Nije prošlo ni dva minuta otkako je Dubrovčanina Antu taksi dovezao na zagrebački aerodrom Franjo Tuđman, a on se već iznervirao kao pacijenti u doktorskoj čekaonici. Tek što je iskoračio iz vozila, na svom je pametnom telefonu pogledao najnovije vijesti i imao je tamo što vidjeti – Vlada, bolje rečeno stranka za koju je on glasao ratificirala je strašnu Istanbulsku konvenciju.

-Kako su mogli, kako ih nije sram? – zavapio je Ante – Usvojiti neku tamo tursku konvenciju.

A Turke je mrzio još od srednje škole kada mu ona mala slatka Alma iz jezične gimnazije nije dala da potpiše Konvenciju o slobodnom prijenosu usluga i dobara unutar njenog tunela. Molio ju je i kumio, ali Alma je bila rezolutna.

-Prebalav si, mani me se!

Kasnije je Turke zamrzio još i više, jer je u međuvremenu shvatio da je on pravi Hrvat. Kako se u međuvremenu shvaća da si pravi Hrvat, to je misterija, ali Ante i brojni njegovi vršnjaci su shvatili – oni su pravi Hrvati i moraju braniti hrvatske vrijednosti. Razbistrilo mu se kao glava nakon Caffetina - postoje Mi i Oni, Naše i Njihovo, a Turci, i ne samo oni, postali su tako Oni i Njihovo.

U ladice Oni i Njihovo svojih moždanih vijuga trpao je i Srbe, pedere, transseksualce, crnce, židove, lezbokomunistice, masone, ove, one... Znao bi vam Ante nadugo i naširoko, gonjen alkoholnim parama, objašnjavati sve grijehe koje su počinili Oni skupa s Njihovom kulturom, i tako ošamućen alkoholom, sve mu se to činilo skroz logično, kao da je to stvarno tako, iako uopće nije znao odakle mu to silno znanje, jer je školu volio manje nego partizane. Ali njegovo društvo slično je pilo i slično je govorilo, i kud ćeš više sreće u životu. Ne treba dalje graditi identitet – Mi smo dobri, oni su loši – sve je tako jednostavno kao u špageti vesternima Clinta Eastwooda - život je sjajan, jer kada i kako god završi mi idemo u raj, budući smo na pravoj strani, a svi ti Turci, pederi, trans, hinduisti, budisti, taoisti, Srbi, Crnogorci, Grci, idu u pakao, jer su od sotone i žele nas zavesti i uništiti. Bog je s nama, a ne s njima. Isus je naš, a ne njihov, a tu je, ako zatreba, i dobra stara Marija, vazda djevica.

Eto tako otprilike stoje Antine životne vrijednosti i on je super sretan s njima – kartu za raj ima, a dok je tu na Zemlji, ode gledat Hajduka, popije i pojede s pajdašima – i što je najvažnije – poput modernog križara brani ovdje na ovom planetu Božje vrijednosti. Taj identitet i pripadnost su mu je top-prioritet, ako to izgubi, tko je onda, što je uopće? A usvajanje Istanbulske konvencije upravo ide u tom smjeru. Sotona sofisticiranim načinom napada temeljne vrijednosti malog broja Križara na planetu koji brane Božju riječ pred sve većom najezdom islama i drugih krivovjernika. Ne samo da je vjera na udaru, nego sve bazične vrijednosti kršćana, počevši od obitelji do države.

Istanbulska konvencija, zna Ante to dobro, hoće uvesti neke dodatne rodove, trans, queer, homosexual, animal, pedo, squirt, gang bang, gloryhole, tranny, miss moneypenny  - jebote morat će hoteli imati 72 različita WC-a kako bi se svi ti rodovi mogli olakšati u skladu s njihovim spolnim opredjeljenjem. Muškarci će preko noći postajati žene, žene će preko dana postajati ono, a ono će preko jutra postajati ovo. Pa kuda ide ovaj svijet? Kako će se uopće u sportu odrediti muška i ženska konkurencija? Moći će se dogoditi da se svi tenisači prijave za ženski Wimbledon, a sve tenisačice obratno. Tko će onda igrat na tri dobivena seta, a tko na dva?

