Evo upravo ovdje u Šipčinama, sjećam se, bila je nekakva butiga, sada je apartman. Tamo u Lapadu, na križanju Meštrovićeve i Dalmatinske bila je pekara, ali se zatvorila, a prostor se transformirao u apartman. U Sedam smrtnih grijeha djelovao je kozmetički salon, no vlasnica je zaključala vrata, i prenamijenila ga u apartman.

U Komolcu je čovjek čitavo skladište pretvorio u hostel, a slično se dogodilo i u Kasarni. Solskoj bazi također, Montovjerni, Gorici, svetom Jakovu, čak se i crkvica, nedaleko od spomenute pekare u Dalmatinskoj ulici, prenamijenila u stambeni prostor… Čitav Dubrovnik postao je jedan ogroman guesthouse, gdje je trenutno isplativije bilo što iznajmljivati, nego bilo što raditi. Nije teško shvatiti sve ove ljude – i ja bih isto postupio – koji su zatvorili svoje male obrte i okrenuli se Airbnb poslovima. Umjesto da se ubijaš na surovom tržištu rada, trend je u Dubrovniku, ali i u čitavom svijetu, da se danas bolje živi od rente nego od bilo kojeg zanata, trgovine, usluge…

Sve je to lijepo, divno i krasno – turizam na svjetskoj razini raste više nego sve druge gospodarske djelatnosti zajedno – no postavlja se pitanje što će se dogoditi s Dubrovnikom (ili bilo kojim drugim gradom) ako se ovakvo stanje nastavi, ili čak pojača (naravno, može i kolabirati, ali to nije tema našeg teksta)?

Odem ja prije neki dan dogovoriti servis za motor kod Mirka Penda, najpoznatijeg dubrovačkog moto mehaničara. On i njegov kolega Dubravko Mulić izranjaju ispod dvije mašine crnih i masnih prstiju – vidi se da se od najranije zore druže s uljima, klipovima, diskovima… – pa mi se ljubazno obraćaju i gledaju u onu njihovu crnu knjižicu kada će me naručiti. Imaju masu posla, pa mi govore da dođem u petak ako nije problem, kako bi mi tek tada odredili termin tamo negdje onaj tjedan. Mislim se, ajde nije to ni tako loše, bojao sam se da me ne naruče za kraj ljeta, jer skoro čitav grad dovozi ovdje motore, njih dvojica imaju više posla od Alije Sirotanovića i Arifa Heralića.

Dok mi Pendo znalački objašnjava kako na ovoj kilometraži, osim uobičajenih stvarčica, trebamo promijeniti i filter zraka, kroz glavu mi prostruji teška misao:

-Što da se, ne dao Bog, Pendu i Dubu nešto dogodi, pa da ne mogu više raditi ovaj posao? Tko bi popravljao motore, mila mati? Čitav grad bi prometno kolabirao, jer oni odrade većinu servisa, a već godinama ne mogu pronaći mulce koje bi uputili u posal.

Da, stvarno, tko bi popravljao motore? Mali Đivo i Vinko gore na Konalu, svaka čast, majstori su zanata, ali bi li sve to stizali, Buba isto tako odlično radi, Petkovići još štemaju u Bourbonu, a Backo, eh da, Backo… On je rješavao motore u garaži na Gorici, a onda – oh, čudnog li čuda – servis se zatvorio, a prostor pretvorio… U apartman!

Što očekivati u budućnosti? Zašto bi ijedan dubrovački mulac učio zanat i bio šporak od ulja u vlažnoj garaži kada mu tata može staviti izolaciju u istu tu garažu i iznajmljivat je gostima? Na kraju balade i godine zarada je više-manje ista s jedinom razlikom da si se puno manje umorio.

Tako je sa svime. Tko će naslijediti Župke na placi? Hoće li za 10, 15 godina mlada ekološki uzgojena blitva biti neviđeni luksuz? Zašto bi se ijedan mladi Župljanin bavio teškim radom u poljoprivredi kada i on može živjeti od najma? Naslijedio čovjek obiteljsku kućicu na zemljištu, sklepao još dvije kapunare, i sada izdaje radnicima krevet za 1200 kuna. Zaradi od najma mjesečno više od tisuću eura, a ni or'o, ni kop'o – doslovno - sjeme za patate i kukumare nije vidio u ovom desetljeću, još otkako mu je majka onemoćala, pa je više nema u vrtu. Ipak, nije sve crno-bijelo. Lakše on živi i manje radi od majke, ali zato se hrani E slovima iz Lidla, umjesto debelim, mirišljavim tikvicama iz vlastite proizvodnje.

U Dubrovniku je sve teže bilo što kupiti, popraviti, napraviti... Kad već pričamo o motorima, spomenimo i da je butiga moto opreme na Babinom kuku – zatvorena i pretvorena u apartman. Sada za nabaviti novu kacigu ili moto jaknu valja ići u druge dijelove zemlje ili kupovati preko interneta što nije jednostavno, jer se neke stvari moraju probati prije kupnje. Isto tako, lakše je naći parking u Gružu nego kvalitetnog keramičara, vodoinstalatera, električara, zidara… Tko će u Gradu obavljati ove poslove u bliskoj budućnosti?

Već sada nedostaje radne snage na svim poljima. Od konobara preko meštara i mehaničara, sve do doktora. Dubrovačka bolnica se godinama muči s manjkom liječnika i medicinskih sestara. Hoće li i oni uskoro svoje sobe početi iznajmljivati turistima? Barem bi se zdravstveni sustav počeo oporavljati od milijunskih dugova. Doktor Joško Glavić nedavno je proveo hvalevrijednu humanitarnu akciju gdje je petero pacijenata iz regije dobilo priliku liječiti se najmodernijim uređajima. Sve bi to bilo sjajno da ti ljudi imaju negdje boraviti dok su na liječenju. Ali, sve je pretvoreno u apartmane za turiste, pa pacijenti muku muče da nađu smještaj. Ista stvar je i sa studentima, koji se upravo ovih dana izbacuju na ulicu prije ispitnih rokova. Kafić u Solitudu više ne radi nedjeljom zbog manjka radne snage. S nedostatkom kvalitetnih djelatnika muče se hoteli, restorani, trgovački lanci, informatičke firme…

Ne znam kakva je situacija na tržištu prostitucije, ali ne bi me čudilo da svodnici ne mogu pronaći prostitutke, jer su i one svoj glavni alat pretvorile u apartman. Navodno, nema ni dovoljno dilera, jer se i oni, umjesto ćizama i rizlama, bave check inom gostiju.

Turizam nas je doveo do paradoksalne situacije – generirao je otvaranje brojnih radnih mjesta, a ljudi mogu lijepo zaraditi od najma svojih nekretnina. S druge strane, upravo zbog lake love u turizmu, i visokih najmova poslovnih prostora, sve manje ljudi sudjeluje na klasičnom tržištu rada, a mnogobrojni obrti od popravljanja motora, pa sve do poljoprivrede se zatvaraju.

Ako se ovakav trend nastavi, bit će ta 2030. jako zanimljiva – iznajmljivači u Dubrovniku bit će puni para, ali neće voziti motor, jer im ga neće imati tko popraviti, i neće jesti mesnatu pomadoru, jer je neće imati tko posaditi.