Legendarni golman Andy Goram branio je vrata Glasgow Rangersa devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada je škotski velikan bio strah i trepet u Europi. Za reprezentaciju Škotske skupio je 43 nastupa, i to u njihovom najslavnijem razdoblju  kada su redovito nastupali na europskim i svjetskim prvenstvima (od 1986. do 1996. godine). Koliko je dobar golman bio najbolje svjedoči činjenica da ga je kultni sir Alex Ferguson doveo u Manchester United, a navijači Rangersa proglasili su ga najboljim golmanom u povijesti kluba.

Ništa ovo ne bi bilo posebno čudno da škotski vratar nije bolovao od jedne od najstrašnijih bolesti na planeti – šizofrenije. Kada je to škotska javnost saznala dočekala je Gorama baš onako kako se dočekuju ljudi s mentalnim problemima diljem svijeta – zajebavanjem, podsmijehom, nedostatkom ikakve empatije… Protivnički navijači su mu na brzinu smislili pjesmicu u kojoj su se izrugivali s njegovom bolešću: Two Andy Goram's. There's only two Andy Goram's!

Unatoč teškoj bolesti i još težem neprihvaćanju društva Goram se čitav život uspješno bavio nogometom i to na najvećem nivou. Ipak svo to neprihvaćanje ostavilo je velikog traga u njegovom životu – Škot je imao velikih problema s alkoholom. Dvadeset pet godina od nastanka podrugljive pjesmice još uvijek se ništa posebno nije promijenilo. Diljem svijeta ljudima s mentalnim bolestima se sugrađani smiju, umjesto da im pomognu. Tako je, nažalost, i u Hrvatskoj, tako je, nažalost, u Dubrovniku.

Prošlog tjedna održano je suđenje Đivu Matiću kojeg se tereti za ubojstvo majke. Od vremena Andyja Gorama do danas, u Dubrovniku se dogodio lijepi broj ubojstava, ali nijedan slučaj javnost toliko ne intrigira kao kada je u njega involvirana osoba s psihičkim poteškoćama (prije samo par godina sin je također ubio majku u staroj gradskoj jezgri, ali taj slučaj nije zaokupljao pažnju građana kao ovaj). Takav stav javnosti samo pojačava stigmu za mentalno oboljele osobe koje se tako dovode u izravnu vezu s agresivnim ponašanjem, a prava je istina - što potkrepljuju svi statistički podaci - da duševno oboljele osobe nisu niti malo agresivnije od „normalne“ populacije.

Ako je istina da te osobe nisu agresivnije od ostatka populacije, postavlja se pitanje zašto je Đivo Matić, osoba koja boluje od šizofrenije, ubio svoju vlastitu majku, osobu koja mu je najviše od svih na svijetu željela dobro? Pitanje je, kako vidite i sami, jako glupo, jer su ubojstva unutar obitelji sasvim normalna stvar i u populaciji koja ne boluje od nikakvih mentalnih tegoba, pa ćemo pitanje malo preformulirati, te ćemo ga ovako postaviti: „Zbog čega je Đivo Matić ubio majku i je li zbog toga kriv?“

Ne, nesretni Đivo uopće nije kriv za ubojstvo. Kriv sam ja. Kriv si ti. Kriv je on. Krivi smo svi mi - mi koji se smijemo kada čujemo navijače Celtica kako se deru Two Andy Goram's. There's only two Andy Goram's, pa im se onda pridružimo u pjesmi. Mi koji šapućemo po susjedstvu svojoj djeci kako ima onaj mali ludi gore na četvrtom katu, pa neka paze da mu se ne približe, jer će ih udariti, ako mu je južina. Umjesto da pitamo tog nesretnog mladića s četvrtog kata kako je, treba li mu kakva pomoć, mi ga izbjegavamo i učimo našu djecu da ga izbjegavaju.

Te nesretne osobe s četvrtog kata i gola Glasgow Rangersa naposljetku završavaju kao alkoholičari ili vezani za psihijatrijski krevet u nekoj mračnoj, podrumskoj jazbini zaključani daleko od naših pogleda i pogleda naše djece. Psihijatara je em malo, em znaju jako malo, i oni psihički oboljelim osobama ne mogu pomoći iz jednostavnog razloga jer ne znaju dovoljno. Može se znanost hvaliti svakojakim dosezima, ali na polju mentalnih bolesti poput šizofrenije ili bipolarnog poremećaja nije doslovno maknula s početne točke. Ovo nije zaključak nekakvog glupog novinarčića nego i uglednog zagrebačkog psihijatra Roberta Torrea, koji je napisao čitavu knjigu u kojoj priznaje da psihijatrija, ukratko, ne zna ništa i da ne može pomoći nikome s ozbiljnom dijagnozom.

