Kazali ste pred intervju da nećete lako u Dubrovnik. Gdje ste?

- Ah… Spada u one stvari koje kad izgovoriš prouzroče i bol i olakšanje u isto vrijeme. Vrijeme ide, kao i vječni Držić i akomodavanje, neminovno i meni - u Dubrovniku nemam nikakvog posla. Niti me itko za išta uopće traži ili treba s jedne strane, s druge je postalo vrlo nekomodno i doć do butige po bokun kruha, s treće strane je, kad već imam čvrstu bazu u Zagrebu, daleko. Šesto kilometara tamo, šesto kilometara ovamo, autocesta, Neum, gorivo… Osim emocija, nostalgije i nekakve ‘primjene ljubavi' s voljenim bićem, tj. Gradom, nalazim sve manje i manje razloga za bivanje u vlastitoj kući. Jedina mogućnost možda bi bila teleportacija koje evo još nema.

NE ZNAM SE JA NAMETATI

S čim se trenutno bavite?

- Svaštarim, kao uvijek. Dobijem tu i tamo  ulogu u nekoj stranoj (ko)produkciji, kapne pokoji prijevod, povremeno napišem nešto za najveći hrvatski portal na engleskom Total Croatia News čije velike oglasne mogućnosti Dubrovnik ne treba, nešto ću i pjevati uskoro, ali sam posebno ponosan na sebe jer na jednom privatnom poslovnom učilištu predajem praktični event management - ne samo da otkrivam i sam koliko o tome znam, nego od studenata dobijem desetke mada je najveća ocjena, naravno, 5. Barem tu da prenesem nešto iz ovih rezervara u glavi. Koja je radost gledati ih kako im se pale žaruljice, kako kroz rad sve sigurnije i zrelije diskutiraju.. Veliko, veliko veselje, i puno srce kad nakon predavanja svi hoće na pivu!

Govorite kako vas u Dubrovniku ne zovu. Zašto se sami ne nametnete? Danas tome svjedočimo. Neki se nameću znanjem, drugi blesavim smijuljenjima, povlačenjima veza, laktarenjima...

- Kao na primjer? Ne znam se ja nametati, ja se čak teško i nešto nudim, no, nudio sam se, i besplatno, pa ništa. Nikad me nitko nije predložio niti u ono, kolikogod totalno tek formalno i bespotrebno, Kulturno vijeće Grada, a kamo li u nešto zahtjevnije ili odgovornije. Znanje nije potrebno Gradu, zato su Games of Thrones odnijele pobjedu nad, figurativno, Sorkočevićem. Oni koji bi me možda nešto i upotrijebili, nemaju partijski konsenzus, oni koji me neće, boje se da bi se vidjelo koliko su loši, odnosno lošiji. I imaju pravo! (smijeh). Upravo u predvečerje viktorioznog pohoda Igara prijestolja na kulturni identitet Grada, iz Kazališta su me odstranili bukvalno preko noći, niti ne obavijestivši me. Pokušam kasnije ipak, sa velikim prijateljem Hrvatske, privremenim Dubrovčaninom koji je kasnije prodao svoju kuću u Gradu i nestao bez obzira, dakle s engleskim opernim dirigentom sakupimo po Londonu dva milijuna kuna , vratimo živu operu na Igre nakon valjda 30 godina (Cosi fan tutte, op.a.), napravimo vrlo, vrlo dobru predstavu u neprimjerenom prostoru, jer primjerenih više niti nema, onda je skinu s repertoara već sljedeće godine. Jer ne treba ni opera, ni produkcijsko znanje, ni lova, koja ionako dolazi od poreznih obveznika. Dva milijuna kuna je skoro pola godišnje apanaže Ministarstva kulture Igrama. Znači, ne treba se niti truditi  raditi, kako bi se ‘isplatilo’ nametati? Ja više nemam  vremena, o potrebi da ne govorimo, za uvjeravanja da - znam. Godinama sam uvjeravao živim likom i djelom.

GRAD JE MOJ TREĆI RODITELJ

Ipak, kad kažete da nećete lako u Dubrovnik, zvuči nešto kao "daleko mu kuća"?

