Još od davnih dana, onih kad su sišli s grana, ljude muče razna pitanja na koja pokušavaju pronaći odgovore. U pravilu su to teški, iscrpljujući upiti – „Postoji li život poslije smrti“, „Je li se ljudi reinkarniraju“, „Koliko još ima dimenzija pored ove tri vidljive“, „Jesu li paralelni svemiri i tamna materija realnost ili mit“…

Također, ljudi bi voljeli znati jesu li sami u svemiru, ili ima još ekipe koja po zidićima galaksija ispija pive, hoće li se u budućnosti naseljavati nove planete, i hoće li na ovom našem globalno zatopljenje napraviti štete…

Čovječanstvo se također začuđeno pita kako to da se Maja Šuput nikad ne prehladi, a vječito je gola na propuhu, te hoće li na oproštajnom koncertu Jura Stublić ugostiti Luku Modrića da mu pjeva Sjećam se prvog poljupca, potpisa, samo on je bio sladak…

Dio homa sapiensa stoljećima se muči s razmišljanjem što je bilo prije - kokoš ili jaje, Joža Manolić ili Himalaje? Tu su i ona pitanja, koja su već postali klasici poput „Zapitajmo se dragi ljudi, kakav ćemo svijet u nasljedstvo ostaviti kraljici Elizabeti II?“, ili „Je li istina da je John Rambo ubio toliko zločinaca koliko je Mick Jagger puta otpjevao Satisfaction?“

Ljudi ni danas to ne mogu shvatiti, pa se upitkuju što se ono onomad dogodilo na Poljudu i jesu li sanjali da je Petar Krpan prodavao tunele i vijadukte igračima Fabija Capella? Nije to nimalo lako dokučiti, kao ni dati odgovor na teška pitanja poput „Vrijedi li horoskop za doživotne zatvorenike“, te „može li beskućnik biti osuđen na kućni pritvor?“

Tu su i ona legendarna pitanja: „Zašto kamikaze nose kacige“, „Što ovce broje kada ne mogu spavati“, a jednog lika strašno je mučila dvojba „Ako kronični lažov prizna da je lažov, može li mu se vjerovati?“, na što mu je susjed rekao „Valjda može“, a ovaj je zamišljeno konstatirao: „Otkako sam sebe uhvatio u laži, više nikome ne vjerujem“.

Kako se vidi iz priloženog, ljude vjekovima muče užasna pitanja, ali svi ti teški upiti  nisu ni do koljena, majci svih pitanja i majci sve znatiželje, s kojom se Dubrovčani bude i s kojom idu spavati, a da godinama ne mogu dohvatiti nikakav odgovor.

-Kako, pobogu, obnoviti park Gradac?

Generacije Dubrovčana koje se demokratskim putem izmjenjuju na vlasti pokušali su iznjedriti to mitsko rješenje, ali nažalost nisu uspjeli. Potrošili su četvrt stoljeća pokušavajući odgonetnuti najveću misteriju prirode – koja se u međuvremenu u medijima prozvala Božja zagonetka – ali do rezultata nisu došli. Po Dubrovniku se u kuloarima čak počelo šaputati kako se rješenje zaista nikada neće pronaći. Još uvijek nitko o tome nije kazao ništa službeno, ali ima biti da je prešutno potpisana kapitulacija – park Gradac poviše Danača nikada se neće obnoviti, jer to jednostavno nije moguće. Mračna tajna o neobnovljivosti parka Gradac ugledat će naposljetku svjetlo dana, koliko god to bilo teško prihvatiti.

Kakav će to biti tužan kraj proslavljenog dubrovačkog parka, najstarijeg na čitavom njegovom teritoriju, otvorenog još za života cara Franja Josipa. A do prije samo nekoliko godina nada je tinjala - ma što tinjala, gorila - da se Gradcu ipak može podariti nekdašnji sjaj. Prije tri godine, naime, pojavila se nevjerojatno optimistična vijest koja je ulijevala optimizam da će se Božja zagonetka, jednog dana ipak riješit.

