Nila je zasigurno jedno od prepoznatljivih lica Grada i gotovo nema Dubrovčanina koji nije upoznat s njenim likom i radom. Nila je voditeljica brojnih važnih manifestacija, priredbi i društvenih događanja. Za sebe kaže kako je vrlo jednostavna, normalna osoba, mada joj se zna dogoditi kako 'na prvu' na ljude ostavlja sasvim drugačiji dojam.

Imenovanje glavnom urednicom Radio Dubrovnika za ekipu Dubrovačkog dnevnika bio je povod za razgovor u kojem je poznata dubrovačka novinarka kazala nešto više o svom radu na Radio Dubrovniku, planovima vezanima uz radio i zanimljivim crticama iz privatnog života. 

Već 38 godina radite na Radio Dubrovniku. Dug je to period u kojem ste postali prepoznatljivo lice. Na neki način ste postali brend Radio Dubrovnika. Kako su izgledali vaši počeci?

Kao klinka u srednjoj školi sam surađivala na radiju. Radio Dubrovnik je posebno tada bio svojevrsna kulturološka okosnica Grada. Mladi ljudi koji su imali afiniteta prema tome mogli su surađivati u emisijama za mlade, različitim top listama i slično. Već  tada sam počela surađivati u tim programima, a u srednjoj školi sam radila i u Ljetnim igrama, točnije u press centru Igara, gdje sam upoznala određena novinarska imena koja su radila na radiju. Sve je to bio početak moje veze s novinarstvom, susretanje s istim.

Nakon završene srednje škole mi se pružila prilika za posao na HRT-u gdje sam počela raditi u televizijskom dopisništvu kojeg je uređivao moj divni kolega i novinarska legenda Baldo Čupić. On je dotad radio na radiju, a onda je krenuo raditi na televiziji. Kroz poznanstvo s Baldom, s kojim sam surađivala i u press centru Igara, pala je ponuda za posao na televiziji. Dok sam radila u televizijskom dopisništvu, studirala sam kao izvanredan student, a paralelno sam nastavila s honorarnim radom na Radio Dubrovniku. U jednom trenutku sam iz televizijskog dopisništva prešla na radio kao spikerica, kad su dvije spikerske legende, a to su Tonko Pende i Jelena Stanić, pošle u mirovinu. Tad se mojoj kolegici Jeleni Subotić i meni ukazala prilika za rad na radiju i tad smo dobile posao spikera koji sam dugo radila.

Kad se osvrnete na to vrijeme i promislite, je li vam draža televizija ili radio kao medij?

Mislim kako je to ipak radio. Odrasla sam na radiju; kroz srednjoškolsko školovanje, a i nakon toga, uvijek je postojala ta veza s radijom. Očito sam tip koji jako voli govorit'. Uvijek sam voljela puno govoriti, lijepo čitati. Radio je uvijek idealna prilika da čovjek maksimalno 'izbrusi' svoje govorničke sposobnosti. Najbolje sam se izražavala verbalno. Žene vrlo često imaju određeni element nesigurnosti pred kamerama, a vezan je uz izgled. To me nije posebno privlačilo. No, moja čudnovata veza s mikrofonom, studijom, ekipom divnih ljudi s kojima sam radila i koji su mi bili uzori je predodredila moju trajnu ljubav prema radiju. Radio je bio i ostao moja ljubav.

Posebno poglavlje Radio Dubrovnika je i ratni period u kojem je, osim što je pružao servisne informacije od iznimne važnosti, podizao moral i hrabrio građane. U kakvom vam je sjećanju ostalo to razdoblje rada?

Koliko god su ti trenuci bili teški i strašni, ujedno su bili i predivni. Bili su to trenuci velike povezanosti na našem radiju. Prvu godinu rata sam bila na porodiljnom dopustu jer sam tada rodila svoje drugo dijete, ali u lipnju 1992. godine sam se vratila na posao. Rad u toj našoj 'podmornici', u podrumu radija, u vili Dubravka na Pilama, nikada neću zaboraviti. Mišo Juretić, Joško Jelavić, Nano, Jovica, Božica, Davor Buconić, Božo Brzica, svi ti sjajni kolege i ljudi koji su tu radili, su posao na radiju u jako teškim i rizičnim uvjetima napravili ugodnim u tolikoj mjeri da bi to netko teško mogao povjerovati uopće. Puno nam je značilo što mi, kao radio, puno značimo našim sugrađanima. To nas je dodatno motiviralo kako bismo bili što informativniji, bolji i hrabriji. Ako sam nekoga zaboravila, ispričavam se, ali cijela stara garda koja je tada radila je bila vrhunska. Svi smo davali sve od sebe.

