PRVAK HRVATSKE MARO FRANIĆ 'Mogao sam imati brojne apartmane, ali sve sam potrošio na auto trke'

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Maro Franić se napokon okitio naslovom prvaka Hrvatske na brdskoj stazi

Maro Franić u 42. godini napokon je osvojio naslov prvaka Hrvatske u automobilizmu na brdskoj stazi u klasi N nakon što je u istoj disciplini čak šest puta bio viceprvak države. Već davno prije bio je šampion Lijepe naše na krugu, a sada je dodao i brdski naslov prvaka. O Marovim naslovima i pobjedama manje-više sve se zna – o njegovom bratu Đivu također – ali pozadinski dio ovog velebnog uspjeha manje je poznat javnosti. Kako se trenira, putuje na natjecanja, koliko je straha, kako se obitelj nosi sa stresom i majka svih pitanja – koliko sve to košta?

Na Gornjem Konalu mnoga djeca rađaju se s nekakvim genom koji ih tjera da zavole trke – jedino logičko znanstveno objašnjenje za ovo su, valjda, podzemne vode – a posebno moto natjecanja. I mali Maro bio je zaljubljenik u motore. Vozeći svoj mali APN sanjao je da nastupa na moto natjecanjima, ali opet su geni presudili. Previše je narastao, a to nije poželjno za vozača motora.

-Da, visina je presudila da odem prema auto-trkama. I evo me tu već 20 godina i moram priznati da je lijep osjećaj napokon biti prvak Hrvatske na brdu. Nisam mogao vjerovati koliko mi je ljudi čestitalo na naslovu, mnogi i dalje prate automobilizam, što me jako veseli – započinje nam svoju priču Maro, a onda odmah prelazi na srž stvari – da bi se bavio automobilizmom u Dubrovniku i Hrvatskoj cijelog sebe moraš dati.

Dok nam to priča osjećamo kako iz njega zrači ogromna ljubav prema automobilima. Da toga nema, mi sad ovdje sigurno ne bismo pričali.

-Velika su to odricanja, u prvom redu financijska. Za trenirati vaterpolo trebaju ti ogromna volja i kupaće gačice. U auto-moto sportu to baš nije tako. Recimo, samo jedna guma dođe 300 eura. Četiri gume su 1200 eura, a na Grobniku ih spržiš na jednoj utrci. Dan prije utrke, još jedan komplet potrošiš na trening, i eto nas već na 2400 eura za jedan vikend i to samo na gume! A gdje je put, gorivo, svi drugi troškovi? – nabraja nam Maro, a onda se okreće na cijene automobila.

-Trkaći automobili dođu od 8 tisuća koliko koštaju najjeftiniji do 100 tisuća eura. Cijene najma trkaćih auta još su luđe. Moj auto se ove sezone na predzadnjoj utrci pokvario, pa sam za zadnju morao iznajmiti novi auto. Bio je to Mitsubishi Lancer s 400 konja i pogonom na sva četiri kotača, a najam sam platio dvije tisuće eura, što je, u biti, simbolička cijena, jer mi je to prijatelj iznajmio. Vani se najam auta za trke plaća i do 10 tisuća eura – objašnjava nam Maro cifre od kojih boli glava.

Postoje li sponzori, koliko ih je?

-Ima ih, naravno, ne bismo sve mogli sami. Sponzori nam, kojima se ovim putem jako zahvaljujem, pokriju do najviše 30 posto troškova, ostalo mi sami, odnosno naše privatne tvrtke koje imamo i vodimo. Sreća da se u ovo vrijeme u Dubrovniku može lijepo zaraditi od turizma. Moje firme bave se najmom vozila, autobusima, izletima…, moj radni dan počinje ujutro u 6, a završava u ponoć – govori nam dodajući da sezona auto trka u prosjeku dođe kojih 30 tisuća eura. Naravno, ako se ne dogodi kakav veći sudar.

Mladim vozačima je najteže. Imaju ljubav prema auto-moto sportu, ali još ne zarađuju dovoljno. Onda uzmu vozilo na kredit, negdje izlete, stuku auto, a kredit ostane. Teško je onda ostati u automobilizmu, treba ti osim konjskih snaga u motoru i konjska volja u glavi. Svake godine bude šest, sedam mladih koji vole ovaj sport, pokušavaju stasati uz dubrovačke veterane automobilizma, ali rijetki ostanu, ponajviše zbog ogromnih troškova. Pitamo Mara kako se uopće trenira ovaj sport, nije valjda da se sjedne u auto i jurca po magistrali do Slanog?

-Naravno da nije – smije se Maro, ali odmah se potom uozbilji – Treniranje je veliki problem, jer mjesta za trening nema. Kada vozimo kružne utrke, odemo dva dana prije trke, iznajmimo stazu i tu treniramo. Kada je riječ o brdskim utrkama, isto odemo dva dana prije samog natjecanja i onda se vozimo civilnim autima gore-dole, kako bismo što bolje upamtili zavoje. Prije utrke budu i dva službena treninga, na kojima se pokušavamo poboljšati. Inače, na Grobniku sat vremena treninga za automobile dođe 150 eura, ali rijetki su termini zbog motora.

Bi li gradnja kakve staze gore negdje u Primorju oko Visočana i Smokovljana, u Konavlima ili negdje treće, osim što bi vama poslužila za treniranje, bila i dobar ekonomski potez?

