Dubrovčani bez nekretnine su diskriminirani, jer za razliku od Slavonaca i ostalih, njima poslodavac ne plaća smještaj

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Matija Habljak/PIXSELL
Dubrovčanima bez nekretnine najteže je živjeti u rodnom gradu

Na ovom svijetu nema ništa prirodnije od diskriminacije i zlostavljanja. Pravilo ide ovako – veći(na) zlostavlja manj(in)e. Lavovi maltretiraju antilope, polarni medvjedi tuljane, jaguari kapibare, Hrvati Srbe, Srbi Hrvate, Turci Grke, Grci Turke, Kinezi Tibetance, Japanci Kineze, Hutu Tutsije, a svi zajedno Cigane… u tradiciji brojnih naroda diljem svijeta je da diskriminiraju manjine uskraćujući ih za osnovna ljudska prava. Nema kutka na planeti gdje se takvo ponašanje ne događa, čuo sam čak da i Eskimi – koji u svom rječniku nemaju riječ za 'rat' - rade razliku među onima koji su s Grenlanda i onih s Čukotskog poluotoka.

Eto tako funkcionira naš topli, ugodni svijet – samo mjesto rođenja određuje hoće li osoba biti diskriminirana po nacionalnoj, religijskoj, seksualnoj ili nekoj drugoj osnovi, osim ako se ne rodiš u – Dubrovniku. Tamo sva ta pravila padaju u vodu i jedino što je važno je li rođenom Dubrovčaninu baba ostavila apartmane ili nije. Čovjek koji se rodio u Dubrovniku bez da mu je obitelj u nasljedstvo ostavila ikakvu nekretninu (koju on sam nikad neće uspjeti kupiti, osim možda u sljedećem krugu reinkarnacije, ako prenese ušteđena sredstva) je vjerojatno najdiskriminiranija osoba u Sunčevom sistemu. Lakši je život katoličkom vjeroučitelju u ISIL-ovom koncentracijskom logoru nego dubrovačkom beskućniku.

Općepoznata je stvar da su dubrovački poslodavci prolili hektolitre suza zbog nedostatka radne snage. Kukali su i plakali da nema tko raditi, pa su naposljetku radnike mamili davanjem besplatnog smještaja i toplog obroka. Danas Slavonac koji dolazi raditi sezonu u Grad ne mora razbijati glavu gdje će spavati i što će jesti. Stan nije bogzna kakav, i mora ga dijeliti s još pokojim radnikom, ali je besplatan, a svi dobro znamo staru poslovicu svjetske ekonomije AirBnB-ja - poklonjenom smještaju ne gleda se u bube. Nije bitno jesu li grinje u madracu, žohari u podrumu ili bubašvabe u kadi, važno je da se ima gdje spavati i još je važnije da je besplatno.

Unatoč činjenici što im je poslodavac poklonio bube, Slavonci moraju stisnuti zube. Krvavo odrade sezonu i zasluženo zarade svaki dinar. Tuku prekovremene kao Stipe Miočić Corniera, iscrpljeni su i umorni skoro kao svaki roditelj male djece, jedva čekaju jesen, kad će napokon posao opasti zajedno s lišćem. A onda kada stigne Dan mrtvih, oni živnu. Sezona je gotova, lijepo su zaradili, jer nisu morali trošiti na smještaj i hranu, plaća se nije puno dirala, a bilo je nešto i bakšiša, sve u svemu kada dođu gore u Donji Miholjac, donijet će sa sobom ozbiljan novac. Nije to neko bogatstvo, ali u Slavoniji su cijene, u odnosu na Obalu, a posebno na Dubrovnik - smiješne, pa će slavonski sezonac provesti ostatak godine kao lola na koncertima rokenrola. Štoviše, ako hoće par godina štedjeti, može u rodnoj Slavoniji čak kupiti i nekretninu što je Dalmatincima nemoguće, osim ako nisu pomorci.

Osim Slavonaca, u posljednje vrijeme dobar dio radne snage u Dubrovniku čine ljudi iz Istočne Hercegovine ponajviše Trebinja. Eh, što ti je ironija sudbine. Tata je jučer granatirao hotel u kojemu danas radi njegov sin. Trebinjci i ostali, jasno, dolaze u Grad zbog većih primanja, a oni su dubrovačkim poslodavcima još i bolji nego Slavonci, jer njima ne treba smještaj. Svakog dana putuju na posao, a s zarađenom plaćom u Hrvatskoj i oni u Trebinju mogu lijepo živjeti obzirom na tamošnje manje cijene. Naravno, te troškove prijevoza plaća im poslodavac – poklonjenom prijevozu ne gleda se u gume – tako da se i tu lijepo uštedi. Kada prođe sezona i dođe zima, i Trebinjac će biti lola na plesnjaku šumadijskog kola.

