Doktor Igor Borić specijalist je patološke anatomije i sudske medicine, a ujedno i voditelj Odjela za patologiju i citologiju Opće bolnice Dubrovnik. Rodom je iz Šibenika, a spletom okolnosti u Dubrovnik je došao raditi u prvoj polovici devedesetih godina, te je ostao sve do danas. Ima šestero djece, a njih dvoje koje rade u dubrovačkom turizmu imaju veću plaću nego on. S doktorom Borićem popričali smo o njegovim svakodnevnim zadacima s naglaskom na obdukcije, koje su javnosti posljednjih godina posebno zanimljive zbog brojnih kriminalističkih serija.

Što sve radi vaš odjel za patologiju i citologiju?

Osim citologije i patologije, naš odjel radi i sudsku medicinu, iako službeno to u Dubrovniku ne postoji. Najveći dio našeg posla otpada na dijagnostiku biopsija nakon operativnih zahvata, odnosno punkcija svega što se radi u bolnici. Citolog analizira tjelesne tekućine, dok patolog analizira tkiva, daju dijagnozu zloćudnih i drugih bolesti. Ono što možda javnost ponajviše intrigira u vezi našeg odjela, a obzirom na razne popularne serije, je utvrđivanje točnog uzroka smrti. Ali taj posao iznosi manje od pet posto naših sveukupnih dužnosti.

Hajdemo onda odmah na obdukcije. Je li se one uvijek provode ili…? Kako to ide?

Po zakonu se obdukcija provodi na svim pacijentima koji su umrli u bolnici, ali u mnogo slučajeva, ako rodbina inzistira da ne bude obdukcije, može se odustati. Iako dio ljudi misli da se obdukcijom napravi puno štete na tijelu pokojnika, to nije istina, nego rodbina većinom ne želi da se tijelo obducira iz kulturoloških razloga. Naravno, ako je smrt pacijenta nastupila za vrijeme operacije i u nekim drugim zakonom propisanim slučajevima, tad se obdukcija svakako mora napraviti da se vidi što je točan uzrok smrti, bez obzira slaže li se s tim rodbina ili ne. Pokušava se utvrditi je li se napravila greška pri liječenju ili nešto drugo.

Osim ovih takozvanih bolničkih, postoje i druge vrste obdukcija?

Da, postoje još dvije vrste. Prve su one obdukcije koje se rade na zahtjev Državnog odvjetništva. One se rade u slučajevima kada postoji osnovana sumnja u kazneno djelo. Treća vrsta obdukcija je ona kada mrtvozornik posumnja da bi smrt mogla biti nasilna ili su sumnjive okolnosti smrti. Sve te vrste obdukcija provode se na isti način, odnosno traži se točan uzrok smrti.

Možete li nam malo opisati proces same obdukcije. Kako se provodi, koliko traje…?

Mora se napraviti vanjski i unutarnji pregled da bi se ustanovili elementi koji su doveli do smrti. Može se umrijeti prirodnim putem uslijed bolesti ili nasilnom smrću, koja se dijeli na ubojstvo, samoubojstvo ili nesretni slučaj. Liječnik koji pokušava utvrditi uzrok smrti piše o tome zapisnik, slično kao policija kad obavlja očevid prometne nesreće. Unutra se opisuju razne karakteristike. Na temelju svega toga daje se mišljenje. Ponekad je to jednostavno, a ponekad jako komplicirano, recimo u slučajevima kada od fizičke ozljede nastane bolest koja naposljetku rezultira smrću. Ponekad imamo problema s utvrđivanjem identiteta, pogotovo ako je tijelo u poodmakloj fazi raspadanja i tada je, naravno, teško ne samo utvrditi identitet osobe, nego i uzrok smrti.

Imali ste sigurno puno problema s poznatim slučajem Britt Lapthorne?

Moram kazati da o tom i takvim, sličnim slučajevima ne smijemo javno govoriti, jer je po zakonu na snazi službena tajna. Mogu samo potvrditi da je obdukcija provedena u Australiji pokazale iste rezultate kao kod nas.

Sigurno nije lako raditi obdukcije preminulih osoba, posebno kada je riječ o mladim ljudima i djeci. Kako se s tim nosite, je li teško?

Svatko tko se odluči baviti ovom strukom suoči se s teškoćama, pogotovo na početku. I meni je tada bilo šokantno, kao i svim mojim drugim kolegama, a s vremenom pomalo postanete profesionalac. Moram kazati da se ni dan danas nisam pomirio s obdukcijom djece. To mi je strašno teško. Što se pak tiče obdukcija nad odraslima, tu ipak profesionalizam prevlada nad ljudskim osjećajima. Jednostavno odradite taj posao i koncentrirate se da ga učinite što bolje. Međutim, od obdukcije mi je puno teži susret s rodbinom, i to je uvijek zahtjevno.

Imate li neki ispušni ventil da iz sebe izbacujete te teške emocije?

Nemam neke posebne tehnike. Slušam blues i rock, i puno čitam. To me opušta.

Uhvate li vas neka filozofska i metafizička pitanja poput zašto Bog, ako postoji, dopušta ovoliku patnju djeci? Ili zbog toga smatrate da Bog ne postoji?

