ODNOS UMJESTO ODGOJA Kuljiš: Uzrok dječje neposlušnosti je to što roditelj nema sebe, rijetko je problem u djetetu

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Stručnjak za rani razvoj i terapeut Tomislav Kuljiš u Dubrovniku 20. veljače, u 18 sati, u Hotelu Valamar Lacroma, održat će predavanje „Zašto su prve godine najvažnije?“.

Predavanje će biti otvoreno za sve koje zanima utjecaj ranog razvoja na formiranje osobnosti, bilo da su roditelji, stručnjaci ili ih jednostavno interesira osobni razvoj. Ususret predavanju razgovarali smo s Tomislavom Kuljišem o važnosti prvih godina, postavljanju granica djeci, polasku u vrtić i posljedicama neadekvatnog roditeljstva te kako ih možemo ispraviti.

Koliko je odrastao čovjek 'obilježen' iskustvom iz djetinjstva?

- Kroz svoju šestogodišnju edukaciju i trening za terapeuta imao sam priliku sagledati koliko su današnji normalni, prosječni odrasli ljudi određeni za čitav život iskustvima iz ranog perioda, pogotovo onim povrjeđujućim. Istovremeno svjedoci smo kako su rijetki oni koji mogu povezati kako problemi koje imaju danas u životu imaju korijene u iskustvima iz ranog perioda. U pravilu njihovi roditelji nisu imali pojma kako će neke odgojne metode, nebliski odnosi, povrjeđujuća ponašanja ili ophođenja prema djetetu imati tako loše posljedice na emocionalni i psihološki razvoj djeteta što se kasnije manifestira u problemima u partnerskim odnosima, osjećaju nevrijednosti, strahovima, potrebom za kontrolom, eksplozivnošću, emocionalnom osjetljivošću, tankim živcima, bezosjećajnošću kao i niz drugih problema koji kvare kvalitetu života.

Koji su razlozi i cilj otvaranja Centra Prirodno roditeljstvo i IPD Centra (Integral Personal Development)?

- Uvidio sam kako se prečesto aktualna dječja psihologija i pedagogija zasnivaju na zastarjelim spoznajama koje se uče po inerciji dok se zadnjih 10, 15 godina formira cijela nova znanost i nova paradigma o važnosti ranog razvoja i djetetu potrebnih uvjeta za sazrijevanje. Iako su ove spoznaje zastupane od najeminentnijih znanstvenih centara i znanstvenika kao i suvremene razvojne psihologije i neuroznanosti, ipak presporo prodiru u društvo. Sjećam se da sam bio fasciniran spoznajama da gotovo sve što kao terapeuti radimo s odraslim osobama, u osnovi se svodi na „popravljanje“ propusta i pogrešaka roditelja (skrbnika), zbog kojih, kao odrasle osobe, imamo probleme raznih vrsta. Uvidio sam da se zadnjih desetak-petnaest godina formira cijela nova znanost i nova paradigma o važnosti ranog razvoja i djetetu potrebnih uvjeta za sazrijevanje, no iako su ove spoznaje zastupane od najeminentnijih znanstvenih centara i znanstvenika kao i suvremene razvojne psihologije i neuroznanosti, ipak presporo prodiru u društvo. Nažalost još uvijek postoji veliki jaz između tih znanja i uobičajene prakse odgoja zasnovane na zastarjeloj bihevioralnoj psihologiji. Centri Prirodno roditeljstvo i IPD Centar te programi, koje smo razvili zadnjih 10 godina, imaju za cilj da premoste taj jaz, prenesu te aktualne spoznaje i omoguće suvremenim svjesnim roditeljima uvid u stvarne potrebe djeteta koje su preduvjet njegovog cjelovitog emocionalnog i psihološkog razvoja.

Nažalost, još uvijek postoji veliki jaz između tih znanja i uobičajene prakse odgoja zasnovane na zastarjeloj bihevioralnoj psihologiji. Centri Prirodno roditeljstvo i IPD Centar te programi koje smo razvili zadnjih 10 godina imaju za cilj da premoste taj jaz, prenesu te aktualne spoznaje i omoguće suvremenim svjesnim roditeljima uvid u stvarne potrebe djeteta koje su preduvjet njegovog cjelovitog emocionalnog i psihološkog razvoja.

Ističete važnost prvih godina u dječjem razvoju. Zašto su te godine najvažnije?