Na kraju priče ostaje nam radnik, pardon jadnik rođen u Dubrovniku kojemu njegova obitelj nije ostavila nikakvu nekretninu. Njemu poslodavac ne plaća smještaj, jer je iz Grada. Da stvar bude gora, plaća ga on sam, jer je podstanar. Drugim riječima, gotovo cijelu plaću Dubrovčanin bez nekretnine da za smještaj. Poslodavac (govorimo jasno o privatnom sektoru, što se tiče uhljeba, njima poslodavac treba dati otkaz, a ne još plaćat stanovanje) znači Slavoncima, Makedoncima, Bosancima i Srbima plaća smještaj, a rođenim Dubrovčanima koji nemaju gdje živjeti, ne plaća. Ali lako da su zbog toga ljudima iz Grada plaće veće nego sezonskim radnicima iz drugih dijelova Hrvatske i svijeta, jesu klinac, konobari(ce), sobari(ce), kuhari(ce) po hotelima imaju identične plaće odakle god da su.

Znači, rođeni Dubrovčanin bez nekretnine, jedini je turistički radnik koji nije sretan kada sezona završava. On, naime, ni zimi nije lola na koncertu Leb i sola – jer čitavu godinu mora iz vlastitog džepa plaćati stan po brutalno velikim ciframa, a nema više bakšiša da mu pomogne u toj Sizifovoj raboti. I ne samo to – dok Slavonci i Trebinjci ostatak godine provode kao šefovi po kafićima i šoping centrima, onaj tko je rođen u Dubrovniku ni to ne može – cijene su svuda brutalne, od samoposluga, preko ugostiteljskih objekata, pa sve do dječjih igraonica, pa čak i na trafikama Tiska (pola litre Coca-cole 12, a sladoled 18 kuna).

Dubrovčanina bez nekretnine u svom rodnom gradu doslovno nitko ne obada – vlasnik slastičarne, inače lik koji je išao skupa s njim u osnovnu školu, radije će baciti sladoled nego ga sugrađaninu i bivšem školskom kolegi prodati u pola cijene. A kugla u nekim slastičarnama se već približila brojci od 20 kuna. U kafićima mu više nitko neće dati turu na kuću, niti će mu itko ponuditi prostor za dječji rođendan za manje od tisuću kuna. Kada zazove meštra za riješit problem centrifuge na mašini, od brojke će mu proradit centrifuga u glavi, jer se popravcima u Dubrovniku ne bavi više nitko. Ne uzda se ni u gradnju POS-ovih stanova, to ionako dobiju šupci kojima ne treba, pa ih iznajmljuju.

Umoran i tužan naš beznekretninski junak baulja životom i sve nešto čeka kada će mu se sreća osmjehnuti, ili barem da dođe dan kada će neki smiješni novinarčić napisati koju o njegovom velikom problemu, pa će, teško je u to vjerovati, možda poslodavac napokon shvatiti da mu je teže nego Slavoncu i Trebinjcu, pa će u nekoj ludoj, optimističnoj budućnosti i njemu povećati plaću kako bi mogao platiti smještaj, ili barem dat mu bonus za kuglu sladoleda ili odlazak na koncert – poklonjenoj muzici ne gleda se u trube!

I stvarno dočekao je naš beskućnik taj dan – Dubrovački dnevnik objavio je priču o ljudima koje se najviše diskriminira na svijetu – Dubrovčanima koji su rođeni kao stopostotni invalidi – džaba zdrave ruke i noge, ako si se u ovom gradu rodio bez stana, to je hendikep koji je nemoguće nadoknaditi. Prvi komentar ispod teksta bio je od lika kojemu je baba u Lapadu ostavila stotine kvadrata kuće koje je on, normalna stvar, pretvorio u omanji hotel:

-Ako vam je tako teško u Gradu, ajdete u svijet. Zašto ne pokušate biti katolički vjeroučitelj u ISIL-ovom logoru, ne biste bili prvi ni zadnji koji su se ISILili, pardon iselili?

Popularni Članci