Sjećam se kako smo početkom 90-ih putem radio etera otvorili Dubrovačke ljetne igre. Tada smo 10. srpnja, točno u 21:00 sati, pustili Himnu slobodi i u program doveli tadašnjeg ravnatelja Igara. Trudili smo se zadržati sve ljudske i tradicijske vrijednosti koje Grad ima, a da ih ratna atmosfera i nenormalni uvjeti ne ponište. Zato smo ulagali dodatne napore i mislim kako smo u tome i uspjeli.

Kroz svoju karijeru ste se pokazali i kao majstor za programe uživo. Jeste li imali situacije u kojima su vam slušatelji ili čak kolege radili škerce?

Kako ne, postoji mali milijun takvih anegdota! Koliko volim 'brbljati', toliko se volim i smijati. No, kad radite takve programe, potrebno je imati samokontrolu i istrenirati se. Bilo je jako puno smiješnih situacija. Primjerice, kad bismo čitali vijesti, dnevnik ili neke ozbiljne teme, netko od kolega bi se znao pojaviti iza stakla i kreveljiti se. Tada počneš automatski razmišljati o nekim ozbiljnim ili čak tužnim situacijama kako bi se suzdržao. Bilo je nekoliko 'padanja'. Onda samo mahneš, izguraš riječ do kraja, a kolega pusti glazbu. Ismiješ se do besvijesti, uzmeš zraka i nastaviš čitati. Često su mi se događale takve situacije, ali slušatelji to baš i ne bi primjećivali. Dosta sam se istrenirala kako bih mogla sačuvati ozbiljnost, a u sebi bih umirala od smijeha. Znalo bi mi se događati da se ne mogu sjetiti imena kolege za pultom, tehničara… Znalo bi mi se događati da se ne mogu sjetiti imena spikera, a ja sam spikerica. Ne znam što se čovjeku dogodi u glavi, ali sve su to genijalne anegdote koje posao čine još ljepšim.

Sjećam se kako bi nam došao Vedran Benić, dok je  još bio na radiju, došla bi ekipa iz grada, družili smo se, smijali… Sve je to bilo ispunjeno jednom pozitivnom, opuštenom, kolegijalnom, zafrkantskom energijom. Divno je bilo.

Vaš glas je postao brend Radio Dubrovnika. U kolikoj je mjeri on 'božji dar', a u kolikoj rezultat rada i truda?

U početku nije baš bilo tako idealno. Kad sam surađivala i radila, u samom početku, na emisijama za mlade, onda je tu mogla proći nešto svjetlija boja glasa. No, kad sam počela ozbiljno raditi u programu, sjećam se kako je bilo kritika na račun te svijetle boje glasa. Znali bi kazati kako imam dječji glas, mada sam imala besprijekornu dikciju i artikulaciju. Išla sam na vježbe kod profesorice Milke Padovan i naučila govoriti iz dijafragme. Dakle, sniziti, obojati svoj glas i dati mu tamniju notu. Kritike su se tada primale vrlo ozbiljno i nisi se mogao u eteru oglašavati tek tako. Zato sam ja godinu i pol dana s Jelenom Stanić i Tonkom Pendom sjedala u studiju i izgovarala samo po tri riječi dok ih nisam naučila besprijekorno izgovarati. Tu je uložen veliki rad; učenje pravilnog govorenja, disanja, spuštanje impostacije glasa. Prirodan dar za govor, bogu hvala, imam i uvijek sam ga imala.

Nedavno ste postali glavna urednica Radio Dubrovnika, prije toga ste obnašali dužnost vršiteljice dužnosti. Hoćete li nešto mijenjati, kakva je vaša vizija?

Vizija je naš radijski program, koji ima višedesetljetnu tradiciju, približiti mlađoj populaciji slušatelja. Trenutno je u dubrovačkom medijskom prostoru dosta konkurencije stoga treba težiti jednom dinamiziranju i moderniziranju programa na način da ga slušaju mladi. Za nas se često kaže kako imamo svoju stalnu publiku koja je srednje dobi ili je riječ o starijoj populaciji slušatelja koja je navikla kako će u dnevniku Radio Dubrovnika u 16:00 sati doznati najvažnije događaje i koja je navikla slušati naše emisije. Međutim, kompletan tempo življenja i rada na medijima je danas prilično užurban, voljela bih kad bismo kadrovski mogli ekipirati radio s nekoliko mladih novinara, mladih ljudi, koji bi uveli svoj novi, mladenački i svježi pristup. Nekoliko kolega koji rade godinama, a zaista smo se sveli na 'nekoliko', odlični su profesionalci i prepoznatljivi novinari koji su ostavili traga na područjima koja prate. No, potrebno je pronaći prostora i za mlade kojima ćemo nastojati prenijeti svoje znanje, a koje će oni dodatno obogatiti svojim mladenačkim idejama i modernim pristupom.

