No, kada ga upoznate shvatite da je ispred vas jednostavan čovjek s kojim satima možete nepretenciozno razgovarati o svemu - od ekonomije, znanosti, globalnih svjetskih trendova do filmova, putovanja, a pronađe on trenutke za šalu i prepričati koju anegdotu. Najbolje ga zapravo ocrtava njemu najdraži komentar koji mu je, ocjenjujući ga, napisala jedna studentica: „Profesor Benić odaje dojam ruske hladnoće, no zapravo zrači toplinom“.

Inače, jako mu je stalo do mišljenja studenata, a s ponosom ističe kako su ga oni uvijek ocjenjivali visokim ocjenama. Te podatke brižno je uokvirio između ostalih priznanja gdje se nalazi i Odluka o dodjeli odlikovanja za doprinose znanosti koju je potpisao 1997. godine prvi predsjednik te ih je postavio na zid svoga kabineta. Na grafičkom prikazu vidi se kako je ocijenjen znatno iznad prosjeka profesora Sveučilišta u Zagrebu i Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

U razgovoru za Dubrovački dnevnik profesor Benić je kroz smijeh demistificirao sve epitete koji se za njega vežu glede nemogućnosti polaganja ispita. Zapravo ih je odbacio nazvavši ih mitom te kazao kako jednostavno možemo pitati studente koji su položili njegove ispite kako su to uspjeli pa će nam biti jasno. Jedino što traži za prolaz na ispitu je znanje koje se može rangirati od ocjene dovoljan do izvrstan.

Predavao je na sveučilištima u zemlji i inozemstvu, te je vodio kolegije na svim hrvatskim sveučilištima osim u Osijeku i Puli, a iza njega je 50 postdiplomskih znanstvenih, magistarskih i doktorskih studija u zemlji i inozemstvu. U šali često kaže da je bio na preko 60 sveučilišta, odnosno fakulteta u zemlji i inozemstvu, na svim kontinentima osim na Antarktiku jer tamo nema ekonomskog fakulteta. Naglašava kako je za njega stečeno iskustvo velika sreća i bogatstvo koje se ne može vrednovati kroz materijalno. Također, dodaje kako je izuzetno ponosan na činjenicu da su se njegove knjige i udžbenici prodali u Hrvatskoj u preko 150 tisuća primjeraka pa je tako sa second hand prodajom i kopiranjima utjecao na formiranje i stjecanje ekonomskog znanja preko 200 tisuća srednjoškolaca i studenata.

Za Dubrovački dnevnik osvrnuo se i na svoj odnos sa studentima, prisjetio raznoraznih anegdota, ali i analizirao ekonomsku situaciju, kako Dubrovnika tako i Hrvatske.

Razgovarala: Aida Čakić

Dosta radite. Kad smo dogovarali ovaj razgovor bili ste u Mostaru na predavanjima. Kako inače organizirate vrijeme?

- Znanost je područje ničim omeđeno pa bih mogao dosta nabrajati kako mu se posvetiti glede vremena. Kod mene je u pitanju uobičajen ritam. Prošla tri tjedna sam na Ekonomskom fakultetu u Mostaru predavao na doktorskom studiju gdje vodim kolegij Napredna mikroekonomija, a godinama predajem na doktorskim studijima u Rijeci i Opatiji. Imam tjedne nastavne obveze na Sveučilištu u Dubrovniku, a u Zagrebu više ne predajem što sam radio 11 godina na dva kolegija.Postalo mi je jako naporno pa sam tražio da me puste. Bio bih svaki četvrtak ujutro u zrakoplovu, pa taksijem do Fakulteta, održao predavanje i isto se popodne vraćao u Dubrovnik. Tražili su da dođem živjeti i raditi u Zagreb još 2005., bila je to izvrsna prilika ali nije mi se išlo iz Dubrovnika, a i nisam mogao zbog obiteljskih okolnosti.U svakom slučaju tih 11 godina su nešto najbolje što se tiče mog nastavnog djelovanja.

Koje su vam izvannastavne aktivnosti?

- Nisam stalno u predavaonici, za stolom ili kompjuterom, kako se to čini. Nađem vremena za aktivnosti oko kuće u vrtu i druženje s mlađim članovima moje obitelji i njihovim prijateljima ponekad. Jedino se ne družim sa svojom generacijom, uvijek sam nekako gledao da se okružim mlađim ljudima od mene vedre naravi koji ne pričaju o bolestima, politici i tko je gdje i kako učinio ovo ili ono.Tako me s njima možete ponekad vidjeti primjerice u Exitu gdje se družimo i slušamo dobru glazbu, a ne sa svojom generacijom ispred Snacka ili Gradske. Dosta pješačim, volim putovati pa sa suprugom ponekad i po više puta godišnje pođem na kraće ili duže putovanje, odnosno odmor napuniti baterije. Svaki dan je planiran, ali nisam jako krut. Ono što više jedino ne radim, to je znanstveni rad noću. Naime, dok sam bio mlađi puno sam radio i dočekivao zore radeći i po 18 sati dnevno i to ne jedan dan već iz dana u dan.