-  Ma nije i ne može biti takvo nešto. Pokušavam shvatiti i prihvatiti sve što čujem da se u Gradu događa, sudjelujem mentalno i emotivno, razveseli me svaka dobra stvar, neki lijepi događaj, zabole me mnoge… Ali, zaboga, to je život. Grad me je napravio ovakvim kakav jesam, pa Grad je moj treći roditelj!

Kao da se ipak radi o svojevrsnom "love-hate" odnosu…

- 'Love' se pretvori u 'hate’ vrlo lako i brzo, obično kad ego počne smatrati da ne dobiva dovoljno hrane od druge strane. Pa sad, iskreno… Ne želim vjerovati da sam na takvom putu. Uvjeravam svoj ego da mi možda ta hrana niti ne treba.

Unatoč svoj ljubavi prema Dubrovniku koja izvire iz svake vaše riječi, što je ono što smeta u Gradu?

- Osobno, najviše me smeta što je izgubio identitet grada kulture, kulturne destinacije za koju ima više nego dovoljno ‘materijala’, živog i neživog, što se je prosuo po prijestoljima i drugim igrama, političkim i inim, što je postao važan  puno više kao panorama, kao hrvatski ili muzejski vizual, a puno manje kao ‘3D’ sadržaj.

VLAHUŠIĆEVA POGLAVARKA ZA PROTOKOL ME POTEGLA ZA PALETUN S GLAVNE TRIBINE IGARA

Ići ćete na Dubrovačke ljetne igre?

- Pokušat ću, kao što ću pokušati zaboraviti jako prošloljetno prisilno odustajanje od jednog koncerta jer nisam našao mjesta za ostaviti motor od Ploča do takorekuć Lapada.

Ističete taj nedostatak komoda u Dubrovniku. Baš vam je ljeti to toliko nepodnošljivo?

- Nepodnošljivo je ‘zađerano’, pa tu mi je kuća, dom, Grad je moja neizmjerna ljubav, opraštam puno, shvaćam, razumijem, ali kad ti se kalendar odvrti iza brojke 60, ‘komod’ teško trpi ikakve prepreke. Kao da mi je netko ispred vrata učinio skalin od metra i po kojega bez razne pomoći ne mogu svladat… Kako će mi se dat’ izaći vanka…?

Da se vratimo na kulturu, onda vas možemo očekivati i na događanjima Igara.

- Doći ću, ako me pozovu, i ako gradonačelnik nije Andro Vlahušić čija me je poglavarka za protokol koja nije znala gdje su Danče, ali zato Vlahušić nije znao gdje je Sv. Ivan, doslovno za paletun potegla s glavne tribine jer meni na njoj nije mjesto. Kad sam bolje razmislio, i nije (smijeh).

Jeste li išli prethodnih godina? Kako biste opisali sami program?

- Nisam previše. S godinama postaješ komodniji, eto taj primjer s motorom… Program je složena stvar, nije samo goli koncert ili predstava ili neki zbroj priredbi. ‘Kultura’ je društveni fenomen, uspješna i smislena samo onda kad joj se silnice poklapaju s većinom, ako ne i svim aspektima svakodnevnog života uže ili šire zajednice. Drugim riječima, za pravi, učinkoviti, opravdljiv, isplativ itd. program, potrebna je podobra sociološka analiza.

KULTURA KAO BOGATSTVO

Koliko su Igre uopće opstojne ovakve kakve jesu?

Kroz sve ove godine od rata na ovamo svjedočimo nekim promjenama, više traženju promjena, dramski program kao ima ovu ili onu  temu, glazbeni je ostao u obliku pojedinačnih želja i možda općih mogućnosti, ali rješenje treba tražiti u ovome gore. Vremena se mijenjaju, Igre i dalje ostaju red drame, red glazbe, red folklora, kao 1951. Ja bih znao kako, imao sam i predstavljao koncepte u svoje doba koji su se držićevski akomodavali, tek da ovdje ne ispadne po onoj redovnoj ‘ovo ti ne valja, ali ja ne znam kako valja’.Vjerujem da je bilo i drugih koji su predlagali radikalnije promjene, ali ne može, čak ni uz tako očigledni argument stolova i stolica koji su Igre istjerale iz samog Grada, njihove kolijevke i uzroka postojanja. Ali, što ćemo. Bohemian Rhapsody.

