Ovaj čovjek s križem Saša Pavlić bogami nije normalan. Šest dana ići pješke od Rijeke do Zagreba i tegliti križ da bi došao do zgrade Vlade i prenio im poruku da nije normalno da se nitko ne brine za bolesnu djecu i da za njih nema financija dok se u isto vrijeme kupuju borbeni avioni stariji od Mezopotamije.

Izgubiti šest dana života da bi se borio za neku tamo bolesnu djecu, koja uopće nisu njegova. Nije mi to jasno – čovjek ima dvoje zdrave djece i gubi vrijeme oko bolesne. Ej, pa gdje bi ovaj svijet otišao da se svi mi borimo za neke tamo druge i njihove glupaste prohtjeve, recimo za autiste, Down sindrom, schizofreniju, Alzheizmer, Parkinsa…? Naši udobni životi bi otišli u pizdu materinu, eto što bi se dogodilo da smo i mi, nas ostalih četiri i nešto milijuna Hrvata, nenormalni kao Saša Pavlić.

Išao luđak pješke stotinama kilometara umjesto da je ovaj tjedan lijepo zavaljen u kauču s pivom u ruci gledao Ligu prvaka. Ono, ja stvarno ne mogu vjerovati, ali čovjek je propustio spektakularne škarice Cristiana Ronalda zbog neke tamo bolesne djece. Život je kratak, pa ne možeš ga potratiti na borbu za druge koji nemaju nikakve veze s tobom. Nema to smisla, ionako ništa nećeš promijeniti. Kada vidiš neku negativnost, trebaš od toga okrenut glavu, a ne se zamarat s tim. Hajde da ti u obitelji imaš bolesno dijete, možda bih i shvatio da se (za) nešto boriš, ali zašto bi se sekirao oko nekog tamo susjedovog djeteta u kolicima? Ima važnijih stvari u životu od borbe za druge - kafić, teletina ispod peke, ljubavnica na poslu, pivo na zidiću… U hipu se ostari, i onda te starost pita gdje si bio dvijetisućedvadesetprve? A ti pokunjen, sa sramom na licu, kažeš starosti da si pokušao pomoći bolesnoj djeci dok ti se nas četiri i nešto milijuna Hrvata smijalo koliko si glup. Uostalom, ako ćeš se za nekoga ili nešto boriti, ima puno važnijih i smislenijih stvari od bolesne djece. Recimo, borba za bespuća povijesne zbiljnosti, doći ćemo i do toga, samo polako.

Nije li čisti dokaz besmislenog poteza Saše Pavlića da ga je svega stotinjak ljudi dočekalo u Zagrebu, uključujući brojne novinare? Koga u ovoj državi interesira borba za bolesnu djecu? Nikoga to ne interesira, što bi ih i zanimalo, molim lijepo. Igraju li tu Modrić, Rakitić, Mandžukić pa da se ljudi skupe? Dolaze li možda zlatni rukometaši? Janica, Goran Ivanišević…? Pa nisu bolesna djeca neki razlog za veliko okupljanje. Da je u pitanju podrška generalu Praljku ili Parnom valjku, to je normalno da se na tisuće ljudi nađe i upute koju parolu, ali ovo… Briga mene što nema love za njihove potrebe. Uostalom, ta djeca trebaju stati na kraj dugačkog reda i pričekati puno važnije skupine da se financijski namire.

Novac, recimo, treba dati našim braniteljima. Treba im dati minimalno 50 tisuća kuna mjesečno svakome. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas, ni bolesne djece. Kako su ti ljudi samo bili hrabri. Evo ja znam jednog mog prijatelja, svaka mu čast na požrtvovnosti i mudima k'o u bika. Čovjek je mjesecima pušio travu na prvoj liniji. Vukao je on na prvoj liniji i linije, ali ipak je više pušio trave. Zamislite tu hrabrost, pušiti marihuanu na bojištu, a svaki čas ti može granata doletjeti u džoint. Mene je strah doma gledati horor i pušiti travu, odmah me uhvati paranoja, a on imao muda cijeli rat dimiti kao da je Bob Marley. Normalno da je u takvim okolnostima, poslije rata imao strašne napade panike i paranoje, te da je dobio PTSP (Post travnati stresni poremećaj). Sada ne radi ništa i ima osam tisuća kuna svaki mjesec, koje potroši na kladionicu, pivu i Xanax. Da se mene pita, ja bih mu dao još osamnaest tisuća, a ne nekoj tamo bolesnoj djeci. Gdje su ta bolesna djeca bila devedesetprve dok je čitava država gorjela od marihuane?

Treba te stvari priznati i otvoreno reći. Ako meni ne vjerujete, pogledajte šatoraše u Savskoj i podršku koju su imali. Još jednom su hrabri naši branitelji stavili život na kocku kako bi se podigla svijest javnosti i povećala prava ljudima koji su najzaslužniji što danas Borna Čorić bez problema dolazi u četvrtfinala američkih Mastersa. Da nije bilo njih, nikad Borna Čorić ne bi provukao onu bekend paralelu Rogeru Federeru, razumijete? A mi smo te iste branitelje odbacili kao zadnje krpe, kakva sramota. Umjesto da im damo mjesečnu plaću od 50 tisuća kuna, dva stana, tri vile, četiri vozila, pet plovila i svemirski brod, mi njima dajemo pišljivih sedam, osam, devet tisuća kuna! Recite vi meni, što branitelj može s devet tisuća kuna mjesečno? Možda bi nešto i mogao da nema one nesretne Sampdorije, ali s njom branitelj nema nikakve šanse preživjeti do prvog. Pa ona je u stanju izgubiti i od Beneventa, i od Crotonea, čak i od Sassuola. Pa normalno da onda naš branitelj nema para za otići u Interspar, kad ga muče i Inter i Spal, a najviše Fiorentina i Lazio. Pitam ja vas, znaju li bolesna djeca, kako je jebeno pogoditi zbroj golova u francuskoj ligi? Nemaju pojma, jer ništa ne razumiju, ali da su normalna znala bi da je lakše skontati opću teoriju relativnosti, nego što će popodne izvesti Metz i Caen.