Pa umore li čovjeka predavanja? Pomalo djeluje kao da se uvijek iznova ponavljaju slične stvari.

- Što se tiče mojih predavanja, njima prilazim na poseban način i tko je bio jednom na mojim predavanjima zna o čemu govorim. Predajem ex cathedra bez Power Pointa, studentima predočim sve ispričano na ploči, tu su uvijek flomasteri u boji, a nekoć su bile krede u boji.Neki dan sam pedometrom izmjerio da sam za četiri sata predavanja propješačio u dvorani, vjerovali ili ne, 2.750 metara. Kako predavanje protiče pratim koliko su studenti zainteresirani pa se onda lako prešaltam u okviru teme predavanja,a teme su objavljene po datumima na internetu, i predajem o nečemu drugome što ih zanima, ali to su isključivo teme vezane za ekonomiju i problem kojeg tog dana analiziramo. Svaki put s predavanja, bilo ljeti ili zimi, izađem mokre košulje. Prije svakog predavanja dan prije na papiru osmislim predavanje, koliko modela i grafičkih prikaza dati a da ne bude previše studentima, vodeći računa da sve imaju u mojim udžbenicima. Zbog toga bi svako predavanje trebalo biti poseban događaj, a ne nažalost kao što se kod mnogih, ne mislim samo na Dubrovnik, svodi na čitanje tuđih tekstova s platna.

'ZADNJIH GODINA BACKGROUND STUDENATA PUNO JE TANJI'

A i ispiti su vam pomno osmišljeni.

- Olakšao sam si s druge strane po pitanju ispita pa me više ne iscrpljuju kao prije. Do 2005. godine sam držao usmene ispite, a od tada su isključivo pisano organizirani po formuli - tri opširna, 12 kratkih pitanja za niveliranje ocjene. Postoji tablica ocjenjivanja i svaki student točno zna koliko je dovoljno za prolazak i koliku će ocjenu dobiti s obzirom na ono što je napisao, kad poslije ispita pogleda u udžbeniku što je ispravno. Moje studente ništa ne može iznenaditi, sva pitanja su na internetu, a nikad nisam pitao nešto što nisam objasnio na predavanju.

Kruži priča među studentima „Benića ti je nemoguće položiti“.

- Uvijek su tako pričali, a ja sam znao studente ispitivati po 45 minuta i pokušavati izvući od njih ocjenu dva, a kada bih vidio da ne znaju ni temeljna pitanja ne bi položili ispit. Imao sam jako dobrih studenata, pogledajte tko sve drži vodeće pozicije u gradu od banaka do hotela i trgovine, sve su to moji bivši studenti, konačno moji su studenti bili i ministri u vladi Republike Hrvatske i brojni sveučilišni profesori u Dubrovniku, Hrvatskoj i inozemstvu. Međutim, zadnjih godina background studenata koji se upisuju na Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju puno je tanji nego prije i slabije mogu pratiti nastavu. Jednostavno nisu spremni u većini za ozbiljan studij i iskreno mogu reći da je u ovim novijim generacijama puno manje dobrih studenata. Većina uopće ne dolazi na predavanje, nisu ispunili uvjete za izlazak na ispit i tako su već barem što se tiče Uvoda u ekonomiju izgubili godinu. Postavlja se pitanje tko su ti mladi ljudi koji upisuju fakultet? Došao sam do odgovara da je Odjel njihov peti ili tko zna koji izbor za upis, te da dobivanjem X-ice imaju socijalno osiguranje, ručak za 7 kuna, povlašteni prijevoz i sve pogodnosti glede redovitih studenata i tako dvije godine od upisa, a poslije toga bit će valjda nešto, kako Krleža piše „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo...“. Konačno, velika većina od njih rade i zarađuju, a studiranje dođe nekako usput.

Čime vas studenti mogu zadiviti?