Kako zapravo može funkcionirati subvencionirana kultura? O kakvoj se kulturi tu radi? Odnosno, u kojem svemiru Kafka može postati Kafka da čeka stipendiju Nine Obuljen Koržinek...

 - Svaki oblik kulture treba subvenciju, kao takvu, kao potporu, stipendiju, su-financiranje… Bez toga  kultura ne može živjeti. Kruh trebate, bez kazališne predstave možete živjeti sasvim bezbolno. Problem u ovako osiromašenoj i od podobnih opljačkanoj zemlji jest prije svega u tome što izvan javnih sredstava ima vrlo malo izvora za potpore, zakonska  rješenja ograničavajuća su do besmisla, pa, kao što je tužna ova tzv. Država, tužna joj je i kultura.

Koje je drugo rješenje?

- Ono koje sigurno  neću doživjeti -  dobrostojeće društvo, višestranačko, parlamentarno, neuhljebničko, ono koje će moći shvatiti, prihvatiti  i priuštiti kulturu ne kao potrošnju, nego kao svoje bogatstvo u duhovnom i materijalnom smislu.

PARTIJA NIKAD NIJE NAŠLA MOJE 'DOKUMENTE'

Koliko je to bilo drugačije u socijalizmu?

- Ništa bitno različito, ali tamo si barem znao tko odlučuje, bez raspitivanja u kojoj je stranci i gdje mu radi žena.

Je li to baš bilo toliko "vrijeme mraka", čini se da su neke stvari bile smislenije, eto same Ljetne igre, ma koliko god da to ima i uporišta u drugom vremenu, nevezano s političkim sistemom…

- Nisam primijetio da je netko upalio svjetlo.
 
Jeste li bili član Partije?

- Ha! Evo kako je bilo s tom Partijom:  kao odličan đak, primljen sam u Partiju kao i svi drugi. Obavijestilo nas da ćemo biti primljeni, dana toga i toga u toliko sati. Ja sam doma slagao da naravno idem, zbog svog pokojnog oca, ali sam čekao ispred škole i kad je to završilo, zamolio sam jednu dobru novopartijsku frendicu da mi posudi onaj karanfil što su ga svi dobili i donio ga doma kao dokaz. To je bilo u zadnjem razredu, onda je došlo ljeto, pa fakultet. nisam naravno nikad ustvari bio, nikad nisam platio članarinu, naprimjer. Doduše,  bio sam pod navaljivanjem svog pok. oca na jednom sastanku tog nekog ogranka na fakultetu, tek na drugoj ili trećoj godini,  i nikad i nigdje više. S faksa sam završio po inozemstvima, pa nisam niti mogao biti.  Podosta godina kasnije kad sam se za stalno zaposlio u Igrama, poprilična katastrofa jer se je podrazumijevalo da sam član, ali se usprkos pritiscima, nisam pristao  ‘ponovo’ upisati, pa su se  ‘oni’  dali u potragu za mojim partijskim dokumentima koje nisu nigdje našli. Ako ih Partija nije našla...

Pitam vas zato jer ste ipak bili na nekim funkcijama, od Igara pa nadalje. Čini mi se da ste bili i predsjednik Radničkog savjeta…

- Mislim da sam najviše dosegnuo do zamjenika predsjednika, ne sjećam se baš. Bilo je to u doba izvrsnog direktora Luke Obradovića koji je cijenio najprije sposobnost i ono što pojedinac može uraditi, napraviti. Ja se jesam ubio oko programa tih godina, i zahvaljujući Luki uspio dovesti najprije Montserrat Caballe, pa Day Lewisa kao Hamleta,itd… kad su napravili onaj abortus od udruživanja Igara, Orkestra i Kazališta, Luka je brzo shvatio da sam jedini koji ‘zna Igre’, pozvao  me na konjak u Manona ispod kancelarije i rekao: Čini program, sve, cijele Igre, ja ću sve potpisat, samo nemoj nešto zahebat'. Koliko sam možda zaslužan ja za taj onda javno ocijenjeni ‘preporod Igara’, toliko je zaslužan i on, kojemu nije bilo važno što sam, društveno gledajući, nepodoban.

