ATAK NA DOMAĆE STANOVNIŠTVO Stotine migranata već ušlo u Dubrovnik!

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Grgo Jelavic/PIXSELL
Stotine migranata već su ušle u Dubrovnik, rođeni Dubrovčani boje se za svoje poslove i stanove

-Stari, kakav ti je ono tekst o izbjeglicama, šta si ono pisao? – pita me prika iz Slavonije koji sedam mjeseci, koliko traje turistička sezona, živi i radi u Dubrovniku – Pa ne možeš propagirati da dođu kod nas. Gdje će živjeti, što će raditi? Uzet će nam poslove i stanove, uništit će nas…

U glavi mi je, poput loše jeke odzvanjalo „uzet će nam poslove i stanove, uzet će nam poslove i stanove, uzet će nam poslove i stanove, uzet će nam poslove i stanove“…

-Oprosti prika, pogriješio sam s tim tekstom – rekao sam mu.

-Čekaj, nije mi jasno. Jučer si objavio tekst o migrantima i smatrao si da je OK pogledati povijesnu ulogu katoličke Europe i Hrvatske u svemu tome, a danas mi kažeš da si pogriješio sa svojom tezom. Pa što se, pobogu, promijenilo u tako kratko vrijeme?

U glavi mi je, poput loše jeke odzvanjalo „uzet će nam poslove i stanove, uzet će nam poslove i stanove, uzet će nam poslove i stanove, uzet će nam poslove i stanove“…

-Promijenilo se to – rekoh mu gledajući ga u trepavice – što sam tebe sreo. Ti si mi otvorio oči. Hvala ti.

Slavonac je bio zbunjen. Nije znao je li ga zajebavam s nekakvom skrivenom kamerom ili to stvarno mislim. Ipak, nastavio je.

-Kako sam ti otvorio oči?

-Pa rekao si što će se dogoditi lokalnom stanovništvu. To je istina. Nisam o tome nikad razmišljao. Zato kažem da imaš potpuno pravo kada si rekao da će nam migranti uzimati stanove i poslove, a da će nama, rođenima tu, biti teže živjeti i raditi kad oni dođu – zaključio sam bez imalo zajebancije, a on je to osjetio.

U tom je trenutku moje očite iskrenosti pomislio da stoji pred najglupljim čovjekom koji je ikada živio na Zemlji. Uspio je naći tog glupaka nad glupacima, evo upravo stoji pred njim.

-Pa kako nisi mislio o tom važnom pitanju? Pa potpuno je normalno da migracije sa sobom nose velike promjene lokalnom stanovništvu.

-Jebiga, nisam o tome mislio – kazao sam – takav sam, što ću.

-Pa dobro, nikad nije kasno promisliti o tome – savjetovao me je Slavonac pomirljivo.

-Nije – zaključio sam – sreo sam tebe i sad vidim da sam pogriješio u mojoj tezi. Imaš pravo! Stotine migranata koje su već odavno došle u Dubrovnik masu su promijenile rad i stanovanje rođenim Dubrovčanima.

-Kako misliš već su došle? – pitao je iznenađeno čovjek iz Donjeg Miholjca – Valjda će tek doći.

-Kako misliš tek će doći? - pitao sam iznenađeno – Pa odavno su migranti došli. Tisuće migranata iz Slavonije, Hercegovine, Doline Neretve i drugih krajeva godinama dolazi u Dubrovnik i uzimaju nama domaćima poslove i stanove.

Gledao me je u čudu, a ja sam nastavio monolog bez uzimanja zraka kao da sam Busta Rhymes.

-Radnici iz raspadnutih dijelova Hrvatske, od Kardeljeva, preko Udbine, pa sve do Donjeg Miholjca, baš poput ovih iz Sirije, Pakistana i drugih krajeva, bježeći pred glađu i neimaštinom došli su u Dubrovnik. Trebao im je kakav takav posao i nisu birali što će raditi i po kojim uvjetima. Tako su spustili cijenu rada. Naravno, morali su negdje živjeti, pa su počeli iznajmljivati stanove. Tako su povećali cijenu najma, pa zbog navale turista i sezonskih djelatnika, mlada dubrovačka obitelj nema više gdje živjeti.

Počeo se pjeniti, bio sam spreman i na neki kroše, ali sam nastavio u stilu Chamillionairea.

-Mnogim slavonskim, neretvanskim, hercegovačkim i drugim migrantima je puno lakše živjeti i raditi u Dubrovnika nego nekim rođenim Dubrovčanima. Pod nekima, mislimo na one kojima baba nije ostavila apartmane. Tim slavonskim i drugim migrantima, poslodavci znaju plaćati smještaj. Nije to bogzna kakav smještaj, ali poklonjenom smještaju se ne gleda u krevet. Poslodavac, također, nekim slavonskim radnicima plaća i obrok, posebno ako rade s hranom. Dubrovčanima poslodavac nikad ne plaća smještaj i hranu, jer se podrazumijeva da ne treba. Nije li tu riječ o čistoj diskriminaciji? Konobar iz Dubrovnika i konobar iz Slavonije u istom dubrovačkom hotelu nemaju jednaka prava. Slavoncu se plaća smještaj i hrana, a domaći mora kupovati bonove za hranu.