- Osim ozbiljnim radom, pametnim pitanjima i živošću s kojom su spremni upijati znanja također i mladenačkom drskošću u pozitivnom smislu, samo tanka je linija između mladenačke drskosti i bezobrazluka, a ja sam na bezobrazluk alergičan. Ovo sam nekoliko puta u posljednje vrijeme ispričao. Imam studenta kojeg sam pitao zašto je upisao Ekonomiju i on mi je rekao da je to napravio jer je njegova mama tako tražila. U tom sam momentu bio zatečen odgovorom! Rekao mi je da ljeti zaradi više nego njegov otac za cijelu godinu i da se njemu ne studira. Nadam se da će završiti fakultet i dobro naplatiti znanje koje će steći. U moje vrijeme nije se radilo i studiralo, možda nešto malo preko Student servisa preko vikenda, a danas se štima kad će početi semestar jer studenti rade.

Je li takav tempo stvara pritisak studentima?

- To je pitanje shvaćanja fakulteta. Ja nisam nikad pao na ispitu,da se našalim ni na vozačkom ni lovačkom, ali kao student nisam mogao raditi jer sam morao pratiti nastavu i teško gradivo svladati i položiti. Sjećam se samo da jedan ispit nisam dao u lipanjskom roku jer se termin preklapao s drugim, a profesori nisu htjeli promijeniti raspored polaganja. Bilo je to Poznavanje robe na trećoj godini. Uvijek sam dolazio u Dubrovnik pred otvaranje Igara i onda cijeli srpanj, kolovoz, rujan i listopad uživao u ljetnim izazovima i radostima, a početkom studenog se vraćao na studij, a Fakultet sam završio za 3,5 godine. Vodio sam život i to žestoko po svim pitanjima, ali pametno, no kada su se približili ispitni rokovi onda je bilo - biraj što ćeš i ispiti su bili na prvom mjestu. Danas je kod veliko broja studenata u Dubrovniku situacija obratna, oni rade i kao što sam rekao usput studiraju pa su uspjesi studenata iz godine u godinu sve slabiji, posebno zadnjih pet do šest godina, uz iznimku manjeg broja studenata koji su zaista jako dobri studenti i uspješno izvršavaju svoje obveze. Evo prije par dana na teškom drugom kolokviju iz Makroekonomije, prolaznost je bila 100%, 18 studenata je položilo ispit preko kolokvija što je zasigurno njihov uspjeh ali i moj jer sam ih uspio uputiti na način kako se teški ispiti lako polažu ako se radi iz tjedna u tjedan, a oni koji nisu tako radili ostaje da polažu netko već u lipnju a netko za dvije, tri godine.

'ZAGREBAČKI STUDENTI VIŠE SU ZAINTERESIRANI NEGO DUBROVAČKI'

Kakvi su studenti u Zagrebu?

- U Zagrebu su studenti ispit pripremali iz mog udžbenika, isto kao dubrovački, ispitna pitanja su ista, isti je profesor, a prolaznost je u Zagrebu bila 80, a u Dubrovniku pet ili šest posto. Usput, studenti u Zagrebu su mi dali prosječnu ocjenu 4,81 a grupe su preko 100 studenata i predavao sam im jedan od predmeta koji je među najtežim. Pitanje je inputa, to jest tko se upisuje fakultet. U Zagrebu su većinom studenti koji su bili jako dobri ako ne izvrsni srednjoškolci i koji su uspjeli upisati u jakoj konkurenciji na najstariji i po mnogim najbolji ekonomski fakultet u Hrvatskoj i žele studirati. Oni jednostavno studiraju, a ne konobare. Istina, uvijek jedan manji broj prvu godinu studiranja „upoznaje“ Zagreb i imaju problema s upisom na drugu godinu.

Kažu da ste stroži prema studentima u Dubrovniku nego u Zagrebu.

- To je sad već prošlo vrijeme jer ne predajem u Zagrebu, takve su priče kružile ali to su totalne gluposti! Pa ja sam imao u svojoj grupi i studenata iz Dubrovnika koji mogu ispričati koliko su radili da polože kod mene i bili su svi redom uspješni i ispit rješavali preko kolokvija kao i velika većina mojih studenata u Zagrebu. Ispitni zadatci su bili isti a prolaznost u Zagrebu je bila preko 10 puta veća.Pa ne mogu ja biti dr. Jekyll u Zagrebu, a mr. Hyde u Dubrovniku, to bi graničilo s bolešću a ja mislim da sam po tom pitanju zdrav i normalan čovjek. Kada je ispit u Dubrovniku, pitanje je momenta kada će se prvi student dići i onda njih 40 izađe iz dvorane. Pa neću valjda na prazan papir davati prolaznu ocjenu? Meni je odnos sa studentima uvijek na prvom mjestu. Što me držalo u Zagrebu 11 godina na koje sam jako ponosan? Zasigurno ne novac, a koji bi to novac bio za koji bi preko 500 puta sjeo u zrakoplov i po kiši i po buri? Držali su me studenti i kolege koji su me jako dobro primili.