- Ideju da su prve tri godine najvažnije je od sredine devedesetih počeo probijati u društvo UNICEF i time učinio ogromnu stvar za društvo jer je skrenuo svojim autoritetom i društvenom moći pažnju društva i roditelja na te prve formativne godine. No, i dalje je ostala velika nepoznanica zašto je to tako. Realnost je kako je svim autorima popriličan problem približiti društvu i aktualnim roditeljima važnost ranog razvoja. Zbog toga u programu 'Roditeljstvo 0-6' koji sad počinje i u Dubrovniku nakon Zagreba, Rijeke, Beograda i Ljubljane imamo posebno osmišljene iskustvene radionice koje učine da kroz osobno iskustvo uvidimo kako je djetetu i što stvarno treba. Kroz radionice osjetimo na sebi kako je sve ono što čujemo kroz predavanje u biti naša osobna istina i nakon tog iskustva sve postaje jasno. Prve godine, a pogotovo upravo prva godina su najvažniji period, ne samo za razvoj djeteta nego za razvoj budućeg čovjeka i odredit će njegovo cjeloživotno funkcioniranje, unutarnje stanje, zdravlje, partnerske odnose, kvalitetu vlastitog budućeg roditeljstva i slično. 

Danas su roditelji pred velikom dilemom kako odgajati svoje dijete kako bi odraslo u odgovornu samopouzdanu odraslu osobu. Naše starije generacije se nisu s tim pitanjem puno bavile, odgoj je bio nešto što se podrazumijeva. Što to najviše zanima današnje roditelje?

- Cijelo naše europsko društvo već stoljećima ima nekvalitetno roditeljstvo i zato je puno nasilja i agresivnosti u našim povijestima. Mnoge za nas ”primitivne” kulture su u smislu roditeljstva znatno kvalitetnije od zapadne civilizacije. Pokušaj popravljanja roditeljstva nakon Drugog svjetskog rata uvođenjem metoda i tehnika je samo pogoršao stanje, jer se zasnivao na postavkama bihevioralne psihologije koja uopće nije tada razumijevala prirodne procese emocionalnog i psihološkog sazrijevanja i poprilično je promašila dijete i smisao roditeljstva, i sav fokus usmjerila na modifikaciju ponašanja. Sredinom devedesetih, nakon naglog razvoja neuroznanosti kroz novu tehnologiju za snimanje mozga počinju se sagledavati činjenice i povezivati problematike u ponašanjima i unutarnjem stanju osobe s necjelovitim razvojem mozga i nedostatkom kvalitetnog roditeljstva u ranom periodu. Nametnulo se pitanje što je to što dijete treba za svoje cjeloviti psihološko-emocionalni razvoj i odgovore je dala suvremena teorija povezanosti. Današnji roditelji sve manje traže odgovore u knjigama i uputama, a sve više prave odgovore koji im imaju smisla kroz njihovo iskustvo. Osobno me to raduje, jer mi govori o tome kako je danas sve više onih koji zaista ozbiljno shvaćaju svoje roditeljevanje i ne zadovoljavaju se gotovim rješenjima.

Vječito pitanje roditelja je kako djetetu postaviti granice? Što preporučujete?

- To je uobičajeno top tema roditelja koja je jako loše opisana i shvaćena u literaturi i sadašnji univerzalni stav je kako dijete treba granice, kako one moraju biti dosljedne, kako je jednom NE uvijek NE, a kako je permisivnost najveće zlo u odgoju. Ali, rekao bih kako opet krivo adresiramo pitanje.

Što ako okrenemo stvar i pitamo se: što se to razvojno događa u svakom djetetu kada ono u nekom periodu postaje jako uporno u svojim nastojanjima i neposlušno? Što je stvarni rezultat dvije krajnosti: grubog postavljanja granica i permisivnog roditeljstva, jer oboje čine nesretne i u sebi nezadovoljne ljude? Zašto tako puno roditelja ne uspijeva postaviti granice nego pribjegava kažnjavanju, fizičkoj sili, vikanju ili emocionalnim ucjenama te što je cijena toga? Ova tema zahtijeva puno više prostora od novinskog članka i detaljno je obrađujemo kroz program. Najkraće mogu reći kako, kada shvatimo kako smisao postavljanja granica nije učenje djeteta dobrom ponašanju nego razvijanje cjeloživotne sposobnosti za proradu frustracije te kako je smisao postavljanja granica ostvarenje stvarnog kontakta s djetetom kroz postavljenje osobnih, a ne nekakvih vanjskih granica, onda se doživljaj ove teme snažno mijenja.