Uveli smo nekoliko novih, modernih glazbenih emisija. Glazba je ono što svi vole. Imamo sjajne glazbene suradnike koji rade jako dobre emisije. Dakle, nekakav glavni cilj je privući mladu publiku i zadržati postojeću. Također, cilj je zadržati kvalitetu koju imamo, a to se prije svega odnosi na sadržaje koje HRT i Radio Dubrovnik, koji je sastavnica HRT-a i koji ih po svojoj vokaciji, ima. Radio Dubrovnik je javni radio, javni servis koji ima kvalitetan sadržaj, od klasične glazbe, preko obrazovnih i edukativnih sadržaja, do sadržaja za djecu, manjine, ranjive skupine, udruge. Dakle, sve ono što možda neće privući brojne slušatelje, ali je jako kvalitetno i vrijedno te predstavlja temeljne vrijednosti koje javni radio ima. No, voljela bih da nas slušaju i mladi. Vjerujem kako će tome doprinijeti mladi ljudi koji će svojom energijom biti prisutniji u svakodnevnom životu Grada, dakle na terenima, tamo gdje se nešto događa, gdje smo dosad išli mi, stariji. Nadam se kako ćemo na taj način uspjeti zadržati poziciju koju Radio Dubrovnik kao najbolji prijatelj dubrovačke publike ima, a ankete o slušanosti koje provodi HRT i čije  sam rezultate dobila prije nekoliko dana potvrđuju i, na moje veliko zadovoljstvo, pokazuju kako smo na jugu Hrvatske najslušaniji.

Dosta ste angažirana osoba. Uz rad na Radio Dubrovniku, vrlo često vodite različite manifestacije, priredbe, važne događaje. Kako sve to stižete?  

Jedva stižem! Stižem zahvaljujući toleranciji svog muža i ostatka obitelji, pomoći moga tate koji se još jako dobro drži, premda ima dosta godina pa nam skuha. Seba i ja imamo jako nezgodno radno vrijeme utoliko što muž radi popodne, a ja ujutro. Sretnemo se na kavi između smjena ili kad uhvatimo slobodnog vremena pa se pođemo kupati ili popiti kavu. Javne gaže radim godinama. Vesele me, ali su me prije puno više veselile, jer sam se umorila. No, volim ja to! To je ženi prilika, da se malo sredi, dotjera, napitura, da vidi kako još dobro izgleda kad se 'stavi'. Na pozornici se osjećam opušteno i uvijek je to tako bilo. Umorila se jesam, ali ne bih još odustala. Dok te zovu, znači da vrijediš. Teško stižem, ali ipak stižem.

Spomenuli ste uređivanje. Nedavno ste na jednom lokalnom portalu proglašeni najljepšom dubrovačkom voditeljicom, prema glasovima čitatelja.  

Lagala bih kad bih rekla kako mi to nije godilo. Dapače, bila sam prilično šokirana. Rekla sam nekolicini svojih prijatelja kako su me svrstali u anketu pa sam ih zamolila da kliknu ako stignu, da ne budem baš zadnja. Međutim, to se na kraju pretvorilo u gomilu glasova i bilo mi je silno drago. No, mislim kako tu ipak nije presudila priča o izgledu jer konkurencija je bila mrak. Sve su to jako zgodne, lijepe, atraktivne, pa i mlađe kolegice. Mislim kako su rezultati ankete zapravo pokazali kako je ljudima sam izgled bio nešto manje prioritetan. Možda više nekakva prisutnost, karizma ili dojam.

Ali je neosporno kako dobro izgledate. U čemu je tajna?

Bila bih lažno skromna kad bih kazala kako to nije tako. Zadovoljna sam izgledom, no mislim kako bih ja to mogla još bolje. Trebala bih ići na fitness, a nikada nisam išla. Trebala bih plivati, a ne volim plivati. Volim se sunčati. Apsolutno se ne bavim sportom, nažalost. No, imam dobru genetiku. Moja majka je, sve dok nije  oboljela, izgledala odlično. Izgledala je 15 godina mlađe nego što jest. Moj otac ima 82 godine, ali odlično izgleda. Solidno izgledam, ali moglo bi biti još bolje kad bih više ulagala u sebe. Vidim kako danas svatko ide u teretanu, a ja ne idem, no morala bih, posebno jer imam mlađeg muža.

Je li mlađi muž ponešto zaslužan za dobar izgled?

Mlađi muž je jedini zaslužan, uz genetiku. Neprestano te ono nešto iznutra potiče da izgledaš bolje jer ne želiš sebi dopustiti da izgledaš kao njegova mama ili da počne gledati djevojčice. Šalu na stranu, da bih se dobro osjećala, moram biti svjesna kako dobro izgledam, uostalom kao i svaka žena.

U zadnje vrijeme sam, na poziv svoje prijateljice Ane, radila mezoterapiju koja je sjajna metoda jer daje svježinu licu. Radila sam masaže lica s kozmetikom Biologique Recherche, no nisam radila nikakve zahtjevnije tretmane.