NA VEČERI S BILL GATESOM

Prije nego se 'bacimo na ratna zbivanja', zanimaju me vaši susreti s Ionescom, tu je anegdota s princom Charlesom, odnosno  legendarna zgoda s kišobranom...

- Ah, da, ponosan sam na čast da sam mogao predstavljati i Grad i domovinu. Kad je tu bio Ionesco, imao sam dvadeset i koju godinu i bio ustvari više pratnja jednoj nevjerojatnoj tihoj maloj obitelji bez zahtjeva, bez mušica, pa se nekog baš posebno vrijednog trenutka ne sjećam. Da sam sjedao s njima na večerama i koncertima dovoljno je sjećanje. A moj frend princ Charles, ma zgoda s ombrelom se dogodila zbog užasne gužve na starom mostu ispod Revelina, zasula je kiša, njegovi su bili brži od naših, otvorili mu ombrelu pa me čovjek, ljudski i logično, pokrio. Tko je mislio na kaste i društvene podjele, ali je to tamo kod njega bila skoro udarna vijest, ono, kao, Prince of Wales nosi kišobran nekom plebejcu…pa neka je! Neka se piše, pa makar i dobro…

Dosta kasnije vodili ste i Bill Gatesa Gradom.

- Bill Gates, sa svojoj impresionantnom suprugom koja je imala pripremljena pitanja olovkom u običnom notesu, molim lijepo, bio je tihi gost koji me je pitao o fasadi, tj. o prozorima, dakle windowsima, na Sponzi. Sasvim logičnom asocijacijom sam ga upitao zar ne misli valjda da ja njemu mogu govoriti o windowsima, i oboje nasmijao do suza,  pa su me pozvali da ostanem s njima i na večeri, što nije bilo planirano. Eto, moji sitni tragovi u urbanosti moga Grada, moje velike ljubavi.

MALTRETIRAO GA TREBINJAC OBLIKA OMANJEG VALJKA

Kako je došlo do toga da sudjelujete u pregovorima s vojskom JNA u Crnoj Gori? Ako se možete podsjetiti tog razdoblja. Koliko se zna, sve je počelo tako što ste se sami ponudili tadašnjem predsjedniku Općine Peru Poljaniću…

- Onoga 1.listopada smo doma slušali radio, čuli da je u podne u Općini press konferencija nekakvih europskih promatrača. Sestri sam rekao da mi evo prilike. Naime, i za već pripremanu lokalnu obranu sam bio nepodoban, a nudio sam se. Uglavnom, rekao sam da im sigurno treba prevođenje, sjeo na svoju najdražu Vespu, došao u nezamislivo kaotičnu Općinu. Oko nas je bilo bombardiranje, nije bilo struje, nadlijetali su avioni, vladala je panika... Rekao sam Poljaniću zašto sam došao. Naravno da u tom kaosu nisu mogli misliti i na prevođenje, pa je Poljanić moj dolazak ocijenio kao poslanje od sv. Vlaha. Onda je trebao netko tko će bivati s tim promatračima… Dalje znamo.

Da, onda ste se utaborili u Orsuli, pregovore vodili na "drugoj" strani. Jednom ste ispričali da vam je jedan vojnik redovno znao zabiti pušku u trbuh.

- Puška u trbuh je dio radnog staža, od nekog Trebinjca oblika omanjeg valjka, očito velikog branitelja srpskog Cavtata. Smetao sam mu pola metra viši ja, i sve škatule od lijekova s kojima bih došao. Glavno da puška nije opalila, da su lijekovi došli do onoga kome su trebali, i da se valjuškasti velesrpski heroj vjerojatno dolazi kupati u hrvatski Cavtat!

Kako je onda uopće u Dubrovniku bilo kad je zavladao mir, mir u onom na početku barem relativnom smislu.

