Moj prijatelj zove se Matko, ali ja ga zovem Debil. Znat će te ga i vi, sigurno. On je rodom iz one kuće u Gružu ispod magistrale, e, e, vidite da ga znate, jest, baš one, koja jedina ima krov ispod razine ceste. Što govorite? Da nije debil, da je to časna i poštena obitelj, zašto ga tako zovem? Čuj nije debil – pa znate li vi što je on napravio? Ne znate? E pa ispričat ću vam priču o Debilu, idiotu koji je uništio život sebi, svojoj obitelji, čak i još uvijek nerođenom djetetu.

Ima jedno tome, možda godina i pol dana, negdje u vrijeme kada mu se rodilo prvo dijete, da je Debil odlučio kako više neće dijeliti krov ispod ruba magistrale s mamom i tatom, ima on sad svoju obitelj, ne može se više živjeti čoporativno, jer svađe će biti neminovne. Ali što će Debil, gdje će, teško može biti gora situacija u Dubrovniku s iznajmljivanjem stanova, em ne valjaju, em su skupi k'o sam đav'o, em ne možeš upaliti Eminema, odmah gazdarica vrišti kako em Eminem vrišti, em im stanarina nije skupa, pa neka se skuliraju s tom muzikom.

Pokušao je Debil s najmom stanova, nije da nije. Prvo je na Kunejima iznajmio minijaturnu rupčagu za 3 tisuće kuna mjesečno, nekako se i navikao na zatvorske uvjete, ali najveći je zajeb bio što je frižider na balkonu. Ideš isprigat jaje za večeru, moraš obući kabanicu i ribarske čizme. Kako će mu sutra dijete ići po čokoladno mlijeko i Kinder Penguin? S gumenjakom?

Drugi stan, gore na Kineskom zidu, bio je još luđi. Frižider je, doduše - nije Debil na prvu mogao vjerovati - bio usred kuhinje, ali dimenzije su mu bile sićušne. Nisi mogao ohladiti ni dvije pive, a u dubinski su mogli stati jedino oni uski surimi štapići, ako ih odmotaš iz pakiranja i poredaš, kao župski iznajmljivači, slavonske radnike po sobama. Pećnica na špaheru i mašina za pranje rublja nisu radile, a gazda je rekao ako hoće da im popravi, onda stanarina više neće biti 3 i pol tisuće, nego četiri keke.

Gledajući kako nema mjesta ni za paštetu Argetu, a kamoli za teću rizi-bizi, nešto se u Debilu prelomilo… odlučio je tako, i sad je, jebiga, gotovo - kako god bilo da bilo, kud puklo da puklo, napravit će baš tako za svoje dijete tatko, ne zvao se on Matko ... Tri mjeseca kasnije, eto Matka Debila kako izlazi iz banke s omčom oko vrata i polunapunjenim pištoljem na sljepoočnici. Ostatak života, on i njegovi najdraži igrat će popularnu obiteljsku igru Ruski rulet u obliku stambenog kredita - pune tri sljedeće decenije, plaćat će šest tisuća i četiristo kuna mjesečno kako bi on, žena mu i mala živjeli u stanu od 40 kvadrata. Mislio je uzet veći stan da mu i dijete ima svoju sobu, ali nakon što je rekao s koliko zelembaća raspolaže, Tom Cruise iz agencije za nekretnine mu se nasmijao: „Stari, to je nemoguća misija!“

Ali, uvijek može gore, pa tako i sada. Uselili su se u novi stan, organizirali malu proslavu, Debil je popio i nije mislio da treba staviti zimske gume, i eto ga na sad, supruga mu je opet noseća, ovoga puta bit će to muško. Drago je Debilu da je to sin, ali kud će s njim? Gdje da ga stavi u ovaj majušni stan? On već spava na kauču, kako bi žena i mala bili na miru u sobi. Što će sad, mota mu po glavi svaku večer prije spavanja, dok bujicu misli zaustavlja alkoholom. Eto ga na pola života okruženog velikim upitnicima i još većim kreditom, a što je postigao? Ima tek mali stan, koji će službeno biti njegov, kada bude spreman za starački dom, a do tada će trebati tegliti na poslu kao rob i moliti se dragom Bogu da ga ne ćopi kakva zeznuta bolest, jer tko će onda odgajati djecu i plaćati stan banki?

Tužna je Matkova životna priča, čovjeku gotovo izmami suze na oči, ali ne treba ga žalit. On i njegov stari naprosto su debili, to je jasno k'o dan. Evo upravo ovih dana čitam kako je Dubrovnik najuspješniji grad u Hrvatskoj po broju riješenih nelegalnih građevnih objekata. Do sada je riješeno čak 5400 - slovima pet tisuća i četiristo - objekata bespravne gradnje. Ako znamo da grad ima kojih 40 i kusur tisuća stanovnika, a da obitelj u prosjeku broji tri do četiri člana, to hoće reći da u Dubrovniku ima između 10 i 15 tisuća obitelji, pa dolazimo do zaključka da je otprilike svaka treća obitelj u slavnom gradu pod Srđem izgradila bespravnu građevinu gdje danas ili žive njihovi potomci, ili još bolje, iznajmljuje se turistima po paprenoj cijeni.

