Hotel Petka početkom travnja nudi noćenje za 2 osobe po smiješnoj cijeni od 36 eura, u što je uključen i doručak. Hotel Ivka daje sve to, samo još jeftinije – za samo 34 eura, dok u Hotelu Uvala dvije osobe, sobu i doručak platit će 65 eura. Naravno oni po toj cijeni mogu koristiti i usluge wellnessa, poput bazena, sauna i sličnih hedonističkih sitnica.

Ovo brutalno spuštanje cijena dubrovačkih hotela izazvalo je na Facebooku veliku raspravu gdje su razni građani dali svoje viđenje ove pomalo neobične situacije, prema kojoj skoro, tijekom zimskih mjeseci, dođe jeftinije živjeti u Hotelu Ivka, nego u nekoj podstanarskoj šupi u Gružu. Javili su se, naravno, i vlasnici apartmana, koji se boje, da će, ako se ovim tempom nastavi povećavati broj apartmana, te ako hoteli i dalje budu spuštali cijene, da će se u skoroj budućnosti apartmani morati izdavati po 20-30 eura, jer će konkurencija biti ogromna. Već sada brojni iznajmljivači u Dubrovniku mrze većinu svojih susjeda, jer tko god je imao bilo kakva četiri zida – od kokošinjca do garaže – pretvorio ga je u apartman i postao mu izravna konkurencija. A svi koji su u profesora Đura Benića iznova padali ekonomiju jako dobro znaju da veća konkurencija također dovodi do pada. Ne ispita kod Benića, nego cijena. To je normalno isto kao što je normalno da je većina toga kod čovjeka nenormalno, baš kao i rješenja koja neki predlažu za neprekidno povećanje godišnjeg broja apartmana.

Pa što kažu ti vrhunski stručnjaci, apartmanski benići? Dio njih ima zaista genijalnu ideju - smatraju kako treba ograničiti broj apartmana u Dubrovniku kako cijene u budućnosti ne bi padale. Nešto slično je posljednjih godina prdjela gradonačelnica Barcelone. Lijepo se donese propis da može biti toliko i toliko apartmana i gotovo. Nema više. Ovi koji su imali sreću da su prije napravili apartman, oni mogu raditi, a ovi koji bi možda kasnije upali na tržište, e njima je zabranjeno. Ne može. Ovi prvi bi sjajno zarađivali, jer bi im konkurencija bila zabranjena. Podsjeća to malo na prvog privatnog iznajmljivača vila po Jadranu – legendarnog turističkog radnika druga Tita. Nije se u ono vrijeme mogao napraviti apartman pored Titove vile, pa da spustiš cijenu, i eto ti onda na vratima egipatskog predsjednika Nasera. Ili još bolje Sophije Loren. Ili Richard Burton s Elisabeth Taylor. Svi su oni išli isključivo kod privatnog iznajmljivača Josipa Bookinga Tita. Mogao si ti imati najluksuzniji mogući apartman s bazenima, jacuzzijem i svime ostalim, ali Tito Sophiji Loren ni mrtav ne bi dao da dođe kod tebe.

Dio današnjih iznajmljivača apartmana, od kojih su većina bogobojazni i pobožni katolici, koji će radije propustiti check in, nego nedjeljnu misu, ispada da bi svojom revolucionarnom idejom zabrane širenja apartmana voljeli da se vratimo u mračno doba komunizma kada je država govorila građanima što će tko raditi da im slučajno ne bi na pamet pale neke tamo egzibicije koje dovode do napetosti na tržištu. Ne može se čovjek u poslu nikad opustiti, znali su to Jugoslaveni itekako dobro, ako te odmah iza ugla vreba ta, kako se zove, konkurencija. Eto zato treba zabraniti to tržišno nadmetanje, koje pokvari svu zabavu malog poduzetnika s velikom pohlepom. Kad smo već kod ograničenja, ne bi bilo loše zabraniti ni siromašnim turistima da dolaze u Dubrovnik. Da ne smetaju. Da ne stvaraju gužve. Trebalo bi uvesti vize za posjet Gradu. Ako ti je plaća preko 2 tisuće eura, možeš doći. Ako nije, odjebi čovječe, mi te ne želimo. Zašto bi ti putovao ako si siromašan? Misliš da imaš prava na to? Po čemu?

Kada čovjek malo bolje razmisli o svim ovim zabranama vidi da je to ne samo sjajna ekonomska mjera, već i socijalna - na taj bi se način spasili mnogi Dubrovčani, koji su se odvikli od teškog rada i dizanja na posao. Da se oni vrate u radni pogon, još više bi se povećala depresija u Gradu (ionako su ljudi konstantno nesretni, iako imaju para kao nikada prije). Od kukanja bi se bilo nemoguće kretati ulicama i Facebookom, i zato je u interesu svih Dubrovčana da se vlasnici apartmana nikad ne vrate na posao (iako će oni reći da od iznajmljivanja apartmana i pranja posteljine ne postoji ništa teže na ovom svijetu, čak ni rad u rudniku).