Pravični ste, ali ipak strogi.

- Strog sam u tomu što ne dopuštam onima koji ne znaju ni što ih pitate u zadaći, da polože ispit i da im upišem pozitivnu ocjenu, a pitanja su na internetu na mojoj web stranici. To nisam nikad radio i neću raditi jer bi pravio ruglo od institucije, od studenta, a i od sebe kao profesora. Kad su bili usmeni ispiti, mogao je doći tko je htio u amfiteatar i prisustvovati ispitu, pa ih je uvijek više dolazilo slušati nego što ih je odgovaralo. Jednom je baka slušala unuku. Kod mene je sve bilo javno, nikad nisam ispitivao u kabinetu „u četiri oka“.

Jesu li vam nekad tražili da malo progledate kroz prste?

- Toga uvijek ima posebno u malim sredinama poput Dubrovnika, a u Zagrebu nikad. U zadnje vrijeme nitko ništa i ne traži jer studenti u većem broju ne pokušavaju odgovarati, nema ih na predavanjima i na ispitima. Kada priča dođe do roditelja, nemogućnost polaganja ispita kod Benića ide na još višu potenciju jer studenti svašta kući ispričaju. Jednom me je dočekao čovjek ispred kuće i kaže mi da sam mu sina vratio s ispita, a on je sve znao jer ga je on noć prije propitao. Ja sam mu rekao kada je tako onda mu vi upišite ocjenu i predavajte na fakultetu. Iskre su u jednom trenutku među nama sijevnule, ali nastavili smo razgovarati i odmah sam nazvao asistenticu i provjerio tko je student, a ona mi kaže da se nije pojavio zadnjih godinu i pol na fakultetu. Kad sam to rekao čovjek je skočio bijesan i ljut i strašno je bilo čuti kako prijeti što će sinu učiniti. Ispričao je kako je samohrani otac radi kao noćni čuvar za malu plaću Nekako sam ga smirio i rekao mu da sina ne dira, a da sin dođe na konzultacije i da ćemo porazgovarati o svemu. Sina sam mu pripremio za ispit na konzultacijama i u sljedećem roku je položio. Ili studentica koja je doma pričala kako svaki dan ide na Benićeva predavanja kako bi položila, a kad se pokazalo da uopće tu godinu ne dolazi na predavanja i ne pokušava položiti,majka se uzrujala gdje je njena kćer vrijeme provodila, možda na izletima ili tko zna kako, pa su kćerine stvari taj dan završile na ulici. Valjda se kasnije situacija smirila. Vrlo je bitna zdrava i bez laži komunikacija između roditelja i djece, a izlaz se uvijek može naći i u težim situacijama nego što je polaganje jednog ispita.

Pamtite li neke anegdote, trenutke kada su se studenti pokušavali provući. Sigurno se i vi ponekad smekšate.

- Bila je jedna zgoda na usmenom ispitu sa studentom iz Gruža. Zadnji rok je bio u rujnu i ako ne položi Osnove gubi godinu. Slabo je znao, prva dva pitanja se mučio i na kraju sam ga pitao kako će se smanjiti ponuda novca u gospodarstvu, normalno instrumentima monetarne politike. On me je pogledao ravno u oči i rekao: „Profesore, ako plane banka!“. Odmah sam mu upisao dvojku. To je ta mladenačka drskost o kojoj sam malo prije govorio. Bio je malo neozbiljan prvu godinu, ali ostale je bez ikakvih problema u roku dao.I danas kad se sretnemo, obvezno se javi i kratko popričamo. Bilo je tu i tužnih trenutaka... Odmah poslije rata imao sam dvije studentice ovdje iz Grada, koje su me molile da ih primim na ispit u dekanskom roku koji je već prolazio kako bi spasile godinu, jer im je profesor iz Splita rekao da će ih primiti na ispit na Ekonomskom fakultetu u Splitu ako im ostane njegov ispit zadnji za položit.Primio sam ih, odgovarale su i dobile dva. Sutradan su pošle za Split i nažalost dogodila se tragedija poginule su u prometnoj nesreći. Teško mi je to palo i dugo sam razmišljao kako i zašto se to dogodilo, zar je toliko važno hoće li se godina upisati u roku, odnosno što bi bilo da im nisam htio pomoći i primio ih na ispit, ili da nisu ispit kod mene položile, a tada ne bi išle u Split i tragedija se taj dan ne bi dogodila.