-Nedavno smo pričali s gradonačelnikom Frankovićem o gradnji karting staze na Osojniku. Gradnjom te staze profitirala bi djeca, ali i turizam. Naš klub Dubrovnik racing često prima upite od turističkih agencija u kojima se interesiraju postoji li mogućnost vožnje kartinga za turiste. U Istri skoro svaki veći turistički grad u svojoj ponudi ima karting stazu. Mislim da bi karting staza bila super za Dubrovnik, a da ne govorimo o pravoj stazi: od nje bi se zarađivalo, to je ekonomski potez samo takav, ne može auto-moto staza biti u minusu, pogledajte samo koliko je ispunjena ona na Grobniku, a podigla bi turističku ponudu, te bi služila i za edukaciju mladih vozača. Osim toga, dobar dio građana bi se na stazi mogao ispuhati, pa bi se smanjio i broj nesreća na prometnicama – optimističan je Maro, a mi dodajemo da bi se od staze mogao (su)financirati i razvoj auto-moto sporta u Dubrovniku i okolici.

Vratimo se na utrke, točnije na njihov sigurnosti aspekt. Za razliku od Formule 1 i moto utrka Valentina Rossija i Marca Marqueza, ovo čime se vi bavite je puno opasnije. Oni kad izlete s formulom ili padnu s motora imaju kilometre pijeska, kao da su u Sahari, a vi na Brgatu imate provaliju.

-Trka na Brgatu jest opasna, stoga uvijek postoji dodatan oprez kod takvih staza. Na početku utrke prisutan je strah, moraš ga imati, ali kako utrka kreće, adrenalin prevlada i strah nestaje. E u tom je trenutku važno znati gdje je tvoja maksimalna granica. Moraš biti na 99,9 posto svojih mogućnosti, ako pređeš stotku, izletjet ćeš. Mnogi misle da se luđaci bave utrkama, ali to nije točno. Riječ je o vještini, sportskoj inteligenciji, jakoj psihi, fizičkoj izdržljivosti… U posljednjih desetak godina sigurnost u automobilizmu je toliko otišla naprijed da je to nevjerojatno. Čak i direktni udari od 150 kilometara na sat sada nisu toliko opasni, jer se sve poboljšalo počevši od odijela, kacige do hansova koji sprječavaju puknuće kralježnice prilikom udara. Sve je manje tragičnih nesreća u automobilizmu, tako da je statistički gledano, puno opasnije voziti civilno auto, nego trkaće – ističe državni prvak, koji je, normalna stvar, tijekom karijere imao nekoliko većih izlijetanja od kojih se najviše pamti onaj kad se s Opel Kadettom prevrnuo na krov na skradinskoj utrci.

Srećom mu u tim nesrećama nikad ništa nije bilo, osim manjih ogrebotina. Iako se sigurnost razvija, ipak ne vjerujemo da je obitelji svejedno kada odlazite na utrku. Kako se nose s tim stresom?

-Otac je mene i brata Điva zarazio utrkama, jer ih je i sam vozio. Danas nas majka prati po stazama, a otac ne, otkako je imao nesreću. Uopće ih ne gleda, isto kao ni moja supruga. Na početku joj je bilo najteže, dok se nije naviknula i dok nije do kraja shvatila koliko mi to sve skupa znači. Danas mi je velika potpora i podrška, te sam joj jako zahvalan na svemu. I moja djeca obožavaju utrke, prate me, gledaju, ali ne bih volio da nastave mojim putem. Previše je to odricanja, puno radiš da bi to sve mogao financirati, jer se od toga ne može živjeti. To je skup hobi, koji se radi iz čiste ljubavi. Nekako sam ih i ja namjerno preusmjerio u druge sportove. Mali se bavi vaterpolom, a mala odbojkom – govori ponosni otac.

U ovih 20 godina, koliko se bavi automobilizmom i koliko je potrošio novca, kaže da je mogao kupiti cijelu zgradu i imati brojne apartmane.

-Nemam nijedan apartman, ali mojoj obitelji ništa ne fali. Netko me zna pitati kako mi supruga tolerira to veliko financiranje automobilizma. Mi smo se kliknuli i razumijemo se, ona mi je veliki oslonac, najvažnija podrška. To je strašno važno, jer da nije tako, i rezultati bi izostali – iskren je.

Takav je on. Većina Dubrovčana da dobije pedesetak tisuća eura, gledala bi kako srediti apartman, nešto iznajmiti, a Maro Franić bi s tom lovom najradije sjeo u nabrijanog Golfa, i pritisnuo ga da vidi je li ovjes dovoljno tvrd. Ne misli stati, to nikako, kaže da je u najzrelijim vozačkim godinama. U skoroj budućnosti on, njegov brat Đivo i Žarko Knego planiraju voziti utrke po centralnoj Europi: Mađarska, Italija, Austrija, Slovenija…

-Kad nas je već krenulo i dok nam firme dobro rade da pokušamo i to. Nema kraja svemu ovome kada jednom zavoliš. Vjerojatno ću kao starac voziti utrke oldtimera – zaključuje sjetno dok mu osmijeh titra na licu.

Sigurno smo da hoće i da će biti dobar. Ne možeš pobjeći od samog sebe. Da ga sad znanstvenici seciraju, našli bi mu onaj gen koji ga je doveo do ovdje, do naslova prvaka. Upravo onaj DNA zapis s kojim se rađaju generacije djece na Gornjem Konalu.

Maro Marušić

Popularni Članci