- Kad su konačno odlepršali na istok, izgledalo je kao da nam je netko skinuo poklopac iznad glave. Ja sam još dugo ostao u HV, bio sam zadužen za razvojačenu zonu od Grude do Prevlake, onda i za druge stvari o kojima nećemo danas ( smijeh). Činilo se da cvjeta cvijeće, bilo je tako kompenzatorno sudjelovati u pregovorima oko struje i vode na Debelom brijegu i gledati u oči utjelovljenja dojučerašnjih sukreatora Velike Srbije, Grad je vraćao život. Ja sam nekako bio i u vojsci i u ‘civilu’ pa taj ‘switch’ nije bio baš sasvim nagao. Ispostavilo se je da cvijeće nije namijenjeno baš svakome… ali nećemo o politici, barem zato jer nikad nećemo završiti razgovor i još se možda i dobro posvađati (smijeh).

NEHUMANO JE ŠTO SU NAM ZADNJIH STO GODINA RADILI SRPSKI FAŠISTI

Ali, amo baš se dotaknuti nakratko politike. Neki će vaše današnje stavove proglasiti rigidnima. Dakle, izuzetno desno orijentiranima.

- Najdesnije kad se radi o mom narodu, o njegovom i mom identitetu, najljevije u socijalnim i ljudskim nepravdama. Ja sam ponosan na svoje gene, ja neću i ne želim da moj narod iščezne kao Feničani, moj mali narod u najljepšoj zemlji. Nisam se valjda trebao zauzeti da Vojislav Šešelj napravi ‘gaVažu’ u crkvi sv. Vlaha? Nehumano je, blago rečeno, ono što su nam radili srpski fašisti barem zadnjih 100 godina. Pa je uopće impresivno kako ni nakon 1991. mnogima u isprane jugo-glave ne može ući kap svijesti o fašizmu kojega su uz to iskusili i na vlastitoj koži, ovako ili onako, nego cvile za nekim tzv. antifašizmom istog predznaka  od prije 80 godina koji je ovaj narod i sve njegove žrtve odveo u slobodnu - Jugoslaviju. Slobodnu od čega?

Ali, zar nije bolje biti okrenut sebi nego se baviti 1941., 1991., bilo kroz prizmu floskule Jugoslavije kao tamnice naroda s jedne, nominalno desničarske strane, odnosno mrtvog antifašizma s druge, nominalno ljevičarske strane.

- Mnogi su se okrenuli sebi, i samo sebi, pa sad imaju hotele i tvornice. Ja se nisam mogao okrenuti sebi jer sam društveno ljudsko biće svjesno da  nekamo pripada, u neku zajednicu, svjestan da ne mogu živjeti sam, ili, još gore, u nametnutim stranim uvjetima u svojoj kući koji bi mi nijekali identitet. Da smo se tako pojedinačno svi okrenuli sebi, lijevo ili desno, danas bi mi ovaj intervju čitali na ćirilici. Ako bi nas uopće bilo.

BRANITELJI SU POSLUŽILI KAO TOPOVSKO MESO

Što je ono što zamjerate današnjoj hrvatskoj politici?

- Fatalno je to je povijesno katastrofalno nečinjenje! Tako često čitamo kako je nekadašnji vojnik SAO Krajine dožupan, eno onaj neki ‘Mile tenkista’ pohvaljen za učinkovitost od njegovih nadređenih, sada ništa manje nego saborski zastupnik s 30 tisuća kuna plaće. Ukratko, politika nije uklonila tumore i maligne izrasline, pa je sve drugo, čak i pljačka svega i svačega na hrvatskoj prolivenoj krvi, nekako manji problem. Nisu, dakle, kaznili fašizam. Ja sam svoj antifašizam pokazao i dokazao 91.

Što bi rekli o odnosu prema braniteljima? Dosta ste i po tom pitanju aktivni u javnosti i na svojem Facebooku.

- Govorim odavno - poslužili smo kao topovsko meso u zaštiti pljačke opće imovine, cezarovski razbijeni na sto tisuća udruga kako bi se minimalizirao ili potpuno amputirao ikakav mogući utjecaj na društvo i društvena zbivanja, i, što je najgore, na ikakvu društvenu pravdu i pravednost. Sve što branitelji dobivaju je u načelu uvijek neki utješni keks da dijete prestane plakati.

Ništa, nismo se posvađali. A onda se svakako vidimo na ljeto! Valjda neće biti gužve.

Hm…. OK, ali uz uvjet  da mogu ostaviti motor na Pločama!