Tu me već mislio udarati, ali ga je valjda interesirao kraj priče, pa sam nastavio bez uzimanja kisika, kao da sam Speech Debele.

-I onda prođe sezona, a Slavonac s zarađenom lovom ode kući u Donji Miholjac i tamo okreće dubrovački novac. U Donjem Miholjcu je gazda, Jay Z i Snoop Doog u jednom, jer plaća kafu 5 kuna, pivu šest kuna. Onaj koji je rođen u Dubrovniku bez nekretnine, cijelu godinu mora plaćati kafu 15 kuna i pivu 25 kuna, plus još stanarinu, jer mu poslodavac ne plaća smještaj. A rođeni Dubrovčanin bez nekretnine, čitavu godinu plaća jednako visoku stanarinu, kafu i pivu, nema veze što je zima.

-Zašto Dubrovčanin bez nekretnine ne ode negdje drugo, ako mu je teško? – provocirao je prika.

-Super pitanje – rekoh mu – Mnogi Dubrovčani bez nekretnine odu u Njemačku ili Švedsku. Tamo Šveđani i Nijemci njorgaju zašto su Dubrovčani bez nekretnine došli, jer će im uzeti poslove i stanove. Na kraju se Dubrovčani prilagode životu u Njemačkoj, pa kukaju zašto Sirijci bez nekretnine dolaze u Njemačku uzimati domaćim njemačkim Dubrovčanima stan i posao u Njemačkoj.

-Znam, stari, ali ti brkaš kruške i jabuke. Mi Slavonci u Dubrovniku i vi Dubrovčani u Njemačkoj imamo papire. Mi smo legalni migranti, a ovi muslimanski nisu legalni, jer nemaju dokumente.

-Hoćeš reći da ako je nešto po zakonu da je to onda u redu? Hitler je ubijao židove u skladu s rasnim zakonima, nijedan njemački zakon u Auschwitzu nije prekršio. Uostalom, mene uopće ne interesira tko je „legalan“, a tko „ilegalan“ migrant. Poanta ove priče je da meni poslodavac u Dubrovniku ne plaća smještaj, već ja sam plaćam podstanarski stan kao suho zlato, a taj podstanarski stan plaćam puno, jer brojni migranti dolaze raditi u Dubrovnik sezonu i nemaju gdje živjeti, pa neprekidno rastu cijene najma. Znači situacija s migrantima odavno se odrazila na moj život, briga me tko su oni, jesu li legalni ili ne. Naravno, nisu migranti krivi što rastu troškovi života u Gradu, nije nitko kriv, to se događa samo od sebe, ja ti samo govorim kako je.

-Ali da nema Dubrovčana u Njemačkoj i Slavonaca u Dubrovniku ne bi imao tko raditi?

-Kako ne bi imao? Pa Sirijci bi radili. Meni je svejedno tko će živjeti i raditi u Gradu - Slavonac ili Sirijac.

-Kako to možeš reći? Oni nisu ista kultura. Nisu ista vjera. Ne pričaju isti jezik.

-Pa ni Hrvati i Šveđani nisu ista kultura, ni ista vjera, a bogme ne pričaju ni isti jezik. Slavonci i Dubrovčani nisu ista kultura.

-Kako nismo ista kultura?

-Pa tko normalan u Dalmaciji voli te vaše kulenove seke i pije vaše kiseliše od vina?

Nasmijao se, pa postavio pitanje:

-Što smo onda zaključili?

-Da ljudi diljem svijeta migriraju, jer bježe od nečega što im se ne sviđa. Svuda je u pozadini isti jad. Bilo da netko odlazi iz Sirije, bilo iz Slavonije, bilo iz Hercegovine ili i Dubrovnika. Svatko ima svoju osobnu priču i nijedna nije laka. Nijedan početak nije lak. Ljudi se pokušavaju snaći, pobijediti muku, izgraditi život. Neki migranti će tu gdje dođu ostati, neki neće, neki će naučiti jezik, neki neće, neki će naći posao, neki neće, neki će umrijeti, neki neće, neki će pobjeći glavom bez obzira iz Švedske, nekima će se svidjeti što noć zimi traje isto koliko izmjena udaraca na Roland Garrosu, neki će postati Zlatan Ibrahimović, a neki Srebrenko Posavec, ali što god da im se dogodi, neće im biti lako, jer je u prirodi početka da nije lak. Ljudi mrze početke. Kao da je tebi bilo lako doći u Dubrovnik iz Donjeg Miholjca i krenuti ispočetka.

-Nije bilo lako.

Onda smo se zagrlili i pošli na gemišt. On je pio svoj slavonski kiseliš, a ja dobri, stari pošip.

Iz zvučnika se začuo Goribor: -„Znam da je teško i da ništa nije smešno, kad sve ispočetka mora da krene, kad sve ispočetka mora da se započne“. Popio sam guc i tiho rekao.

-Ovo bi trebala biti himna svih svjetskih migranata.

Popularni Članci