Tek u posljednje vrijeme na Zapadu takozvani proces deinstitucionalizacije daje sve bolje rezultate. To je, u kratkim crtama, proces gdje se osobe s mentalnim poteškoćama otvara stvarnom životu. Žive u stambenim jedinicama pod nadzorom stručnjaka obavljajući svakodnevne zadatke i sudjelujući u radnim terapijama. Dio njih se na kraju uspije i zaposliti. Umjesto da po cijele dane stoje zatvoreni i besposleni po raznim psihijatrijama, na ovaj se način psihički oboljele osobe uključuje u pravi život, a one na njega odlično odgovaraju. U mentalno oboljelima kriju se velike mogućnosti i brojni talenti, samo im se treba pružiti ruka da ih krenu ostvarivati. Nije li 43 nastupa za škotsku reprezentaciju dovoljan dokaz da osoba koja boluje od šizofrenije može doći doista daleko? Poznate li vi ijednu „normalnu“ osobu s 43 nastupa za bilo koju zemlju, u bilo kojem sportu? Dobro, Emir Spahić, i tko još? Đivo Matić je također izuzetno talentirana osoba. Uostalom, završio je fakultet, a privlačila ga je informatika, fotografija i još puno toga.

Nažalost, političari diljem Hrvatske, pa tako i u Dubrovniku do sada su za mentalno oboljele napravili malo ili nimalo. Jasno je i zašto. Političar pogleda statističke podatke i kada ustanovi da broj mentalno oboljelih plus njihove obitelji i nije neki poveći broj glasova, koliko primjerice možeš dobiti asfaltiranjem neke glupe ceste ili dodjelom 200 kuna na penzije, on ne želi ulaziti u projekte od kojih neće imati koristi na sljedećim izborima. Nedostatak političke volje za pomaganje najslabijim i najranjivijim skupinama društva u kombinaciji s predrasudama građana o psihički oboljelim osobama koje su duboko ukorijenjene u našu kulturu, dovode do katastrofalnih rezultata po mentalno oboljele – te se osobe povlače u sebe, zatvara ih se u razne ustanove, te one tako odlaze na margine društva mučene užasnom bolešću, ali i našim postupanjem prema njima gdje nema kapi razumijevanja za njihove tegobe.

Na kraju dolazi do ovakvih stvari poput slučaja Điva Matića, koje su u stvari samo poziv u pomoć i nemoć da se išta poboljša. Milijun puta je jadni Đivo tražio i molio pomoć, ali političari, medicinska struka i javnost mu je nisu dali. Na kraju tužne balade, izmučen unutarnjim glasovima, halucinacijama, odnosno nepojmljivo teškim životom koji bi jednako tako slomio sve nas ostale, dolazi do očaja u kojemu više ne znaš što (da) radiš - toliko si nemoćan i jadan da ti se u stanju potpune neubrojivosti može dogoditi da nanosiš patnju i ljudima koji te istinski vole.

Ako ćemo iz ovog ubojstva napokon svi zajedno nešto naučiti onda ga ne trebamo okarakterizirati kao tragediju. Već jučer smo trebali djelovati, ali nikad nije kasno. Od edukacije djece, pa sve do maksimalne podrške udrugama koje skrbe za psihički oboljele poput sjajne Lukjernice u Dubrovniku – koja nažalost nema ni WC u svojim prostorijama – svi mi možemo napraviti sitnice koje će psihičkim oboljelima pomoći na njihovu teškom putu. Za početak, kad ih vidimo, možemo im se nasmijati, toplo ih pozdraviti, pitati ih kako su, treba li im nešto... To isto možemo napraviti i s njihovim roditeljima ili skrbnicima.

Naravno na medicinskoj struci i politici je najveći teret. Oni moraju pronaći model koji će psihički oboljelima omogućiti normalan život. Takvi modeli na Zapadu, a posebno Skandinaviji već daju odlične rezultate. Treba samo imati volje za njihovu implementaciju ne gledajući koliko će to donijeti glasova na izborima.

Talenti i mogućnosti psihički oboljelih osoba su ogromni, samo im treba dati okvir u kojem će se razvijati. Mnoga zdrava dubrovačka djeca sanjaju kako će jedan dan istrčati na Teatar snova, legendarni Old Trafford noseći mitski dres slavnog Manchester Uniteda. Taj san davno je ostvario Andy Goram dijeleći svlačionicu s Andyjem Coleom, Dwightom Yorkeom, Davidom Beckhamom, Royom Keanom, Ryanom Giggsom, Teddyjem Sheringhamom, a u tome ga nije spriječila ni užasna šizofrenija.

Nije li to dovoljan dokaz koliko mogu ti ljudi, a mogli bi i puno više kada bismo im pružili mogućnost.

Maro Marušić