Dijete nije programirano za reagiranje na riječi i naše želje nego na stvarni stav iz kojeg stoji osobnost i energija roditelja. Najčešće u neposlušnosti nije problem u djetetu nego u roditeljskom nemanju sebe i osobnog autoriteta. Ovo ne vrijedi za fazu 'Neću' kada su sva djeca programirana da automatski kontriraju na svaku našu inicijativu ili naredbu i na žalost upravo tada roditelji žele početi postavljati granice što ne uspijevaju. Naime, dijete tada treba nešto drugo kako bi kvalitetno odradilo tu normalnu razvojnu fazu koju, zbog ne razumijevanja, smatramo da je nešto pogrešno s djetetom ili s našim roditeljstvom. No, to je također jedna od niza tema koja zahtijeva vrijeme i koju detaljno obradimo kroz program.

Jedan od najstresnijih trenutaka za svakog roditelja svakako je prvi dan škole. Koji biste savjet dali roditeljima čije dijete odlazak u školu shvaća kao stresan trenutak?

- O tome je bilo nedavno veliko predavanje koje je još uvijek dostupno na našim stranicama. Najkraće bih rekao da je važno da se ozbiljno shvate djetetove poruke, jer neka djeca doista još nisu sazrela za polazak u vrtić i to treba poštovati i prihvatiti. Ako imamo gore opisane reakcije kod djeteta koje traju onda djetetu treba omogućiti još neko vrijeme sazrijevanja u domu s imanjem pažnje odrasle osobe na sebi i najvjerojatnije će sljedeće godine već biti dovoljno zrelo za separaciju od doma i mame i socijalizaciju s drugom djecom. Prerana separacija od mame, tate i sigurnosti doma za koju dijete još nema kapacitet može natjerati djetetovu podsvijest da aktivira obrambene mehanizme i da se zatvori, postane unutar sebe prestravljeno i nesigurno, osjeća se duboko razočarano i izdano od roditelja. Neka djeca se povuku u sebe i postanu tiha pa nam se čini da je sve ok, a neka postanu jako agresivna prema drugoj djeci i roditeljima. Nažalost obično budu kažnjavana što samo pogoršava situaciju i tjera dijete da podigne još jače obrane i zatvori se u sebe. Temu polaska u vrtić treba ozbiljno shvatiti jer često na terapijama s odraslim ljudima radimo na vrtićkoj traumi za koju ni osoba nije znala da je nosi cijeli život u sebi. Ipak, puno je djece kojima je vrtić radost, druženje i jako lijepo iskustvo koje daje dobar start u socijalni život.

Često naglašavate važnost odnosa s majkom u prvim godinama života. Kroz vaše iskustvo, koliko taj odnos utječe na formiranje pojedinca?

- Dijete kasnije i kroz odrasli period cijeli život nosi u sebi potrebu da dobije napokon od mame i tate onaj odnos kakav je trebao biti. To se ponese i duboko u starost. Boksač Michael Tyson je unatoč svojoj surovosti i grubosti često ponavljao kako je sve što je ikada želio bilo to da ga mama voli i prihvati. Dakle, nikada nije kasno za stavljanje stvari na svoje mjesto i prihvaćanje roditeljske odgovornosti za propuste i greške. Nažalost još uvijek puno mama preferira rečenicu: sve sam ti dala, a ti si se takva rodila i sama si kriva što si takva. To je jedna od najbolnijih poruka koju roditelj koji je odgovoran za formiranje djeteta može reći svom djetetu. Ključno što bih želio poručiti jest to kako mame nikako nisu krive i kako ovdje ne govorimo o prozivanju mama. Evidentno je kako mame koje su imale dobra iskustva u svom ranom periodu nemaju problema u podizanju djeteta i lako se nose s njegovim legitimnim zahtjevnim ponašanjima. Nasuprot tome, vidljivo je kako mame koje nisu dobile od svoje majke potrebne uvjete, danas teže funkcioniraju u svom majčinstvu i zbog toga nisu krive, ali su odgovorne osvijestiti svoje povrede i poraditi na tome kako ne bi prenijele povrjeđujuće obrasce na svoje dijete. Neke mame to mogu sagledati i aktivno se početi mijenjati i sazrijevati, a neke još to ne mogu jer im je podsvjesno prebolno sagledati sebe i svoja iskustva te preferiraju ostati u pravu na štetu djeteta.

Popularni Članci