-Ahhhhhhhhhh – probudio sam se uz duboki uzdah dok mi je srce u prsima žestoko lupalo spremno da iskoči iz tračnica poput indijske željeznice. Prestrašena supruga očima punim straha gledala me izbezumljenog i ništa nije govorila. Iz pogleda joj se isčitavalo pitanje upućeno mojoj noćnoj mori, zbog koje smo sada budni dok čitav normalan svijet spava:

-Je li opet Đuro Benić?

-Da, draga – kratko sam rekao otišavši po čašu vode.

Svako toliko sanjam nešto lijepo – zalaz sunca, planinski puteljak posut cvijećem, vrištanje čiopa ponad toplog mora… - i sve je u snu divno i krasno dok odjednom ne uskrsnu užasne traume iz mladosti zakopane u dubinama podsvijesti. Obično na površinu izađu u obliku legendarnog dubrovačkog profesora s Ekonomskog fakulteta.

Ne, nije on meni nikada predavao, ako ste to pomislili, niti sam kod njega polagao ispite koji su mi ostavili trajne posljedice na psihu, ali svejedno mi je Đuro Benić obilježio dio života. U ono vrijeme prije tisuću i petsto godina kada sam bio mlad - i kada mi za dizanje pojedinih dijelova tijela nisu trebale afričke šljive, azijski gingsenzi i južnoameričke asai bobice  - čitav smisao života bio je u barenju. Osim u onim rijetkim trenutcima za koje danas nisam siguran ni da su se zaista dogodili, nikad opsada žen(sk)e nije bila lako ćemo. Poput pravog i vrhunskog vojskovođe, razrađivao sam taktike, smjerove napada, kada upotrijebiti tajno oružje – „znaš Jelena, ja sam ti lovac na Jelene“ – razmišljao sam treba li joj prići brzo, ali ne prebrzo, ili možda polako, ali ne i prepolako, da ne postanemo samo prijatelji. Nema gore stvari na svijetu nego potrošiš toliko vremena i para i onda na kraju bitke postanete brat i sestra. Pa da sam htio ženskog prijatelja, ne bih te nutkao štok-kolom, nego nečim jeftinijim.

Ali ponekad točno se osjećalo da ništa neće biti od našeg prijateljstva – prštala je kemija među nama kao da smo glavom i periodnim sustavom Pierre i Marie Curie – već nakon par plastičnih čaša vina u Bogišićevom parku, pala je na moj šarm kao da je hrvatski MIG, i trebalo je još samo negdje otići, ubrati moju afričku šljivu i staviti točku na i – točnije rečeno – i u točku.

-Ne mogu večeras, imam učiti Benića – rekla je srušivši u hipu moju sekvoju na crnu zemlju. Trebala se još samo zaderati poput kanadskog drvosječe: Timbeeeeeeeeer.

-Baš moraš?

-Moram, čitav faks mi ovisi o Beniću i tom ispitu.

O jeben ti mikro i makroekonomiju, đe me nađe, eto tko je kriv za lošu demografsku sliku Hrvatske. Glupi zakon ponude i potražnje. Umjesto da mi se sad, nakon što smo se uspješno potražili, ponudimo jedno drugome, ništa od svega toga zbog nekih glupih brojeva. Ali lako da je ovaj neuspjeh zbog polaganja mitskog ispita bio jedini. Đuro Benić u ono vrijeme je, u stvari, bio više pravilo, nego iznimka. Rijetko si mogao pronaći bilo koju žensku u čitavoj generaciji koja nije studirala Ekonomiju i polagala kod legendarnog profesora mirko i makroekonomije. A za položit taj ispit, mjesecima su se žrtvovale noći uz ogromne količine kofeina, a mi neobrazovani muški, bez fakulteta i perspektive, ostajali smo suhijeh šljiva i mokrijeh opanaka.

Benić je (bio) profesor starog kova. Strog, ali pravedan, radišan, nepotkupljiv… Nisi mu mogao donijeti pršut i proći, to ne. Želio je naučiti studente svim poznatim dosezima ekonomije i zahtijevao je znanje koliko god za to vremena trebalo. A trebalo je, nijedan drugi ispit nije bio ni približno zahtjevan kao njegov. Zato su studenti, a posebno studentice, kojih je onda znatno više studiralo, često bile iscrpljene grafovima i krivuljama, pa su se teže odavale demografskim čarima. Na kraju sam bio toliko očajan da sam barenje započinjao pitanjem.

