreb dok je bio na školovanju, Marino Gabrieri. Iz Čapljine je stigao mladi vratar Raguž… U odnosu na prošlu godinu, nemamo Josipa Jurića Grgića koji je pošao u Austriju, nema nam Sandra Zujića, Tea Putice, vratara Kristijana Janđela koji je zbog obveza na poslu odustao od branjenja.

 

Kakva su vaša očekivanja od premijer lige, kakav plasman bi vas zadovoljio, čemu težite?

U Gospinom polju će se gledati odličan rukomet i bit će sigurno dobrih utakmica. Svatko tko imalo voli rukomet neka slobodno dođe. S obzirom na to kako su prošlih sezona ekipe koje bi ulazile u ligu znale odmah ispadati, cilj nam je stabilizirati ekipu i da opstanemo u najvišem rangu natjecanja, da ne idemo natrag. A ako nam se ukaže prilika da igramo ligu za prvaka, da to iskoristimo. No, primarna želja nam je postati stabilan prvoligaš.

 

Iza vas je jedno vrlo bogato sportsko iskustvo, bilo da govorimo o  vama kao o igraču ili vama kao o treneru. Na što ste najviše ponosni? Koje ljude iz sporta najviše cijenite?

Što se tiče trenerskog posla, sigurno je to Lino Červar, s kojim sam radio, prvo kao njegov pomoćnik u PPD Zagreb, a nakon toga smo ponovno u suradnji s obzirom na to kako sam prvi pomoćnik Červara u seniorskoj reprezentaciji. Vizija koju ima Lino se poklapa s mojim razmišljanjem koje sam imao dok sam još bio njegov igrač. Dosta tih ideja, kojima nas je učio još kao igrače, danas su naše vodilje kroz trenerske karijere. Što se tiče moje karijere igrača, bio sam član olimpijske reprezentacije koja je išla u Atlantu. Nažalost, nisam bio među onih prvih šest nego sam se iz Amerike vratio kao prekobrojan. Bio sam na mediteranskim igrama u Bariju gdje smo osvojili zlatnu medalju. To je u tom trenutku bio moj najveći uspjeh u reprezentaciji. S PPD Zagrebom sam, kao igrač, bio u finalu Lige prvaka dvije godine zaredom, '97. i '98. U Italiji sam proglašen najboljim igračem lige. Također, sedam godina sam igrao za Celje pivovarna Laško, bili smo nadomak finalu Lige prvaka, nedostajao nam je jedan bod.

Kao trener sam vodio juniorsku reprezentaciju Hrvatske na pet natjecanja, a od toga smo četiri puta osvojili medalje; osvojili smo prvenstvo Europe u Crnoj Gori, bilo smo viceprvaci Europe u Turskoj… Vodio sam reprezentaciju Katara, rukometni klub Lokomotivu… S Izviđačem iz Ljubuškog sam bio prvak BiH, prije nego što sam došao u Dubrovnik.

Kad se govori o dubrovačkom sportu, obično se kaže kako uspjesi i medalje vrijede barem duplo s obzirom na infrastrukturu koja je zasigurno najveća boljka. Koliko je teško biti trener u Dubrovniku?

 

Iskreno, bio sam negativno iznenađen kad sam čuo kako je sportska dvorana u Dubrovniku napravljena prije 40 i kusur godina. Mislim kako je to jedan veliki hendikep, no možemo vidjeti kako se događaju određeni pomaci po tom pitanju. Vidimo kako je Grad čvrsto stao iza određenih projekata kad je u pitanju sportska infrastruktura. Rade se nogometni tereni, ulaže se u infrastrukturu. Dubrovnik kasni, no bogat je grad i ne bi trebao kasniti. Primjerice, Poreč ima šest dvorana, a Dubrovnik ima šest sportskih ekipa koje rade u jednoj dvorani, a da ne govorim o mlađim kategorijama. Po meni, Dubrovnik bi trebao imati rukometnu arenu i pomoćne dvorane. Mi ne možemo nigdje trenirati rukomet osim u Gospinom polju jer jedino ona ima zadovoljavajuće dimenzije. Došlo je vrijeme da se po pitanju sportske infrastrukture u Dubrovniku stvari počnu mijenjati nabolje, posebno kad je riječ o dvoranskim sportovima.

Popularni Članci