Tisuće ljudi u Savskoj razvili su šatore i borili se za branitelje, a čovjeka s križem dočekala je šačica ljudi. Ne trebaju drugi znanstveni dokazi da se zna što je (naj)važnije u ovom zemlji. Dovoljno je vidjeti koliko se ljudi skupi na nekom prosvjedu. Prioritet su znači branitelji, Istanbulska konvencija, borba protiv pederluka i transseksualaca, ubacivanje obitelji u ustav, povećanje broja sati vjeronauka u školama, a ne bolesna djeca. Lako za ovu nepokretnu djecu u kolicima, a što je s onom djecom, koja će sutra, zbog Istanbulske konvencije, postati bolesna, jer će mijenjat spolove kao sličice. U školu će vam otići djevojčica s kikicama, a vratit će se kao dječak s irokezom. I što onda? Potrošili ste silne pare na ženske igračke, a sad treba kupovati PES i FIFA-u za PlayStation, Minecraft, Star Wars, Lego Ninjago, Infinity Nado... To su pravi problemi ove zemlje, a ne djeca u kolicima. Neka se bolesna djeca i roditelji upitaju što oni mogu učiniti za državu, a ne što država treba uraditi za njih. Ionako ima sto prešnijih stvari, a prva i najvažnija od sviju je naravno - povijest. Zašto baš historija? Zato jer je hrvatska povijest guziteljica, pardon učiteljica života, i to svima mora biti jasno jednom zauvijek.

Treba napokon i jednom za svagda proći bespućima povijesne zbiljnosti i najozbiljnije riješiti sve misterije i nedoumice - kraljicu Teutu, Tugu i Bugu, kralja Tomislava, kletvu kralja Zvonimira, Arpadoviće, Frankopane, Šubiće, Zrinske, Anžuvince, Habsburgovce, Karađorđeviće, partizane, ustaše, četnike, udbaše, tubaše… Treba se obračunati s duhovima prošlosti i avetima komunizma, koji svaku večer dolaze u naše krevete i iskušavaju nas. Treba pronaći sve uskočke i hajdučke grobnice iz turskih osvajanja, kako bi majke koje su davno umrle, mogle otići na grobove svojih sinova. Treba stisnuti Veneciju da napokon prizna da je odsjekla onaj stoljetni hrast kraj Senja, te da nam zauzvrat pošalje dva bora i tri smokve. Treba tražiti od američke hip hop grupe Cypress Hill da promijene ime, jer je čempres autohtona mediteranska biljka, a oni se šprdaju s zbiljnostima bespuća povijesti. Treba vidjeti što ćemo i s carom Dioklecijanom i kakvu ćemo mu ulogu u povijesti pripisat. Jebiga, on je naš čovjek iz Solina koji je progonio kršćane. Ne zvuči to nekako lijepo, potpuno je kontradiktorno za našu slavnu hrvatsku povijest. To bi otprilike bilo isto kao da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio i prvi čovjek beogradskog Partizana. Treba ispraviti i povijesne knjige što se tiče Jasenovca i Gradiške Stare. Napokon objasniti svijetu da je Jasenovac bio prvi hotelski resort s najboljim spa i wellness užicima, a da je Gradiška stara, ustvari bila kuća Maksovih mesara, koji su u ovom dijelu svijeta prvi nudili eko i organic mesne proizvode. Treba i fotošopirat fotografije iz hrvatskih crkava za vrijeme Jugoslavije, jer su mnoge zjapile prazne. Danas su svi Hrvati veliki katolici, a Jugoslaviji nisu bili. Kako je to moguće? Zato treba ispraviti povijesne fotografije. Isto tako, treba se ispričati slavnoj katoličkoj vojsci, točnije Križarima, što nam osim Zadra nisu porušili još koji grad i pobili još više Hrvata. Sramota je da smo slavnim i neustrašivim Križarima predali jedino i isključivo Zadar. Isto tako moramo se sramit što Katolička inkvizicija u 500 godina progona i masakra nije pobila više vještica na području Hrvatske. Ali, ta se povijesna nepravda i velika sramota za Hrvatsku, još uvijek da ispraviti. Ima još uvijek veliki broj živućih lezbokomunistica diljem Hrvatske koje neprekidno izazivaju rodnom ideologijom i pozivaju da ih se smakne.

Eto koliko je važnog posla pred nama, a ljudi s križem poput Saše Pavlića gube vrijeme i energiju na neku tamo nebitnu bolesnu djecu. Kuda ide ovo društvo s takvim pojedincima, dođe čovjeku da se zapita.

Staviti bolesno dijete ispred Bleiburga, to može samo bolestan čovjek.

Maro Marušić