-Jesi li položila Benića?

Sve su mi ove nekoć tragične, a sada smiješne sekvence iz mladosti od prije tisuću i petsto godina pale na pamet kada sam ovog tjedna pročitao vijest kako moto servis na Kantafigu prestaje s radom. Da neka firma prestaje s radom zbog manjka posla ne bi bila nikakva posebno važna vijest, ali ovdje je upravo suprotno – moto servis na Kantafigu se zatvara, jer su imali previše posla, a nisu mogli naći radnike. Drugim riječima, potražnja u Dubrovniku za moto servisima je ogromna, a istovremeno ponuda, umjesto da raste – pada.

Dubrovački slučaj ulazi tako u povijest ekonomske znanosti kao prvi primjer koji ruši temeljni zakon na kojem počiva gospodarstvo – famoznoj ponudi i potražnji. Taj osnovni zakon glasi otprilike ovako: Kada su ponuda i potražnja uravnotežene, i cijena proizvoda je uravnotežena. Što je ponuda veća, a potražnja manja, pada cijena proizvodu. S druge strane, ako je potražnja veća, a ponuda manja, raste cijena proizvodu.

Stoljećima su se svjetska gospodarstva i afričke šljive lokalnih mladića ravnale po najosnovnijem od svih osnovnih zakona ekonomije sve dok u Dubrovniku nije došla Nova Godina 2019., dan kada se zatvorio moto servis na Kantafigu promijenivši tako zauvijek tijek povijesti. Sada će u udžbenicima Đura Benića pisati: Ako potražnja raste, a ponuda se smanjuje, cijena proizvodu raste, osim u Dubrovniku gdje se događa da firma naprosto propadne ako raste potražnja za njenim uslugama. Po prvi put u povijesti homo sapiensa zabilježeno je da ljudi neće da rade u branši koja osigurava lijepu egzistenciju. Njihova teorija glasi – bolje živjeti skromno od apartmana i ne raditi, nego živjeti lijepo od moto servisa i raditi.

Da je ona moja prijateljica iz Bogišićevog parka rekla Đuru Beniću na ispitu kako će doći dan u Dubrovniku kada će firma propasti kako bude rasla ponuda za njenim proizvodima, još bi uvijek bila na fakultetu i polagala Osnove ekonomije po 702. put, ali kako vidimo iz svježeg primjera to je dubrovačka realnost. Firme propadaju ne zato jer nemaju posla, nego zato jer ga imaju – previše.

Sve ono što su generacije Dubrovčana učile na ekonomskom fakultetu kod dunda Đura, danas u doba brzog interneta i jeftinih letova, ali i specifične dubrovačke geografije te manjka nekretnina pada u vodu. Zamišljam ovih dana Benića kako ispija kafu u Orke, nakon što je na ispitu oborio nečiju prijateljicu, i čita vijesti po portalima na zaslonu mobitela, a kad tamo nabasa na moto servis.

-Majko mila, šta je ovo bogareti s ovom ponudom i potražnjom, kuda ovaj svijet ide? – upitat će se legendarni dubrovački profesor tražeći smisao čitavog njegovog akademskog djelovanja – Toliko sam ljudi bacio na ispitu zbog nerazumijevanja osnova ekonomije, a gle sad ovo!

Potom će dobri, stari učitelj otići do šanka platiti kafu, a na zidu će ugledati oglas: Traži se konobar(ica)!

Konobar će skontati da Đuro znatiželjno gleda njihovu potragu za radnom snagom, pa će mu objasniti.

-Tražimo čovjeka već mjesecima, ali nitko neće da radi. Plaća uopće nije loša, šest i pol tisuća kuna i slobodan dan – reći će mu konobar, pa će na kraju tiho dodati - Uskoro neću ni ja više raditi. Bolje mi je u Bogišićevom parku sjedati s prijateljicom uz malo para, nego imati nešto više novca, ali i raditi.

-Imaš pravo. To su osnove dubrovačke ekonomije – nasmijat će se Đuro Benić, čovjek koji je obilježio živote brojnim generacijama Dubrovčana učeći ih skroz drugačijim teorijama.