MIRA ŠEJTANIĆ IZ LUKJERNICE 'Nažalost, nedavno ubojstvo u Dubrovniku pojačava predrasude koje nisu točne'

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Donosimo intervju sa stručnom suradnicom udruge Lukjernica Mirom Šejtanić 

Mira Šejtanić je stručna suradnica Lukjernice, udruge za zaštitu prava psihijatrijskih pacijenata i unaprjeđenje duševnog zdravlja i kvalitete života. Od svoga osnutka 2003. godine udruga je učinila jako puno za vrlo ranjivu skupinu ljudi, koji su često predmet predrasuda i bezrazložnih osuda, i zbog toga im se nimalo nije lako uklopiti u svakodnevnicu. Šejtanić svoj posao obavlja s ogromnom ljubavlju, jer da nije tako, sigurno ne bi bila na dispoziciji članovima udruge 24 sata, tijekom čitavog tjedna, uključujući subote i nedjelje. S Mirom Šejtanić popričali smo o raznim aspektima s kojima se suočava udruga, ponajviše o mehanizmima poboljšanja kvalitete života mentalno oboljelih.

Kako izgleda uobičajeni radni dan u udruzi Lukjernica?

On se sastoji od kreativnih radionica, poput likovnih, zatim grupa podrške (psihološko savjetovanje) i individualnih razgovora, te edukacije. To je dio koji se obavlja u našim prostorijama, a tu je i terenski rad kada, primjerice, imamo neku hitnu intervenciju, jer je nekome od naših korisnika loš dan. Osim svega nabrojenog, mi našim korisnicima nudimo svu pravnu pomoć u ostvarivanju zakonskih prava. Dosta njih je kod nas došlo nezaposleno, ali isto tako nisu imali ostvaren nikakav status u Centru za socijalnu skrb. Tu smo onda mi da im pomognemo. Osobe s mentalnim bolestima odnedavno spadaju u grupu osoba s invaliditetom. Jedna od pokretačica donošenja tog zakona bila je naša predsjednica Udruge Jadranka Vlatko.

Možda će uskoro posljedice tog zakona biti da, recimo, roditelji imaju status njegovatelja što bi im barem malo olakšalo brigu.

Možda, vidjet ćemo. Na tome svakako treba raditi jer se često dogodi da oboljele osobe, baš kada ostanu same, imaju teške trenutke i krize. Za sada skrbnici tih osoba nemaju dovoljno vremena za rad s oboljelima, jer su zaposleni i dobar dio dana im ode na radne obveze. Zbog takvih situacija je tu Udruga koja korisnicima pruža mogućnost različitih radno-okupacijskih programa i hitnih intervencija kod kuće.

Kako izgleda ta hitna intervencija?

Javi nam se ili obitelj korisnika, a ako je osoba u krizi sama kod kuće, onda nas znaju kontaktirati susjedi. Tada na teren odlazi krizni mobilni tim, koji čine stručna osoba, medicinski tehničar, te doktor opće prakse. Nažalost rijetko s mobilnim timom idu psihijatri, jer ih je u Dubrovniku jako malo, i u velikom su deficitu, te teško stižu svoje obveze. Ovaj mobilni tim koji Udruga ima dio je projekta kojeg financira većim dijelom Dubrovačko-neretvanska županija, te Grad Dubrovnik. Ipak te financije su nedovoljne, jer nema dovoljno sredstava za pokriti sve troškove mobilnom timom, pa zbog toga oni većinom volontiraju. U ovom našem projektu, među ostalim, puno nam pomažu doktori psihijatri Grilec i Marković, te doktorica opće prakse Agneza Tadej.

Koliko Udruga broji korisnika?

Oboljelih aktivnih članova ima tridesetak plus roditelji kojima također pružamo psihološko savjetovanje, jer se nije lako nositi s činjenicom da ti član obitelji pati. Ne postoje službeni statistički podaci koliko je mentalno oboljelih u našoj Županiji, ali sigurno ih je više nego što se pretpostavlja, jer oni često taje svoje stanje zbog osude okoline. Naš najveći izazov i jest skidanje stigme sa mentalnih oboljenja da bi oboljeli što ranije prihvatili svoje stanje i bez straha i srama se javili na liječenje i Udruzi za podršku. I ovim putem pozivamo sve koji to žele da se jave u našu Udrugu i vide što nudimo.

U posljednje vrijeme u razvijenom svijetu sve se češće spominje termin deinstitucionalizacija. U Hrvatskoj tako nešto uspješno postoji pokraj Osijeka o čemu je nedavno pisao britanski Guardian. Recite nam nešto više o tome.