Jebiga, Matko i njegov stari htjeli su pošteno, i dokle ih je to dovelo? Do kredita Raiffeisenbanke. Pa jesu li neviđeni debili, jel da?

S druge strane Brane, Matkov susjed s magistrale, proširio je svoju kuću i lijevo i desno, i naprijed, i nazad, čak i gore, gdje je desetljećima bilo strogo zabranjeno da krov prelazi rub državne ceste D8. Nije se Brane obazirao na zakone, još je stari, dobri drug Tito izjavio da se ne „treba držati zakona kao pijan plota“, pa je prvo dignuo jedan kat, pa još jedan, pa još jedan, a kad nije bilo prostora za napraviti skaline kako bi se ulazilo u najgornju etažu, dosjetio se Brane da napravi vrata, i da se ulazi u nj - direkt s magistrale.

Nije on bio usamljena individua kojoj je ta briljantna ideja pala na pamet. Brojne kuće na magistrali ne samo da prelaze rub ceste, nego neke od njih prelaze i visinu repetitora na Srđu. Nije, naravno, magistrala jedino mjesto gdje su u Dubrovniku narasle ružne bespravne građevine. Čitava Nuncijata je bespravna, dobar dio Gruža, Lapada, Ploča, Zlatnog potoka, Montovjerne - sveukupno 5400 bespravnih građevina, svaka treća obitelj je palila miješalicu i dizala zidove bez da je ikad ikoga išta pitala, a na kraju čitave priče, pazite sad ovo -  nijedan, doslovno nijedan bespravno izgrađeni objekt na području Dubrovnika nije nikada srušen, niti će ikada više biti uklonjen. Kada čovjek malo bolje razmisli o ovome, dođe mu da napravi kuću nasred Straduna, jebo me pas, ako se i to ne bi moglo legalizirati. Negdje tamo kraj Cele – gdje je Stradun dovoljno širok - doneseš miješalicu, digneš zidove i pošalješ zahtjev Silvi Vlašić za legalizaciju. Jedan više-manje, kao da je bitno gdje je, ionako je 5400 - slovima pet tisuća i četiristo - bespravnih objekata postalo legalno. Svaka treća dubrovačka obitelj svjesno je kršila zakon - i umjesto da bude kažnjena rušenjem svega što su napravili, ili u najmanju ruku zatvorom - na kraju priče višestruko je profitirala. Danas ima potpuno legalnu građevinu koju iznajmljuje za sto eurića dnevno, dok Matkova obitelj kreće s igranjem ruskog ruleta, samo zato jer on i njegovi nisu bili dovoljno bezobzirni pa da se i oni upuste u betonsku igru zvanu zidam kuću trokatnicu, ali ljubim i državicu, pa nek' živi, živi rad...

Što reći, nego da su Matko i njemu slični najveći glupaci ovog grada? Umjesto da su i oni svoje kuće proširili na sve strane kršeći zakon i ne pitajući nikoga za dozvole, njima nešto nije dalo da rade mimo propisa. Neki će reći da se to zove moral, ali u biti pravo ime toj pojavi je – debilizam. Zaista, kakav debil moraš biti pa da u ovakvom svijetu želiš živjeti pošteno? Život u skladu s moralom i etikom direktno šteti tvome zdravlju i zdravlju tvoje obitelji, takvi bi natpisi trebali biti izvješeni još u rodilištu.

Često se sjetim tužne priče o mom prijatelju Matku, romantičnom debilu s kreditom oko vrata koji je oduvijek naivno vjerovao da se poštenje u životu već nekako vrati. U njegovom slučaju dobrota se vratila u obliku mjesečne rate Raiffeisenu. Pet tisuća i četiristo ljudi na jednoj strani i šest tisuća i četiristo kuna na drugoj strani – eto to je ukratko definicija života na Zemlji. Razmišljajući ponekad kako ga jedino smrt može spasiti od besmisla njegovog svakodnevnog ustajanja za na posao i rada za plaću koju u cijelosti proslijedi banki – i tako čitavih 30 godina - sa suzom u oku natočim viski, zapalim cigaru, i odem na YouTube. Pustim pjesmu Brazil, ali umjesto refrena Lalalalalalalalalalala Brazil, pjevam Lalalalalalalalalalala Deeeeeeebiiiiiiiiiiiiiiill.

Deeeeeeeeeeeeeeeeeeebiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiillllllllll, lalalalalalalalalalalalalalalalala… Debiiil, Debiiiiiiiiil…..