'SRĐ JE BIO ZDRAVA SREDINA ZA RAD'

Budući da ste ekonomist po struci i da vam je vjerojatno profesionalna deformacija znati uzroke i posljedice "potresa" kao naprimjer okolnosti po pitanju Agrokora. Kako gledate na sve to?

- Iskreno na sve to gledam sa strane bez dubljeg ulaženja u analize i komentare koji se daju u tisku, nekako „dijagonalno“ to pogledam. Nikada nisam bio član neke stranke, niti u bivšoj državi, niti u Hrvatskoj pa samim tim nisam bio omeđen i opterećen stranačkim okvirima i uvijek sam mogao dati mišljenje bazirano na struci. Danas imate ljude koji govore oprezno da se ne bi zamjerili nekome, a da ne kažem da skrivaju istinu i još gore - govore neistinu. A ako sam na išta u životu alergičan to je na laž. Jednom me možeš preveslati ali drugi put nemaš šanse jer te ne slušam. Hrvatska je već duže vrijeme u stanju da traži i pronalazi kratkotrajne pomake koji jedva mogu voditi ka boljitku. Problemi s Agrokorom su uobičajen scenariji koji nastaje kada netko raste bez ikakve samokontrole i odgovarajućeg tima provjerenih stručnjaka koji ne govore samo ono što bi gazda htio čuti. Šire se u više djelatnosti koje nisu kompatibilne, stvaraju carstva na klimavim nogama, obveze i dugovi se gomilaju i pitanje je trenutka kad će doći do „pucanja po svim šavovima“. Nije to samo Agrokor koji je najveći i čiji bi pad i ne rješavanje velikog problema koji je nastao uzdrmao čitavo hrvatsko gospodarstvo, sjetite se Peveca, Keruma i drugih istina puno manjih „carstava“. Jednostavno se više zine nego što se može progutati i problemi i slom su neminovni. Pa u ekonomiji se već jako dugo zna koja je optimalna veličina poduzeća što i moji studenti nakon položenih kolegija Uvoda i Mikroekonomije znaju, nema tu neke velike mudrosti ali ima bolesnih ambicija rasta i mogućeg ostvarenja profita po svaku cijenu koje završavaju tako kako završavaju, kad su u pitanju mala poduzeća a i kad su u pitanju veliki koncerni.

Kad se sve zbroji i oduzme, je li priča s Hrvatskom uspješna ili neuspješna?

- Hrvatska je mlada demokracija, trebalo je dobiti rat, obnoviti zemlju, a uz sve to postizati dobre gospodarske rezultate. Veliki broj tvornica u industriji šaptom su pale, u industriji koja je nekoć bila ponos hrvatskog gospodarstva, poljoprivreda je došla na izuzetno niske grane, pomalo neshvatljivo da se za taj sektor nije moglo učiniti više kako bi opstao, pa to se čini u svim normalnim tržišnim sustavima pametnom ekonomskom politikom vezanom za taj segment. Privatizacija onakva kakva je provedena, desetak godina izbjegavanja inozemnog kapitala za ulazak u Hrvatsku, a kad je počeo ulaziti prvo je uzeo krvotok sustava – bankarski sektor ali i hotele koji su se jedno vrijeme preprodavali kao obična, svakodnevna roba na tržnici a neki hoteli i to ne mali broj je čekao i još uvijek čeka da ih ozbiljni investitori povedu u moguća velika ostvarenja na turističkom tržištu, sve je to umanjilo gospodarska ostvarenja. Međutim, ostvarili smo san o samostalnosti pa samim time priča s Hrvatskom ne može biti neuspješna, a valjda će nakon velikih pogrešaka doći vrijeme i većih ostvarenja. Ali pazite, od tridesetih godina prošlog stoljeća kristalno je jasno zašto u prosjeku živimo onako kako živimo u demokratskim tržišnim gospodarstvima – tko je za to zaslužan ili kriv. Pa to su vlade demokratski izabrane, jer postoji nešto što se zove makroupravljanje gospodarskim sustavom – ili to znate i možete ili ne, pa nećete se valjda učiti sljedećih 50 godina na vlastitim pogreškama, iako su neke zemlje imale gorka iskustva i lutanja kroz dvadeseto stoljeće i još uvijek imaju. Uzmite za primjer meni dragu Argentinu.

Može li se bolje?