Deinstitucionalizacija podrazumijeva stambene jedinice u koje su smješteni mentalno oboljeli, umjesto da se nalaze u krutim ustanovama kako je sada slučaj. Unutar tih stambenih jedinica podijeljeni su po parovima od kojih je jedna osoba u boljem stanju od druge kako bi joj mogla pomoći, ako zatreba. Tako da oboljele osobe, umjesto da su zatvorene pod ključem u ustanovama, u tim stambenim jedinicama žive samostalno, iako u bilo kojem trenutku mogu kontaktirati medicinski nadzor koji traje 24 sata. Rezultati su sjajni – brojni oboljeli osjećaju oporavak, te su sretniji, jer imaju životnu svrhu za razliku od klasičnih ustanova gdje čitav dan besposleno provode u pidžamama razmišljajući kako im je teško. U ovim stambenim jedinicama sami odlaze u kupovinu namirnica, obavljaju razne posliće, brinu se za sebe i cimera. Iako na prvu izgleda da je sve ovo jako skupo, istraživanja pokazuju da je deinstitucionalizacija jeftinija od klasične hospitalizacije, a poznato je da upravo mentalno oboljeli, od svih pacijenata, najviše vremena provode u bolnicama. Velika je tragedija što u ovom trenutku oboljela osoba iz Dubrovačko-neretvanske županije koja je trajno hospitalizirana mora ići u dom u Kotoribi, na granicu s Mađarskom, daleko od svojega doma. Ona je na ovaj način praktički zaboravljena, izbrisana, kao da ne postoji.

Ima li u Dubrovniku naznaka da bi se moglo krenuti putem deinstitucionalizacije, odnosno gradnje stambenih jedinica za mentalno oboljele?

Postoji okvirna ideja. Imamo čak i potencijalno zemljište gdje bi se moglo napraviti stambene jedinice. Vidjet ćemo što o svemu kažu Grad i Županija, koji bi za realizaciju tog projekta trebali omogućiti infrastrukturu. Za sada nismo baš nailazili na razumijevanje vladajućih za ovaj projekt, ali nadamo se da će se to promijeniti. Možda ćemo tražiti i sredstva iz EU fondova. Ponavljam, rezultati deinstitucionalizacije u Hrvatskoj i svijetu su sjajni. Smanjuje se broj rehospitalizacije, unutar stambenih jedinica postoji dnevni boravak s brojnim radionicama i radnim terapijama, a tu su i trajno smještene osobe koje nemaju obiteljsku skrb. Često se roditelji oboljelih pitaju što će biti s njihovom djecom jednom kada ih ne bude. Umjesto da ih se u potpunosti izbriše iz svoga rodnog grada slanjem u daleku ustanovu kao što je sada slučaj, što je po mom mišljenju potpuna katastrofa, deinstitucionalizacija je sjajan odgovor na to pitanje. Živjeli bi blizu svoga rodnog grada u stambenim jedinicama, koje ih potiču na radne terapije i daju im smisao u životu. A prijatelji i dalja rodbina bi ih mogli posjećivati. A isto tako, smanjio bi se pritisak na psihijatre kojih je ionako vrlo malo u Dubrovniku.

Uspijevaju li mentalno oboljele osobe pronaći posao? Kako poslodavci na njih reagiraju?

Nažalost, vrlo teško dolaze do posla, jer poslodavci za njihove tegobe nemaju razumijevanja. Projekt deinstitucionalizacije bi i to mogao poboljšati, dati im mogućnost za zaposlenje. Dio mentalno oboljelih osoba itekako je sposoban za rad, samo im se treba omogućiti adekvatan posao. Primjerice osoba oboljela od depresije ne može raditi u ugostiteljstvu, u svakodnevnom kontaktu s ljudima, ali ona bi itekako dobro mogla obavljati neki uredski posao. Adekvatan posao u velikoj mjeri pomaže izlječenju jer osoba dobiva veće samopouzdanje i osjećaj vrijednosti. Mi smo u udruzi preko Javnih radova, projekta Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, zaposlili trenutno dvije osobe i rezultati su odlični. Te su im svakodnevne obaveze puno koristile u borbi s bolešću. Kada ovaj trenutni projekt bude gotov, opet ćemo se u siječnju javiti na Javne radove.

Ovaj prostor u kojem Udruga djeluje nije loš, ali ima nedostataka.