Obzirom da pripadam preciznoj znanosti, ja sam uvijek dosta racionalan. Ali naravno da povremeno moram razmišljati o duhovnosti, jer je taj dio priče itekako prisutan u mom poslu. Naravno da na ta neka pitanja nije lako dati odgovor. Ja se smatram vjernikom, doduše ne znam koliko sam u tome dobar (smijeh). Zanimljiva posljedica moga posla je ta, da za razliku od većine ljudi, smrt prihvaćam kao nešto potpuno normalno.

Je li naša zapadna civilizacija ima krive predodžbe o smrti?

Naravno da ima. Pokušava je odbaciti, kao da ne postoji, a smrt je neodvojivi dio života.

Drugim riječima život je spolno prenosiva bolest sa smrtnim ishodom.

Tako nekako (smijeh). Ali nemojte to napisati u intervjuu.

Poznate li neke kolege koji se s obdukcijama puno teže nose nego vi? Koji su možda dobili i nekakav PTSP od tog posla?

Oni koji to ne mogu raditi, jer se teško nose sa svim tim, u pravilu odustanu od ovog posla jako rano i nikad ga više ne rade. Ja, recimo, otkako radim ovaj posao nikad nisam sanjao obdukciju ili nešto slično, iako zaista bude vrlo teških situacija. Ali uostalom, medicina je cijela takva više-manje. Uvijek su smrt i loše vijesti u blizini medicine. Moram reći da je meni u mom poslu češće puno teže obznaniti pacijentu da boluje od teške bolesti, nego raditi obdukcije.

Jeste li kao dijete imali poziv da budete liječnik? Kako ste se odlučili za tu struku?

Poprilično slučajno. Polagao sam istovremeno prijemni za strojarstvo i medicinu, i upisao sam se na medicinu, jer je prije bio upis. Mislio sam vratit ću se kasnije u Zagreb i razmisliti hoću li se upisati na strojarstvo, ako prođem, ali bilo je ljeto i o ničemu tome nije mi se dalo razmišljati, pa sam se našao na medicini (smijeh). Ipak u meni je i dalje tinjao taj nekakav inženjerski gen, pa sam valjda i specijalizirao ovaj dio medicine, koji je jako precizan. Danas jako volim svoj posao.

Jeste li imali kakvih prijetnja zbog vaših sudskih vještačenja?

Iznimno rijetko. Puno su češće negativne reakcije obitelji nakon smrti, koje budu nezadovoljne odnosom nekog od bolničkog osoblja prema pokojniku. U tim trenucima, šokira ih smrt, pa budu agresivni. Što se tiče teških kaznenih djela, zanimljivo, tu je najmanje pritisaka i prijetnji.

Koliko je smrti u posljednjih 25 godina na području Dubrovnika i okolice ostalo nerazjašnjeno?

Najčešći razlog neutvrđenog uzroka smrti su truležne promjene. Poznato je da ovdje kod nas morske struje donose tijela s Otranta, a ako tijelo dođe s uznapredovalim truležnim promjenama, jako je teško utvrditi od čega je osoba preminula. U tim slučajevima mogu se isključiti neke stvari, ali nije lako kazati točan uzrok. Mi u tim slučajevima ne smijemo nagađati i govoriti što bi moglo biti. Možemo samo kazati ono što nije.

U seriji CSI, za razliku od vas, riješe sve uzroke smrti.

(smijeh) Ima u seriji i dosta istine. Recimo sve one pretrage koje oni rade u seriji zaista postoje, ali ne traju desetak minuta, kako je to tamo prikazano, nego i nekoliko mjeseci. Ne radi ih jedan čovjek, nego timovi od desetak ljudi. Sve te analize u stvarnosti jako puno koštaju. Najveća laž u seriji je da uspiju riješiti sve slučajeve. Postoji određeni broj koje je čak i s današnjom tehnologijom nemoguće riješiti.

Koliko je tehnologija napredovala u medicini unazad 20 godina?

Jako puno je napredovalo. U patologiji su se od devedesetih godina dogodile tri, četiri velike revolucije. Napredak u medicini jednak je napretku u informatici, naravno na nekim odjelima više, na nekim manje. Kada sam počinjao radit neke stvari su se radile samo na dvije, tri lokacije u Americi, a mi ih danas radimo u Dubrovniku kao rutinske. U doba kada sam završio medicinu postojala su dva CT-a u svijetu. Više ih Dubrovnik ima danas, nego svijet onda. Iako nam na svakodnevnoj bazi napredak ne izgleda velik, kada se osvrnemo unatrag vidimo da jest.

U dubrovačkoj bolnici nedostaje lijepi broj liječnika. Kako ih privući, treba li Grad Dubrovnik (su)financirati izgradnju stanova za liječnike?

Mislim da su stanovi jako važni u cijeloj priči. Ja sam u Dubrovnik došao 1993. kao mladi liječnik, jer mi je bio ponuđen stan. Da nije, ne bih došao, nego bih otišao negdje drugo. Da nije bilo rata, najvjerojatnije bih otišao u inozemstvo. Razumijem mlade liječnike koji to danas rade. Primanja u Hrvatskoj, ne samo liječnika nego i svih drugih, mala su gledajući životne troškove. Da se razumijemo, nije ni u Jugoslaviji bilo lako. Ondašnja plaća liječnika bila je 200 maraka, a kvadrat stana tisuću maraka. Govorim o vremenu osamdesetih godina.

Maro Marušić