- To je druga stvar, sigurno može, istina moglo je biti i puno lošije. Naši političari kada dođu na vlast imaju cilj dobiti iduće izbore što predstavlja problem s kojim se susreću sva demokratska tržišna gospodarstva,međutim kod nas je zbog prije spomenutog to posebno velik problem. Puno priče, a malo konkretno učinjenog, pa čak nema ni programa ni naznaka za neko dugoročno ostvarenje makroekonomskih ciljeva – razvoja i rasta uz punu zaposlenost i stabilne cijene.Istina od antiinflacijskog programa iz listopada 1993. godine ovaj treći cilj se ostvaruje za razliku od prva dva.

Spominjete tvornice... U Jugoslaviji ste bili na 16 godina na vodećim pozicijama u poduzeću Srđ, odnosno Dubrovkinja. Što je tada bilo dobro? Danas je popularno reći da eto ništa nije bilo dobro.

- Imao sam sreću da sam se 1974. godine zaposlio u poduzeću Srđ koje je bila zdrava sredina u kojoj se kao nigdje u Dubrovniku poticalo zapošljavanje visoko školovanih mladih ljudi. Smiješno je govoriti kako u bivšem sustavu ništa nije valjalo. Normalno sustav kao sustav bio je loš o tome ne treba trošiti riječi. Nedostatak demokracije, višestranačja, privatnog vlasništva i inicijative u gospodarstvu dobrim se dijelom zasnivao na paroli "nitko mene ne može tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi" jer je radnik bio zaštićen kao medvjed u Lici. Međutim,s druge strane, postojala su poduzeća a i ja sam radio u takvom, koja su se brinula za radnike,a Srđ je po tome bio poznat. Ta socijalna dimenzija bila je općenito jako izražena, a danas o tome uopće ne možemo pričati u tom kontekstu. Kasnije mi je iskustvo rada u Srđu i Dubrovkinji puno vrijedilo kada sam došao raditi na Fakultet i u tri mandata bio dekan i u jednom prodekan. Kažu stariji djelatnici da se u to vrijeme na Fakultetu lijepo živjelo i dobro zarađivalo.

Spominjući prošla vremena i povezanost s današnjicom, početkom svibnja je obilježeno 200 godina od rođenja Karl Marxa i čini se kako je došlo vrijeme da se o Marxu govori na neki drugi, moglo bi se reći otvoreniji način za razliku od vremena kada ga se sramilo. Koliko je Marxovo naslijeđe u području ekonomije koje se i danas može primijeniti?

- Marxa su kod nas devedesetih prekrižili i o njemu nitko ništa tada nije govorio studentima. Objavio sam 1993. godine Osnove ekonomije koja polazi od subjektivne teorije vrijednosti, ali sam ukratko naveo i polazišta Marxove teorije radne vrijednosti. Jednostavno se ne može dogoditi da studenti prođu moj kolegij, a da nisu čuli za Marxov metod ekonomske analize i za njega samoga. Danas nema značajnijeg uvodnog udžbenika iz ekonomije, a posebice udžbenika iz povijesti ekonomske misli i analize, a da unutra nema dijela o Marxu, pa mu netko posveti dvije stranice, a neko 22 ili više. Marx je nezaobilazan u ekonomskoj misli jednako kao i u filozofiji, a što se na račun njegova nauka nakalemilo, od Sovjetskog Saveza naovamo, to je nešto sasvim drugo. Ne može se čovjeka tek tako izbrisati kao ni sustav ekonomske misli i analize koji je stvorio. Imao je težak život i on i njegova obitelj obilježenog bolestima i smrtima. Kažu da je uvijek bio tmuran i zamišljen, a čitave je dane provodio u londonskoj knjižnici od devet ujutro do sedam navečer kad se knjižnica zatvarala. Na sprovodu mu je bilo, prema nekim izvorima devet, a drugim 11 ljudi, govor je održao Engels što govori da ljudi neke veličine za vrijeme života ne prepoznaju. To mislim u kontekstu njegovih doprinosa u ekonomiji i filozofiji, ali ne zaboravimo da nije lijepo govorio o Hrvatima, kao ni o Česima, još od listopada 1848. godine kad ih je nakon vojne pobjede bana Jelačića i pomaganja u gušenju ustanka i revolucije u Beču optuživao da su „smeće koje je ugušilo germansku slobodu“.

'NIJE DOBRO DA POLITIČARI UVLAČE U SUSTAV OBITELJ I PRIJATELJE'

Za vrijeme Jugoslavije u Dubrovniku su postojale brojne tvornice. Što danas imamo? Danas je turizam monokultura oko koje se sve vrti.

