JUČER SU SMETALI ŽIDOVI, A DANAS KISELJAK Kako ksenofobija Dubrovčanima sapliće noge

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: Hrvoje Batinić
Dvije priče novijeg datuma iz Dubrovnika o Dubrovnika, odnosno našoj zaostalosti ovlaš su iste. Poput sestara blizankinja ili onih antičkih tamburica koje su isto izgledale, ali različito svirale. Očito, kako kome i kako za koga.

Priča prva kazuje o bosanskohercegovačkom poduzetniku Petru Ćorluki, vlasniku tvrke Violeta. Kupio je Ćorluka prostor današnjeg Kraša na Stradunu te već najavio kako bi se tu mogla stvoriti dodana vrijednost za Dubrovnik.

Priča druga govori o još jednom bosanskohercegovačkom poduzetniku Tihomiru Brajkoviću, koji pak dolazi iz Kiseljaka, i koji će na glavici Babinog kuka graditi šest vila.

Ono što se događa je da Dubrovnikom tako kruže podsmijesi koji uporište imaju u njihovom podrijetlu, jer pazi... ljudi bi nešto raditi u Dubrovniku, a nisu Dubrovčani! Zašto bi eto nama gradili neki čudni ljudi, ka tome Bosanci i Hercegovci, odnosno došljaci namjernici.

Nije tu niti važno što je Ćorluka lijepo detektirao da ponuda na Stradunu je manjkava, kao što nije niti važno što bi Dubrovnik na padinama drugog dijela Grada dobio sasvim lijepu rezidencijalnu ponudu.

Ne, odmah se tu gleda što su ti ljudi skrivili, kako se to misli graditi na Babinom kuku, unatoč tome što je čovjek vlasnik zemljišta koje po Generalnom urbanističkom planu ima građevinsku namjenu.

Za ovu priču nebitni su i Brajković ili Ćorluka, kao što je nebitna i glavica Babinog kuka ili butiga Kraša. Bitan je ustvari ksenofobizam prema svemu drugom i drugačijem, a još kad takvi u Dubrovniku nešto žele izgraditi, dodati neku vrijednost, nevolja je velika, prevelika. Danas je to prema Bosancima, jučer je bilo prema Židovima, sjećamo se i kukastih križeva na stijenama na Srđu, a sutra će biti prema tko zna kome.

Radi se tu o nečemu što bi trebalo biti strano kozmopolitskom gradu, priznatom na svakoj točki globusa, kojega bi različitost trebala obogaćivati, zajedno s Dubrovčanima činiti od njega Grad. 

Nažalost, takav Grad može se činiti s malo kim. Očito, iz zabarakidiranosti tvrđave vlastitih zabluda teško je izaći pa svatko na svoj način prosuđuje što je dobro, a što je zlo. Međutim, kad je referentna točka zla u tome što su u osobnim kartama ovih ljudi upisani drugačiji podaci, onda se tu radi i o općem mjestu dubrovačkog stradanja.

Nadalje, nije tu problem samo u ksenofobiji prema drugačijima, problem je i u tom već kroničnom protivljenju svake gradnje, ulasku svakog privatnog kapitala u gradske pore. Tako imamo i one koji se žale se na nemogućnost prilike, na svijet omeđem političkim, a kad je netko voljan investirati, obogatiti ponudu, pojavljuje se skepticizam.

Općepoznat je to dubrovački problem, uz koji svatko prosuđuje sve i svašta uz vječito pitanje: zašto baš to nama žele uvaliti? Ne pomažu tu ni stručna objašnjenja ni analize utjeca studije na okoliš i ništa drugo, sve biva nejako.

Jasno, slučaj dvojice investitora je ponešto drugačiji, jer ovdje se radi o onima koji nisu domicilni, što i jest najveća sramota na gradskom obrazu. Zato jer takva ksenofobija svoje uporište ima u nekakvoj dubrovačkoj vlasteli, nekakvom lažnom sjaju, odnosno koji je postojao prije nekoliko stoljeća. No, ono što je prije tih nekoliko stoljeća bilo moderno, a očitavalo se u tom plemstvu, danas je smiješno, dođe tek kao tužno podsjećanje saplitanja o vlastite noge.

Stoga, ono što bi danas trebalo biti na tragu nekadašnje suvremenosti trebalo bi se iscijediti kroz prihvaćanje drugačijega, i to ne prema standardima rđavog plemstva, kako bi Grad odista bio plemenit.

A ne učmala selendra.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije. 

Popularni Članci