Jer kako, osim konstatacijom da smo totalni debili, objasniti činjenicu da već više od 25 godina nevjerojatnom preciznošću detektiramo one najgore među nama, dovedemo ih na vlast, a onda im na (ne)ograničeno vrijeme damo dozvolu da spolno opće s našim mozgovima,a da nam prije toga ni večeru ne plate.

Glavni glumci se tu i tamo zamijene pa tako umjesto Rojsa, Anta Kovačevića i Ivića Pašalića danas u Saboru gledamo nepismenog Culeja, šizofreničnog Pernara, amorfnu masu prezimena  Bernardić,  anemičnog Plenkovića i poglavicu Boža Koji Sjedi u jednoj te istoj predstavi u kojoj se oni nešto kao svađaju, nadmudruju i ispravljaju jedni drugima netočne navode, a ustvari se vrhunski zabavljaju na račun glupana koji su ih birali.

Što je uopće glup narod?

Što uopće znači glup narod, postoji li neki takav i ima li kakva mjerna jedinica gluposti ili inteligencije određenog naroda? Je li to neka „suha“ egzaktna metoda kao na primjer prosječni IQ stanovnika ili nekakav prosječni iznos koji svatko ima na računu ili se radi o više prozaičnim stvarima kao što su recimo stvari kojima se zabavljamo i smijemo ili ne znam, političari koji nas predstavljaju počevši od predsjednice države pa na niže. Teško je sa sigurnošću reći, ali na našu nesreću, svaka od ovih stavki nepogrešivo upućuje na zaključak da smo, da oprostite, tupi ko kurac.

Jer prosječni IQ teško da nam prebacuje u troznamenkaste brojeve, iznosi na privatnim, ali i državnim računima crvene se k'o središnjica SDP-a dok o našem humoru najbolje govori činjenica da su nam još uvijek smiješni vicevi o glupim Bosancima i maloj Sloveniji

.Predsjednica naša, prva među jednakima, ovih dana je nešto utihnula što možda i nije tako loše jer urbana legenda kaže da, kad god Kolinda progovori, dvije enciklopedije se samozapale, a Nikola Tesla se u grobu okreće brže nego janje za prvi maja.

Tortura ili mazohizam

Reći da nas političari muče bila bi teška laž jer mučenje podrazumijeva nekakav, barem simboličan, otpor onoga na kome se nasilje primjenjuje. Mi, s druge strane, ne da ne pokazujemo znakove otpora nego kao da uživamo u poniženju. Toliko smo zabrazdili u taj mazohizam da bi umjesto istarskih, dalmatinskih, slavonskih ili ličkih narodnih nošnji trebali izmisliti jednu univerzalnu koja će se sastojati od crne kožne kape, hlača od lateksa s pripadajućim bičem i okovima. Tko je gledao Pakleni šund, zna o čemu govorim. Tko nije, trk na torrente. Ili PornHub.

Je li Sabor gori od javne kuće? Naravno da jest.

Usporediti hrvatski Sabor s javnom kućom uvreda je za sve žene koje tamo rade, a koje su, prilično sam siguran, i poštenije i inteligentnije od velike većine naših zastupnika. Ni usporedba s cirkusom također ne stoji jer u cirkusu se stvari odvijaju po nekakvom planu i programu za razliku od Sabora u kojem hrpa luđaka na egotripu izigrava predstavu u kojoj samo oni uživaju i čija pravila su samo njima jasna.

Situacija zadnjih danas opasno podsjeća na jednu od zadnjih scena Titanica u kojoj brod tone, bogata ekipa zauzima mjesta u čamcima za spašavanje, a siromašna se davi u ledenom moru dok kapetan naređuje orkestru da svira neku veselu melodiju kako bi stvorili dojam da nema nikakvih problema.

A ako se pita prosječnog hrvatskog građanina/birača, problema očito i nema. Jest da nam predsjednica nije sposobna voditi udrugu stanara, a kamoli državu, premijer nema muda otpustiti ministra čija su opravdavanja u vezi Agrokora uvjerljiva ko gluma u Zabranjenoj ljubavi, a oporba podsjeća na grupu južnokorejskih studenata na razmjeni koji su se izgubili na cesti Slatina – Donji Miholjac.

Je li naša zona komfora toliko skučena i malena da nam je bitno samo da imamo ono osnovno danas, a za razmišljanje o onome što će biti sutra („sutra“ u doslovnom i prenesenom smislu) nemamo dovoljni ni pameti ni muda? Očito jest. I zato su situacije poput one u kojoj se kompletan Sabor popiša po nama dobre. Da nas podsjete koliko smo u stvari glupi.