Dok o svemu ovome razmišljam, bombardiraju me i druge sjajne ideje, koje ću ovdje predložiti gradskoj vlasti, koja bi odmah u paketu s zabranom novih apartmana mogla i njih izglasati. Recimo, baš poput zabrane novih smještajnih jedinica, bilo bi sjajno ograničiti i broj restorana i zabraniti otvaranje novih. Recimo imati pet restorana, tako da se njihovi vlasnici enormno bogate (ja bih, ako mene pitate, osobno volio da vlasnik svih tih pet restorana bude moje kumče, inače vrhunski kuhar Damir Šarić). Da to petero ljudi budu opušteni bez te užasne konkurencije koja ti stalno puše za vratom i kojoj je jedino važno da ne možeš mirno ići spavati.

Moja supruga je turistički vodič. Bilo bi zaista sjajno kada bi se većini turističkih vodiča koji nisu moji životni suputnici zabranio rad, a posebno bi se trebalo obračunati sa proizvodnjom novih vodiča koji, jebemu život neopušteni, svaki dan stvaraju pritisak na prihode moje male obitelji. Shvatili ste, oni su ta strašna konkurencija, ta prokleta nevaljalica i zločestica, bez početka i kraja, zbog koje mi mirno ne spavamo. Te bi tečajeve za turističke vodiče trebalo ukinuti, a njihov broj ograničiti na dva, tri od kojih bi jedan bila moja supruga. Mislim da je ova mjera jedna od najboljih. Na ovaj način, to bi bilo službeno objašnjenje, bi se smanjile ogromne gužve koje stvaraju turistički vodiči i buka koju proizvode dok objašnjavaju gostima odakle crkvi svetog Spasa srpsko ime. A najvažnije od svega, priznat ću vam neslužbeno, što bi se ovom mjerom izravno povećala moja materijalna sreća, pa bi i vas manje davio negativnostima u kolumnama, tako da biste i vi imali neizravne koristi od zabrane rađanja novih vodiča. Zaista sjajna mjera, nije mi samo jasno zašto još uvijek nije donesena.

Kad smo već kod mene, odnosno novinarstva, bilo bi nadasve prekrasno da se svim medijima u Dubrovniku zabrani rad, osim Dubrovačkom dnevniku. Naravno, isto tako da se strogo zabranjuje otvaranje novih medija. Gradska vlast bi, osim ovoga, mogla propisati i da svi građani Dubrovnika koji žele dati mali oglas, to moraju učiniti na stranicama Dubrovačkog dnevnika. Hoćeš prodat motor, auto, stan - nema više biranja kao u onom šugavom kapitalizmu gdje svaka budala može imati apartman – moraš svoj oglas dati Dubrovačkom dnevniku, koji bi za tu priliku, kad već nema one užasne konkurencije, izvjesio cijenu od kojih tristotinjak kuna. Sjajno bi to bilo za mene i Dubrovački dnevnik. Spavaš li mirno, Dubrovački dnevniče? Da, spavam, baš je prekrasno usnuti, bez noćnih mora o konkurenciji.

Moj prijatelj vozi goste s brodom, ne bi ni njemu bilo loše da se zabrani konkurencija. Moj drugi prijatelj je izdao knjigu. Njemu bi pasalo da se zabrane brojni drugi književnici. Isto vrijedi za slikare i glazbenike. Ovaj fenomenalan model zabrane konkurencije mogao bi se preslikati i u sport. Recimo zabraniti konkurenciju vaterpolskom klubu Jug.

Zašto sam u ovim primjerima ponajviše spominjao zabranu rada u područjima koja se izravno mene tiču – spominjao sam moju suprugu, mog kumčeta, moj medij u kojem pišem, moje prijatelje i poznanike? Zato jer ljudi razmišljaju jedino i isključivo iz svog kuta. Ako ja imam apartman, neka se svim drugima zabrani otvaranje novih apartmana, jer je meni trenutno dobro. Briga me kao vlasniku apartmana što je s štandovima na Pilama, što je s taksistima, što je s izletničkim brodovima, što je s vodičima, što je s autobuserima, što je s konobarima, kuharima, sobaricama, čistačicama… meni je isključivo i jedino važno da se donesu mjere koje će pomoći meni, razumijete? Dalje od toga me ne interesira, što se mene tiče neka svi crknu od gladi, neću uopće trepnuti. Iskreno ću vam reći, da imam bolje veze s Bogom, da imam nekog don Pera koji je vićan u kvalitetnim molitvama Svemogućem – zamolio bih ga da traži od Stvoritelja da ne pogodi potresom ili nekom drugom prirodnom katastrofom dubrovačko područje, jer će time satrati i moje prihode. Neka stvara potrese drugdje po svijetu. Briga me za Nepal, Čile ili Haiti, šta ima veze ako tamo umiru neka nebitna djeca, ionako ih je milijardu, samo neka radi moj apartman i neka je meni dobro, kontate?

Za sve ostalo boli me kurac.

Maro Marušić