Najveći je problem što nemamo WC. Prostor je u vlasništvu Grada Dubrovnika, a na našem katu Grad u svom vlasništvu ima još jedan prostor koji je izvan funkcije i koji bi nam se mogao dati na korištenje. Apeliram i ovim putem da nam se omogući pripajanje tog prostora gdje bismo onda mogli imati WC. Ovako korisnici moraju ići u kafiće.

Koje su vam još poteškoće na putu daljnjeg razvoja? Kako stojite s financijama?

Ne baš najbolje. Nedostaje nam radne snage, jer smo mi postojeći rastrgani poslom. Moram ovim putem pohvaliti našu zaposlenicu Katu Bendeviš, koja je svoj put u Udruzi započela sa volonterskim radom, a sada je dio našeg tima. Kroz svoj rad u Udruzi, osobito kroz likovne radionice koje vodi, odradi lavovski dio posla. Naša predsjednica Jadranka Vlatko sve svoje aktivnosti radi besplatno. Tim smo proširili i s Markom Grgurevićem koji nam drži grupu psihološke podrške, te sa doktorom Charlesom Tauberom iz CWWPP-a koji nam drži edukativne radionice. Moram naglasiti da i oni svoj dio posla odrađuju volonterski na čemu smo im beskrajno zahvalni. Jasno je da se rad Udruge temelji na ponajviše velikom entuzijazmu i volonterskom radu svih okupljenih. Uz veća sredstva mogli bismo razviti programe i zaposliti barem još jednu stručnu osobu, psihologa što bi nam uvelike olakšalo rad. Ideja i volje nam ne fali, tako da ćemo i dalje biti uporni da našim korisnicima pružimo što bolju podršku.

Što kažete o lijekovima? Često se govori da lijekovi više štete nego koriste.

O toj tematici bi se dalo puno govoriti. Nismo sigurni koliko lijekovi pomažu, to je pitanje za psihijatrijsku struku, ali smo pri stajalištu da ih se ne smije odbaciti na svoju ruku, nego da se uvijek treba konzultirati s liječnikom.

Ljudi često gaje stereotipe o mentalno oboljelima, posebno od schizofrenije, da su jako agresivni i neuračunljivi. Nedavno smo imali i slučaj ubojstva u Dubrovniku koji će, vjerojatno, te stereotipe samo pojačati. Što vi kažete?

Ne umanjujemo taj slučaj ubojstva, ali ipak je riječ o pojedinačnom incidentu. Nažalost, svjedoci smo čestih ubojstava, posebno u obitelji u kojima sudjeluju osobe bez ikakvih dijagnoza, ali javnost ti slučajevi nikad toliko ne interesiraju kao kada je u ubojstvo upletena osoba s mentalnim poteškoćama. To što se, nažalost, dogodilo, moglo se dogoditi i osobi koja je potpuno zdrava, ali je u tom trenutku izgubila živce. Mentalni bolesnici u prosjeku nisu nimalo agresivniji od normalne populacije. Ponekad, ako se ti ljudi i ponašaju agresivnije, to je samo poziv u pomoć iz očaja, jer se teško bore s bolešću koja ih neprekidno muči.

Veliki problem s kojim se mnoge udruge susreću je i opsežna birokracija, koliko vremena dnevno vi potrošite na te obaveze?

Dnevno u prosjeku sigurno izgubim oko dva sata. Za bilo koji projekt svaka aktivnost se treba do sitnice pravdat što često nije lako, jer u praksi dođe do nekih odstupanja od prvotnog projekta.

Za kraj nam recite nešto o vašim budućim projektima i planovima.

U sljedeću godinu ulazimo osnaženi osnivanjem krovne organizacije, SUMEZ-a koji će ujediniti udruge okupljene oko skrbi za mentalno zdravlje. Osnivačka skupština je 7. prosinca i udruga Lukjernica postaje član, možemo reći i jedini regionalni predstavnik. Nadamo se da ćemo tako udruženi moći kvalitetnije zastupati interese naših korisnika i omogućiti im kvalitetniju skrb. Udruga će i u sljedećoj godini nastaviti provoditi postojeće programe, jer su se pokazali kvalitetnima. Najveći izazov ostaju pacijenti koji su duže vrijeme kod kuće, tako da ćemo dati sve od sebe da ih uključimo u rad Udruge i da radimo na njihovoj socijalizaciji. Također, nastavljamo se boriti sa stigmom, koja je kao što smo rekli, veliki problem, a u tomu veliku ulogu imaju i mediji, tako da smo zahvalni što ste nam omogućili prostor da ljudima približimo ovu temu i da ih pobliže upoznamo sa našim radom.

Maro Marušić

Popularni Članci