Odgajateljica Sonja Marčinko, inače pravog imena Sofija kako je rijetko tko zove, koja je ispratila brojnu dubrovačku djecu u školu, već mjesec dana je u mirovinu. Omiljena dubrovačka tete, iako joj baš i nije milo kada je nazivaju tetom jer svoj poziv smatra daleko složenijim, zadnji radni dan oprostila se s mališanima i njihovim roditeljima u suzama zbog emotivne povezanosti i srčanosti s kojom je obavljala posao.

- Uvijek me ispunjavao rad s djecom, a na poseban način sam se radovala odnosu s roditeljima zbog ostvarivanja kontakata što je na kraju, posljednjeg radnog dana, rezultiralo dobrom energijom kada sam bila iznenađena završnicom koju su mi priredili. Inače, rekla sam da nemam snage doći i odraditi zadnji dan jer mi je to previše dirljivo i bolno. No, stvorio se lanac ljubavi između mene, djece i roditelja što znači da se ono dobro u čovjeku uvijek vraća - kazala je odgajateljica Sonja Marčinko prisjetivši se kako je svaki put bila tužna kad bi ispraćala djecu u školu jer je osjećala kako s njima odlazi i dio nje.

'Uvijek sam s radošću odlazila na posao'

Odgajateljica Marčinko istinski je voljela svoj poziv što je jasno već nakon prvih minuta razgovora s njom, a i kako bi drugačije odradila preko 30 godina nego uz ogromnu ljubav i radost s kojim je odlazila svakodnevno na posao.

- Na kraju radnog vijeka, kada čovjek donosi neku bilancu, razmišljam kako mi nikad, ništa nije bilo teško. Uvijek sam s radošću i ljubavlju odlazila na posao, bez obzira koliko god sam imala teške trenutke u privatnom životu. Naime, dogodila mi se tragedija prije 15 godina kada mi je umro muž, a pola godine nakon toga sin je poginuo u prometnoj nesreći - govori ona te dodaje kako je uvijek pazila da djeca ne vide njezinu bol, no mišljenja je da su ipak osjetili.

Nakon obiteljske tragedije, Marčinko je nastavila ići dalje kroz život, ali najviše zahvaljujući kćerki Zorani koji naziva istinskom heroinom i dodaje kako joj je, uz posao, upravo ona najveći ponos.

- U ranjivim godinama ostala je bez oca i brata. To je strašno… Ona je jaka i zajedno smo pregurale teške trenutke, a nije bilo lako. Inače, moj sin je bio karizmatičan jednako kao i njegov otac koji je bio umjetnik i boem. Mislim da sam u svoj djeci, nakon nesreće, uvijek pronalazila djelić njega – govori Sonja Marčinko prisjećajući se bolnih trenutaka.

O poslu odgajateljice u dječjem vrtiću kaže kako se u potpunosti pronašla. Za nju je to kombinacija sposobnosti i talenta, ali ponajviše spremnosti za cjeloživotnim učenjem i otvorenosti.

- Osoba koja ne želi rasti i učiti ne može se baviti ovim poslom. Ne mogu svi ljudi do 67 godine raditi, ali treba dati priliku onima koji mogu i žele. Ja sam naprimjer u vitalnoj snazi i mogla bih raditi, no zakon mi ne dozvoljava. Djeca su zaista anđeli, ali nije jednostavno raditi s njima – kazala je odgajateljica Marčinko dodavši kako bi voljela raditi četiri sata jer smatra da može još puno toga od sebe dati, ali dodaje kako bi to organizirala nakon što se malo odmori.

- Ja se puno unosim u posao, ali ipak sam malo iscrpljena što smatram božjom blagodati - istaknula je te se prisjetila svojih radnih početak.

'Djeca su nepredvidiva, ali uz njih se uči'

Naime, nakon završetka Klasične gimnazije studirala je Komparativnu književnost koju ipak nije diplomirala jer je život zbog obiteljskih obveza preusmjerio na drugu stranu pa je odabrala Nastavnički fakultet, smjer odgajatelj za predškolski uzrast.

- Kod odabira zvanja prioritet su mi bila humanitarna jer sam se uvijek dobro nalazila u tome kako pomoći ljudima. Mislim da sam previše filantropski nastrojena za današnje vrijeme, ali jednostavno obožavam rad s ljudima i nisam se nikad razočarala – kazala je dubrovačka odgajateljica koja je nakon završenog fakulteta jedva čekala krenuti s radom, ali to nije bilo tako jednostavno. Kako se prisjeća, čekala je šest do sedam godina na stalno zaposlenje, a do tada je bila na zamjenama.