Unutarnje zadovoljstvo kojim žena zrači, kad se osjeća kako je voljena i željena, se vjerojatno ispoljava prema vani. Ne kažem kako nema prekrasnih žena koje možda i nemaju idilične veze, ali garantiram kako je u mom slučaju za dobar izgled velikim dijelom zaslužan taj osjećaj kako sam mom muškarcu najljepša na svijetu.

Sad kad smo se dotaknuli Sebe (op.a Sebastijan Vukosavić) često, posebno na društvenim mrežama, vrlo emotivno pišete o svom suprugu. Mnogi vas vide kao skladan par. U čemu je tajna vašeg skladnog braka?

Čovjek se ne smije sramiti pokazati kako voli. Bilo bi posve pogrešno kad bi razmišljao kako će ispasti 'papak' ako pokaže osjećaje koje ima prema svojoj ženi i obratno. Srećom, moj suprug spada u one muškarce koji nemaju problem pokazati osjećaje. Ni on, ni ja, a ni druge žene, sudeći po komentarima, ne misle kako je on manje frajer jer pokazuje emociju prema svojoj ženi. I jedno i drugo smo ljudi koji traže svoj prostor. Dakle, još uvijek imamo bazno povjerenje jedno u drugo i još uvijek nismo to ničim narušili. Ne idem na sve njegove gaže i svirke kako bih sjedala od osam do ponoć i kako bih kontrolirala koketira li on s nekim, niti on, kad idem sa svojim prijateljicama ili na gažu, mene kontrolira. Ostavljamo prostor za vlastite afinitete i nismo non stop zajedno, mada bi čovjek stekao dojam kako jesmo. Upravo zato što imamo jako malo vremena za biti zajedno, zajedničke trenutke napravimo ritualnim i u njima maksimalno uživamo; bilo da je to odlazak na Lokrum ili Lopud, ili odlazak u Cavtat, ili na kavu. Osoba sam koja želi da je partner stalno nečim impresionira. Prvo me mora voljeti kako bih ga voljela. Onoliko koliko me voliš, toliko ti ja i uzvraćam, pa i više. Ali ako je imalo manje do onoga što smatram kako mi pripada, onda nije dobro. Također, uzajamno se podupiremo. Godi mi kad vidim kako dobro radi svoj posao ili kako ga s divljenjem gleda neka druga žena, ali ako je to pod kontrolom, molim lijepo! Uspjeli smo očuvati ljubav koju osjećamo jedno za drugo. Seba je tolerantan i strpljiv, a ja sam nešto temperamentnija, pa se na tim poljima nadopunjujemo. No, imamo jednake interese. Volimo biti voljeni i volimo davati i pružati pažnju u odnosu. Našli smo nekakvu formulu i još traje!

Imate određenu karizmu. Prepoznatljivi ste, ne samo glasom, nego pojavom, crvenom kovrčavom kosom. Puno ljudi u gradu vas zna, no ne poznaje vas svatko, kako to obično biva. Kakva je Nila zapravo?

Često sam se puta suočila sa situacijom da mi ljudi, kad se upoznamo osobno, kažu – ajme, pa ti si baš normalna, a ja sam imao/imala potpuno drugačiji dojam. Ne znam zašto je to tako. Možda zato što slabije vidim pa kad idem putem zna mi se dogoditi da se nekome ne javim. Ali jednostavno ne vidim dobro. Ljudi, valjda, na osnovu nekog vanjskog dojma i fotografija stječu svoje osobne percepcije. Za mene, nažalost, ljudi često puta misle kako sam umišljena, kako sam puna sebe.

Mislim kako sam često brzopleto iskrena, pretjerano brbljava. Mislim kako sam jako dobar prijatelj. Nisam zlopamtilo, lako praštam, ali ne zaboravljam lako, no to, na kraju, nema puno veze. Naučila sam nemati potrebu svima se svidjeti. Dok sam bila mlađa, jako mi je teško padalo kad bih saznala kako netko o meni ružno govori ili misli. Svjesna sam solidnog vanjskog dojma i dobre genetike, no izgled često vara. Izbjegavala sam ulaziti u bilo kakve verbalne sukobe, a ni danas ih ne volim. S vremenom sam se naučila suzdržavati.

Apsolutni sam optimist što se dokazalo u bezbroj mojih životnih situacija. Mislim kako je upravo optimizam moja primarna osobina. Nije mi više važno što tko misli, važno mi je da o meni misle dobro oni koje volim i do kojih mi je stalo. Volim pomoći, uvjerena sam kako se dobro dobrim vraća i toga se držim. Zaboravljam ružne stvari. Zaista, pamtim samo sretne dane i lijepe stvari. Mislim kako nisam nešto dosadna. Možda malo naporna.