- Niti jedna monokultura nije dobra od onih država kojima je glavna djelatnost proizvodnja i izvoz banana do država u kojim turizam održava gospodarstvo. Slikovito jednom sam rekao da se netko malo glasnije zakašlje u zemlji ili u susjedstvu to se može odraziti na ostvarenja u turizmu. Međutim, Dubrovniku su tercijarne djelatnosti suđene i kad pogledate kroz povijest on je izrastao na trgovini i pomorstvu, ali postojala je i proizvodnja sjetimo se kroz povijest samo proizvodnje i izvoza sukna, pa u 20. stoljeću tvornica boje, tjestenine, sapuna,konzervi,ali i građevinarstva u jednom razdoblju s preko 1.500 zaposlenih, pa do proizvodnje i izvoza vina i buhača. Kasnije je došao turizam koji je doživio najveći uspon koncem '80-ih prošlog stoljeća. Činjenica je da su ranije postojala poduzeća koja su dobro poslovala, istina u onom sustavu, gradila se infrastruktura, bilo je mjesta za industriju, građevinarstvo, poljoprivredu, turizam, pomorstvo, trgovinu i druge djelatnosti.

Kakva je budućnost?

- Dubrovnik će zasigurno u budućnosti biti naslonjen najvećim dijelom na turizam, ali postoje industrije i obrtništvo, te djelatnost poljoprivrede koje bi se itekako mogle razvijati da ne škode turizmu, a neke bi bile kompatibilne s njim.U tom pravcu još uvijek su aktualni pojedini dijelovi i pravci akcija iz Strategije razvoja Županije dubrovačko – neretvanske koju je za razdoblje 2001. – 2010. izradio istraživački tim na bivšem Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu a o kojim se nije ama baš ništa napravilo.

Što vi mislite je li previše zaposlenih u javnom sektoru koji su se tu ukorijenili i ostaju do kraja radnog vijeka? Da budem izravna, govorim o onima koji su zaposleni preko veze, preko politike, na neka izmišljena radna mjesta. Popularno ih se zove uhljebima, a svi oni za sebe kažu da to nisu.

- Ne bih govorio o takozvanim uhljebima, ali samo mogu ispričati ukratko istiniti događaj vezan za jednoga mladoga dubrovačkog političara. Sin mi je bio 27 mjeseci bez posla i konkurirao je za zaposlenje u jednom Odjelu Grada. Taj političar je tražio da sa sinom dođem na kavu u jedan „daleki“ dubrovački kafić gdje je odmah na početku razgovora rekao: "Ja zapošljavam samo članove moje stranke". Meni je tada bilo neugodno, jasno mi je bilo zbog čega je tražio da dođem, ukratko sam rekao da se sa 65 godina ne mislim uključivati u politički život i samo iz pristojnosti se nisam digao i pošao, a sinu sam odmah rekao ništa ni od ovog posla. Istina kad u lokalnom tisku vidim njegovu sliku i komentare preskočim tu stranicu jer od njega zasigurno nećete ništa pametno i pozitivno čuti i očekivati da će učiniti za boljitak ovog Grada, nego isključivo za svoje interese koje kroz svoju stranku nažalost provodi i to mu uspijeva opet nažalost u ovoj sredini. Dokle god političari na lokalnoj pa sve do državne razine umrežavaju članove svoje obitelji i prijatelje u politiku i zapošljavajući ih uvlače ih u sustav ne da to nije dobro, to je žalosno nema veze s demokracijom i tržišnim ponašanjem, a mogući razvoj se zasigurno koči.

'U PROŠLOM SUSTAVU SAM BIO USPJEŠAN, A NISAM BIO ČLAN PARTIJE'

Jesu li vam kad političari tražili da se učlanite u stranku? Dobar ste ulov za njih - ugledni profesor, ekonomist...

- Pa evo vidite indirektno iz ovog što sam ispričao.Samo sam jednom bio član potpore u Dubrovniku, točnije bio sam u izbornom stožeru jedne stranke pa su onda drugi to krivo razumjeli. Inače su me tražili da uđem u neke stranke već početkom devedesetih.

U čijem stožeru ste bili?

- U HDZ-ovom 2000. godine kada su izgubili izbore. Tu je iz znanosti još bio i akademik Ivo Padovan, a bilo je to vrijeme kada su žestoko napadali tadašnji dubrovački fakultet na vrlo primitivan način pa su tako između ostalog stavili u tisku montažu „Sveučilište u Mostaru - Fakultet za turizam i vanjsku trgovinu Dubrovnik“, te su pisali kako su pojedini profesori doktorirali na Marxu i radničkoj klasi, a zašto uostalom netko ne bi doktorirao iz tih i sličnih tema ako daje neka nova istraživanja i doprinos znanosti. To je bilo jako nisko i ja sam dao da objave moje ime u stožeru potpore prvo zato što su mom svjetonazoru bili puno bliži nego ovi što su napadali Fakultet, ali i iz revolta kao i zbog toga što su to tražili neki moji prijatelji iz vrha stranke u Dubrovniku.