-Za potrebe izrade projektne dokumentacije parka Gradac izrađen je katastarsko-topografski situacijski snimak Parka Gradac u mjerilu 1:200. Nakon toga se, sukladno mišljenju Ministarstva kulture, Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, krenulo u izradu Konzervatorske dokumentacije. Izrađena je Krajobrazna studija te I. faza Konzervatorske dokumentacije s analizom stanja i valorizacijom vrtno gradbenih struktura te prijedlozima za provedbu sondažnih arheoloških i konzervatorskih istražnih radova. Nakon ishođene dozvole za istraživačke radove isti su obavljeni, te je u tijeku završetak Konzervatorske dokumentacije (II. faza). Nakon završetka Konzervatorske dokumentacije izradit će se program za provedbu arhitektonsko-urbanističkog natječaja, te po odabiru najboljeg rješenja izradit će se projektna dokumentacija. Ista se planira prijaviti za financiranje na EU fondove – glasila je ova ludo optimistična vijest.

No, od tada su prošli mjeseci i godine, u međuvremenu se svašta dogodilo – čak je i papa Franjo rekao da ne treba suditi homoseksualcima – a u parku Gradac je i dalje smeće, a poznatih klupica nema nigdje. Kako stvari stoje, tako će zauvijek i ostati, jer ima biti da čovječanstvo još uvijek nije dosegnulo tehnološku razinu s koje bi obnova parka Gradac bila moguća.

Gore u onoj tužnoj vijesti stoji da su se u parku Gradac pokušavali provesti „sondažni arheološki i konzervatorski istražni radovi“. Je li znate kako se provede ti sondažni radovi u parku Gradac? Nije to zajebancija. Nimalo. S lokacije Vješala, odmah do parka Gradac, se lansira sonda s dubrovačkim astronautima prema galaksiji Messier 81 u sazviježđu Velikog medvjeda, odakle oni preciznim mikroskopima broje populaciju mrava, cvrčaka, bumbara, osa, borovih iglica i drugog floro-faunskog života na teritoriju parka Gradac kako bi se postigao što autentičniji topografski situacijski snimak u mjerilu 1 naprema 200.

Taj skupocjeni tehnološko-znanstveni postupak koji prethodi samoj materijalnoj obnovi Gradca na samom je početku davao zadovoljavajuće rezultate sve dok dubrovački konzervatorski astronauti nisu naišli na poteškoću veliku kao vodena prepreka na olimpijskoj utrci 3000 metara sa zaprekama. Naime, situacija sa situacijskim snimkom u omjeru 1 naprema 200 postala je vrlo brzo napeta u omjeru jedan naprema milijun. Jedan dio dubrovačkih astronauta sa svemirske sonde iz galaksije Velikog medvjeda tvrdio je da u ribnjaku parka Gradac obitava milijun i 700 tisuća tigrastih komaraca, dok je ova druga struja znanstvenika iz galaksije Andromeda upozoravala da ta brojka opisuje populaciju domaćih komaraca.

-Nije nego tigrastih – rekli su dubrovački konzervatori povećavajući napetost situacije oko situacijskog snimka.

-Nije nego domaćih - odgovorili su im arheolozi šaljući ih u onaj dobro poznati topograf njihovih majki.

-Nije nego tigrastih – dodali su urbanisti izvikujući parole s vrtno gradbenih struktura.

-Nije nego su to domaći – vikali su valorizirani arhitekti.

-Tigrastih!

-Domaćih!

-Tigrastih!

-Domaćih!

Mjeseci, godine, desetljeća su prošla, a Božja zagonetka nije riješena, i znanstveni krugovi se boje da će ikada biti. Možda će tek u nekoj dalekoj, maglovitoj budućnosti Dubrovnik dati toliko velikog znanstvenika i političara koji će riješiti najveće pitanje u slavnoj povijesti grada pod Srđem.

-Kako, pobogu, obnoviti park Gradac?

-Vrlo lako – reći će taj genijalni znanstvenik iz budućnosti, koji je do te sjajne ideje bio obični maloljetnički delikvent, koji se na Gradcu opijao s ekipom – Uzmeš koju stabljiku dole u Južne kulture, posadiš je gore svuda uokolo, dok za to vrijeme marangun napravi klupice, a Čistoća očisti smeće. I eto ga. Park Gradac je obnovljen.

Maro Marušić