- S oduševljenjem sam prihvaćala svaki poziv za posao, bila sam u Župi, Cavtatu, Dubrovačkim vrtićima i jedva sam čekala da pođem raditi. Tako je moje prvo radno mjesto bilo u Mokošici, u 'Pčelici', 1985. godine kada se naselje krenulo razvijati. Bili smo u potpunom angažmanu oko uređenja vrtića, čistili, pripremali, a mene je sve to 'nosilo' i s neopisivim oduševljenjem sam radila. Nakon toga sam prešla u povijesnu jezgru u vrtić Pile gdje sam bila 18 godina u prekrasnom starom vrtiću koji ima posebnu 'dušu', da bi idućih 13 godina provela u vrtiću 'Kono' u kojemu sam se umirovila.

Za Sonju Marčinko odgajanje je prvenstveno odgovoran posao prepun svakodnevnih izazova, a mišljenja je kako osoba koja se time bavi mora biti i sama odgojena, svestrana, kreativna i inovativna.

- Važna je i sposobnost snalaženja u svim mogućim situacijama jer djeca su nepredvidiva, ali se s njima istovremeno i uči. Zato ja uvijek kažem da smo skupa rasli, ja sam se s njima igrala, željela biti tihi autoritet, a najvažnije od svega je kupati ih u ljubavi. Bez toga ništa ne ide! – istaknula je Marčinko koja je izdvojila i neke teške strane posla odgajateljice. Naime, posebno su teške povrede djece.

- Kada sam izašla iz vrtića na zadnji radni dan bila sam spokojna jer mi niti jedno dijete nije imalo veće povrede. To je ogroman stres za odgajatelje, no osim toga bilo je brojnih drugih izazova. Posebno su teški trenuci smrti roditelja koji sam preživljavala skupa s njima, a i rastave djeci teško padaju. U tim slučajevima morate biti psihoterapeut - prisjetila se te dodala kako su joj se djeca uvijek otvarala i dijelila ono što proživljavaju, no njezin moto je da se najmlađe nikad ne smije ispitivati čega se uvijek držala.

'Ne pristajem na povišene tonove, treba imati umijeće vođenja'

- S djecom ne kalkulirate. Ono što uložite vraćaju vam deseterostruko. Ja bih naprimjer ulazila u vrtić uvijek s osmijehom, a oni bi mene obgrlili i taj trenutak razmjene nježnosti je predivan. To je ono što je obilježilo moj cijeli radni vijek. U odgajanju ne pristajem na povišene tonove i nervozu, ali zato treba imati umijeće vođenja, dosljednost i određivanje granica - kazala je Marčinko osvrnuvši se i na neke moderne trendove.

- Boli me kada čujem da roditelj ne može naći vremena za dijete što često govore u ovom užurbanom načinu života. Odraslima posao diktira neki drugi tempo, ali djeca su uvijek ista, imaju iste zahtjeve, a to su ljubav, nježnost i igra. Posebno me ispunjavao i rad s djecom s poteškoćama čiji napredak stvara radost, ali iziskuje veliko strpljenje - kazala je odgajateljica Sonja koja pamti imena skoro sve djece.

Govori kako joj je dovoljan samo jedan pogled na lik i osmijeh da ih odmah smjesti u grupu u kojoj su bili. Ona to naziva "dušom koja osjeća", a ne kako bi neki rekli profesionalnom deformacijom. Posebno je raduje susret s odraslim ljudima koji su nekoć kao djeca bili u njezinim vrtićkim skupinama, a dodaje kako u njihovom pogledu vidi što im je značila.

- Kada vratim vrijeme unatrag, sve mi je proletjelo nekako kao u snu. Bila sam ispunjena zadovoljstvom i srećom. Jako je važan timski rad i mislim da se dobrom suradnjom s kolegicama, razvojnom službom i ravnateljicom može puno toga postići. Ključ uspjeha je u zajedničkom naporu, a odgajanje je jedno od najhumanijih zvanja - zaključila je za Dubrovački dnevnik umirovljena dubrovačka odgajateljica Sofija Sonja Marčinko.