A u koje su stranke tražile da se učlanite?

- Ne bi bilo u redu o tome govoriti javno, ali sam nekim devedesetih u onim ratnim vremenima rekao da su previše blagi za mene. Zahvalio sam se na pozivu, bilo je to u nekoliko navrata, a bilo je i koketiranja. Mislim da o meni puno govori činjenica da sam u prošlom sustavu bio uspješan i gradio karijeru, a nisam bio član komunističke partije. Nisam čovjek koji bi mogao ući u okvire koje određuju političke stranke bez obzira kakvi bili. Ne bih podnio stranačku disciplinu i prihvaćao stavove koji se eventualno kose s mojim uvjerenjima i viđenjima, a da ne mogu javno reći svoje mišljenje. Jednostavno nisam tip za političara. S druge strane uvijek sam znao tko sam, što sam, gdje idem i kako tamo stići i nije mi bila potrebna nikakva stranka za ostvarenje mojih ciljeva.

Mnogi mladi odlaze iz Hrvatske u potrazi za boljim životom zbog nemogućnosti napredovanja ili uopće pružanja prilike ako nisu politički podobni.

-  Je li dobro što odlaze ili ne teško je odgovoriti. Za Hrvatsku nije dobro i to je jako žalosno, ali s aspekta mladih ljudi dobro je i sasvim normalno da idu tamo gdje im je bolje. Normalno je u razvijenom svijetu da se promijene tri, četiri boravišta tijekom radnog vijeka jer ide se tamo gdje se može bolje raditi i zaraditi i bolje živjeti, a sad zamislite kad ste bez posla. To sam iskusio u svojoj obitelji i biti bez posla za mladog čovjeka je osim gubitka zdravlja nešto najgore što mu se može dogoditi. Mladi ljudi trebaju tražiti najbolje za sebe i to je normalno samo je važno da se ne izgube veze s domovinom, ali s druge strane treba sve što je moguće učiniti u domovini kako mladi ne bi odlazili u svijet, uvjeren sam da bi u Hrvatskoj i s manjim bili zadovoljni jer jedna je Hrvatska.

Je li vam žao što niste pošli iz Dubrovnika?

- Obišao sam cijeli svijet i više puta.Iako je bilo prilika nije mi žao što sam ostao u Dubrovniku. Možda bih izvan Dubrovnika više novaca zaradio, možda bi moja djeca imala više mogućnosti izbora zaposlenja, više zarađivala i vodila drukčiji u nekim segmentima puniji život koji je moguće vani ostvariti, ... No, danas kada pogledam ovdje sam ostvario profesionalni izazov, ostvario sam sve svoje profesionalne pa i druge ciljeve, potvrdio se daleko izvan granica Dubrovnika i zbog toga sam ispunjen. Neke stvari su čovjeku suđene, ali bez velikog rada teško ostvarive.

Jeste li se u potpunosti ostvarili u profesionalnom smislu?

- U profesionalnom smislu, uvijek sam znao što hoću i stvarima sam tako prilazio. Dok su drugi devedesetih križali Marxa i otkrivali Samuelsona ja sam doma u svojoj knjižnici imao više izdanja njegove Ekonomije, za mene u tom smislu nije bilo nikakvih promjena. Imao sam sreću što sam bio asistent velikog profesora Smiljana Jurina s kojim sam prijateljevao 30 godina i koji je posebice na mojim početcima u znanosti itekako utjecao na moj pristup ekonomiji. Od ukupno 45 godina staža, 35 godina sam na Fakultetu i mogu reći da sam radio posao koji volim i cijenim, a pri tome nisam nikog oštetio a mnogima sam pomogao. Što se tiče ispita da se vratim na početak ove priče to mi je uvijek bio najmanje drag dio mog posla, ali uvijek sam mirno spavao nakon ispita. Uvijek mi je isti kriterij, ocijeniti i nagraditi trud i znanje, a studentu na bijeli papir nikad neću upisati dva. Da je drugačije ne bi valjalo i studenti to cijene. Kao što rekoh profesionalne ciljeve a i druge životne ciljeve sam uglavnom ostvario i zbog toga, mirno ću poći u mirovinu ako sve bude u redu 1. listopada 2020. godine, što ne znači da ću mirovati jer je još izazova ispred mene, traže da pišem, a kako kaže akademkinja Vera Horvat Pintarić „pisati znači živjeti“, a ja bih dodao uz ostale male životne radosti.