Tomislav Tomić diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Uz pravni studij, diplomirao je i na Sveučilištu metafizike u Sedoni (SAD) gdje trenutno pohađa (online) postdiplomski studij. Certificiran je kao “NLP praktičar” (American Union of NLP), “Stress Management Coach” (Spencer Institute – SAD” i kao trener za razvijanje samopoštovanja kod djece od strane instituta “The Center For Personal Reinvention – SAD”. Uz navedene te brojne ostale edukacije i treninge, certificirani je “KAIZEN facilitator” (Management & Strategy Institute – SAD), “Business coach” (Business Training Institute – SAD) i “Conflict Manager” (Management & Strategy Institute – SAD). S konceptom coachinga prvi put se susreo 2001. godine dok je radio u SAD-u. Iako je nedugo nakon toga započeo održavati kratke treninge i predavanja, coachingom se službeno počeo baviti 2009. godine, dok je mindfulness treninge počeo voditi još od studentskih dana.

Koje su vam tehnike najviše pomogle da budete sretniji, neopterećeni…, da ste u sadašnjem trenutku? Kako to postići? Što savjetujete našim čitateljima?

Kada govorimo o sreći i življenju u sadašnjem trenutku, najviše su mi pomogle tehnike bazirane na mindfulness pristupu. Mindfulness mi je pomogao da na vlastitom iskustvu shvatim kako je sreća nešto što je već u meni i ne trebam ništa postići niti kakve druge uvjete ispuniti kako bih se mogao spojiti s njom i iskusiti je u svakodnevnom životu. Prije negoli sam započeo prakticirati mindfulness svoju sreću uvjetovao sam ostvarenjem pojedinih ciljeva, a kada bih i uspio ostvariti pojedine ciljeve, ona kao da bi pobjegla i preselila se negdje u budućnost. Imao bih ostvareni cilj, ali bih se i dalje nekako osjećao prazno.

Iako sam o sličnim teorijama i pričama puno puta čuo ili čitao, tek onda kada sam odlučio započeti ozbiljnije pristupati osobnom razvoju i redovito prakticirati pojedine metode, stvari su se kod mene na iskustvenoj razini počele mijenjati. Za mene je sreća stvar percepcije i svjesnosti i zato redoviti mentalni trening smatram nužnim uvjetom kojeg se potrebno pridržavati. 

Zašto smo na planetu Zemlja? Koji je naš zadatak?

Svi ljudi su na neki način slični, ali poput listova na stablu, svatko je na svoj način jedinstven i neponovljiv. Mislim da svaka duša koja dođe na ovaj planet ima mogućnost na jedinstven način iskusiti postojanje. Osobno smatram da je naš zadatak što prije shvatiti kakva iskustva smo došli iskusiti i započeti stvarati život sukladno tome.

Zašto se na Zemlji događaju tsunamiji, potresi i slične vrste patnje? Zašto se uopće događa patnja?

O razlozima zašto se na Zemlji događaju tsunamiji, potresi i slične vrste patnje možemo samo raspravljati i zabavljati se donošenjem različitih zaključaka istraživajući pojedine teorije, no dobro je biti svjestan da pravi razlog zapravo nećemo saznati - barem ne dok smo živi. Međutim, ako izdvojimo dovoljno vremena i uspijemo prepoznati vlastitu patnju (od koje često volimo bježati na razne načine), ta ista patnja može nam biti veliki vodič u dijelove sebe koji su zanemareni i ugušeni. Patnja, koliko god da nikome nije ugodna, može biti predivan saveznik na putu čovjekova osobnog razvoja, ali smatram nužnim započeti suradnju s njom i tretirati je poput važnog resursa. Jedan indijski mudrac kazao je kako je patnja poput pljuske koju nam uzrokuje priroda u trenucima kada “krivo razmišljamo”. Takva definicija ima mi jako puno smisla.

Imate li ponekad sumnje u postojanje Boga? U nekim trenutcima kada vam je teško? Imate li uopće takve trenutke da vam je teško?

Naravno da imam trenutaka kada mi je teško. Zar postoji itko tko nema takvih trenutaka? Zar ih nije i sam Isus imao? Za mene je to sastavni dio života i upravo takvi trenuci pomažu mi sagledati sebe i svoje ciljeve iz jedne drugačije perspektive. Što god više vrijeme ide imam sve manju sklonost prosuđivati životne trenutke kao dobre ili loše te lagane ili teške već nastojim svakom trenutku pružiti priliku da mi donese iskustvo koje mi je potrebno. Kao i u biznisu, i u svemu drugome, potrebna nam je šarolika lepeza iskustava da bismo iskusili dubinu, upoznali sebe još više i produbili smisao svojeg života.

Kako zamišljate život poslije smrti? Postoje li raj i pakao?

Vjerujem da postoji život poslije smrti, ali da vam pravo kažem, puno više se “opterećujem” životom prije smrti. Vjerujem u Boga koji je apsolutna ljubav i teško mi  je pojmiti da takva ljubav može uopće stvoriti nešto poput pakla u kojem bi vječno ljetovali ljudi koji su učinili nešto loše - i to po čijim kriterijima! Apsolutno sam uvjeren da je pakao izum potpuno bolesnih i poremećenih umova.

Kako gledate na smrt bliske osobe? Jeste li tužni?

Jedan dio mene zna da je smrt sastavni dio života, ali naravno da sam tužan u takvim slučajevima. To je sasvim normalno i ljudski.

Vjerujete li u reinkarnaciju?

Iako nisam poseban zagovornik niti jedne od teorija nakon smrti, od svih pristupa s kojima sam se do sada upoznao, reinkarnacija mi ima nekako najviše smisla.

Što mislite o klasičnim religijama?

Kroz cijelu poznatu povijest čovjek je imao potrebu povezati se i komunicirati sa nečim što je doživljavao “višim” od sebe. Religije vidim kao jedan od načina koji bi čovjeku trebao olakšati takvu povezanost i komunikaciju. Osobno nisam sklon religijskom pristupu duhovnosti, ali definitivno smatram da put koji propisuju pojedine klasične religije može nekome biti od velike pomoći.

Često se ljudima savjetuje da puštaju stvari, prihvaćaju ih takve kakve jesu. Mnoge stvari u ovom našem svijetu su loše, od nepoštivanja ljudskih prava (rasizam, razne diskriminacije), preko ratova, pa nadalje. Trebamo li ih kao takve prihvatiti i pustiti da budu to što jesu, ili se treba boriti da ih promijenimo riskirajući pri tom stres koji uvijek ide uz borbu?

Ideja “prihvaćanja” u kontekstu vašeg pitanja je vrlo kompleksna duhovno/filozofska tema i teško je u nekoliko kratkih crta išta pametno o tome kazati. To definitivno nije stvar trenutne odluke, već “prihvaćanje” nastaje kao posljedica svjesnosti šire slike koja se skriva u pozadini pojedinih situacija. U protivnom, “prihvaćanje” se može svesti na puko samozavaravanje ili čin u čijoj pozadini stoji nedostatak odvažnosti da se suočimo s nečim od čega bježimo.

Što ćete nam govoriti na konferenciji Doza inspiracije?

Obzirom na vrijeme koje imam na raspolaganju želja mi je posjetitelje upoznati s jednostavnim procesom koji se temelji na mindfulness pristupu i koji će moći na dnevnoj bazi koristiti za otpuštanje emocionalnog naboja uzrokovanim pojedinim stresnim situacijama.

Maro Marušić

VEZANE VIJESTI:

INTERVJU BOJANA SVALINA 'Imala sam sumnju u Boga sve dok sam u njega 'samo' vjerovala'