Sve su ove misli mučile Antu dok se kretao prema muškom WC-u zagrebačkog aerodroma Franjo Tuđman, ali tek tamo će mu se dogoditi najcrnji mogući scenarij. Bacivši pogled prema vratima muškog WC-a, vidio je kako je netko upravo zamakao za uglom u dugoj crnoj haljini.

-Evo ga na, već što je Vlada usvojila Istanbulsku konvenciju, odmah je počelo. Ovo je sigurno neka lezbokomunistica, koja će sutra mijenjati spol. Do jučer imala rupu u tijelu, a sutra će nam mahat s njim, ma nemoj, molim te - reče Ante sebi u bradu i ubrza korak.

Živo ga je zanimalo tko je ta lezba, koja u dugoj haljini zalazi u muški WC. Koliko li je samo ružna, glupa i iskompleksirana? Ušavši kroz vrata, otkucaji srca su se ubrzali. WC je bio velik, a Ante se oprezno osvrtao oko sebe. Vidio je svega nekolicinu pripadnika svoga roda ili spola, kako su okrenuti prema pisoaru, ali ne i lezbu u haljini.

-Sigurno je otišla obaviti veliku nuždu. Samo u koji od ovih silnih zahoda? - pitao se Ante, a onda mu se sreća osmjehnula. Ispod jednih vrata provirila je haljina, crna kao unutrašnjost Alminog tunela. Ante odluči ući u kabinu do. Naćulio je uho na pregradu i pokušavao odgonetnuti što ta osoba radi. Čulo se bljuć. Onda joj se odlučio obratiti.

-Eto, zbog takvih kao što ste vi, ja moram mrziti svoju zemlju. Danas je usvojena Istanbulska konvencija i vi ste to odmah iskoristili da se dođete iskenjati u naš muški WC. Imate li vi uopće kurac? Kurac imate kurac, pa odakle vam onda pravo da dođete u muški WC!? – sad je Ante već počeo vikati.

Osoba iz kabine do nije odgovarala.

-Znate li vi draga lezbo, da je od Boga stvoreno muško i žensko, a ne shemale. Da je to normalno, bilo bi transseksualaca i kod nilskih konja, a koliko ja znam, nijedan nilski konj nije nikad promijenio spol. Zašto ste vi promijenili spol? Da nemate djecu? Da ovaj narod pocrka, jer neće imati potomaka. Kako vas nije sram, sramite se – sad se već počeo derati, a iz susjedne kabine se čulo nervozno komešanje.

Misteriozna osoba pustila je vodu.

-Ne želite me slušati, je li? – nastavio je Ante derući se – Mene ne morate slušati, ali Bog će vas kazniti. Kaznit će vas za sve vaše grijehe i opačine koje ste počinili. Isus će vas poslati u vječni oganj, a vama i sličnima će vječnost biti prožeta škrgutom zubi, jesi li me čula? Kako se ne sramiš doći u haljini u muški WC – rekao joj je Ante i dodao – Onda ćeš se sutra žaliti da si silovana. Pa naravno da te treba silovati, jer kome normalnome pada na pamet u ženskoj haljini šetati među muškim spolnim organima koji aktivno stoje ponad pisoara? Eto što će Istanbulska konvencija sutra učiniti. Diljem Hrvatske bit će puni muški WC-ovi ženturača u haljinama.

U onoj kabini su se na brzinu otvorila vrata, i misteriozna osoba je izašla. Ante, iako mu je bilo neugodno nakon ovoga monologa, nije mogao odoljeti, pa je jurnuo za njom. Morao je vidjeti o kome se radi, kako izgleda ta jebena lezbokomunistica.

A bilo bi bolje da nije išao provjeravati. Pred shrvanim Antom stajala je figura svećenika u dugoj crnoj haljini s bijelim povezom na pasu.

-Ja sam protiv Istanbulske konvencije – rekao mu je svećenik, gotovo kao da se ispričava.

Ante mu je mislio reći „oprosti“, ali nikad nikome u životu nije rekao oprosti, pa nije znao kako se to radi.