Kad god čujem ime doktora Joška Glavića, nasmijem se i kažem: ' O jeb*te život blesavi'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Mjerna jedinica za civilizaciju

Prije par dana, doktor Joško Glavić ponovno je bio u žarištu medija – u Dnevniku HRT-a opet se govorilo o Lokomatu i Armeo Springu, robotskim uređajima koji daju odlične rezultate u oporavku osoba s invaliditetom.

Ti uređaji doslovno na noge iz invalidskih kolica podižu osobe s moždanim udarom, uz odlične rezultate koje daju za čitavu paletu zdravstvenih poteškoća, pa bolesnici iz čitave Hrvatske, ali i prostora bivše Jugoslavije dolaze na granicu Lapada i Babinog kuka, u malu Polikliniku Glavić, kako bi se liječili na uređaju koje nema, nijedna – ponovit ću - doslovno nijedna državna bolnica od Vardara, pa do Triglava, od Đerdapa, pa do Jadrana.

-O jebote život blesavi – nasmijao sam se kad sam vidio taj prilog - Kako je, pobogu, moguće da je jedan jedini doktor imena Joško Glavić omogućio osobama s invaliditetom puno više za liječenje od svih hrvatskih i balkanskih političara, te čitave medicinske struke, zajedno sa svim ministrima zdravstva, desetinama toplica, stotinama bolnica, tisućama fizioterapeuta…?

-O jebote život blesavi, stvarno ne razumijem – oprostite, ali morao sam se još jednom nasmijati ovom apsurdu -  kako je moguće da je Joško Glavić, sam samcat, više napravio za skrb invalida od svih 428 hrvatskih općina zajedno s 127 hrvatskih gradova, 20 hrvatskih županija i 143 saborska zastupnika?

Kako je moguće da u čitavoj Hrvatskoj neki medicinski znalac nije rekao da postoji stroj, koji daje odlične rezultate, a koji se može kupiti za 5 milijuna kuna, pa da neki politički guzonja to čuje i zagrabi u proračun, iskrca potreban novac i omogući osobama s invaliditetom liječenje kakvo zaslužuju?

Kažete nema za to novaca, nije to baš jeftino? Hajdemo vidjeti na primjeru Grada Dubrovnika kako za to nema novaca. Proračun Grada Dubrovnika za 2017. godinu trebao je iznositi više od pola milijarde kuna, a Lokomat dođe 5 milijuna kuna. Drugim riječima, iz proračuna se trebalo izdvojiti 1 posto, pazite pišljivih jedan posto ukupnog novca kako bi dubrovačka bolnica dobila moderan stroj koji jako puno pomaže osobama s invaliditetom. Najluđe od svega je što bi se tih 5 milijuna kuna uloženih u Lokomat, okolnim putem vraćao Dubrovčanima. Naime, kod doktora Joška Glavića dolaze na liječenje i invalidi iz Zapadne Europe, jer im je medicinske usluge jeftinije plaćati u Hrvatskoj, nego doma. Glupo je zbrajati i oduzimati na bolesnima, ali to je nažalost tako – te osobe bi se u Dubrovniku liječile čitavu godinu, morale bi negdje spavati, pa bi ljudi zaradili koju kunu i najmom apartmana i to tijekom čitave zime. Ukratko rečeno, dubrovačka bolnica bi se nabavkom Lokomata i Armea itekako mogla zakotrljati prema zdravstvenom turizmu, koji bi joj mogao pomoći u smanjenju dugova koje neprestano akumulira.

Bez ikakvog problema bi se iz proračuna Grada Dubrovnika mogao izdvojiti novac za Lokomat i slične uređaje, samo da se novac bolje preraspodijeli. Nemojte mi samo reći da Grad Dubrovnik ne treba dati novca dubrovačkoj bolnici, jer je to pod kontrolom Dubrovačko-neretvanske županije. Bolest ne bira i svima bi nam poboljšanje zdravstva trebao biti cilj, a Grad Dubrovnik je puno bolje platežne moći od Županije, čiji smisao postojanja nije davanje novaca, nego…, stvarno, koji je smisao Županije?

Zar svi jednog dana nećemo biti bolesni i umrijeti? Zar ne bi svima nama trebao biti prioritet poboljšanje medicinske skrbi? Ne samo za osobe s invaliditetom, nego za sve osobe koje boluju od raznih poteškoća – od psihičkih bolesti, preko epilepsije, autizma i svega drugog.

Znate koja je mjerna jedinica za civilizaciju? Vrlo je jednostavno – to je upravo onoliko koliko se neko društvo brine za svoje najugroženije, najosjetljivije i najbespomoćnije slojeve poput osoba s invaliditetom i drugih bolesnih.

Nažalost, niti je Hrvatska, niti je Dubrovnik puno napravio po tom pitanju, a to se najbolje vidi na primjeru Joška Glavića, koji je sam učinio više od svih njih. Najluđe je od svega što doktor Glavić neprekidno apelira na državne strukture da nabave ove strojeve. Da se on želi na njima bogatiti, ne bi to govorio. On vidi koliko ti uređaji pomažu u oporavku i samo zato ih posjeduje. A njegovoj maloj poliklinici nije jednostavno održavati svu tu logistiku. On bi možda najsretniji bio da nema te strojeve, život bi mu bio lakši. Ali kako će tim ljudima reći da odustaje? On je trenutno jedina nada za brojne osobe s invaliditetom u Hrvatskoj i okolnim zemljama. Ali i dokaz da se puno toga može kad se hoće.

Novca ima, jer da ga uopće nema, ne bi se svako malo nabavljale limuzine s grijanim sjedalima. Poanta je priče da se limuzine sa grijanim sjedalima ne bi uopće trebale imati i nabavljati, nego da bi javni novac trebao odlaziti u neprekidno razvijanje zdravstva i svega drugog što poboljšava kvalitetu života najslabijim društvenim skupinama. Novca ima, samo se troši na budalaštine i jačanje ega političara, umjesto na prijeko potrebne stvari. Dok god tako budemo trošili javni novac nećemo napredovati kao civilizacija.

Umjesto da ove godine poboljšamo život osobama s invaliditetom, pa dogodite psihičkim bolesnicima, pa sve tako dalje, mi javni novac bacamo u grijana sjedala i stotine takvih sličnih budalaština poput nagrada na plaću, besmislenih putovanja, seminara, kongresa…, a o prekomjernom zapošljavanju podobnih na fiktivnim radnim mjestima da i ne govorimo.

Svaka čast Gradu Dubrovniku što je u 2017. godini predvidio 14 milijuna kuna za Dom za stare i nemoćne, ali isto tako mogao je preraspodijeliti neka druga sredstva za Lokomat ili neki sličan medicinski stroj (naravno da Grad Dubrovnik da određena sredstva bolnici za poboljšanje usluge, ali sve bi to moglo puno više). Primjerice samo na uspostavljanje novih zračnih linija predviđeno je 800 tisuća kuna, a hoće li taj novac pomoći da avioni lete čitavu zimu? Neće. Za poticanje privatnog smještaja godišnje se da 100 tisuća kuna. Zašto je potrebno poticati privatno iznajmljivanje? Pa svatko tko ima bilo što uključujući šupu, izdat će to bez problema. Ne treba tu nikakvog poticaja. S druge strane trebalo bi se poticati zapošljavanje osoba s invaliditetom i drugih skupina koje teško dolaze do zaposlenja. Političke stranke u Dubrovniku za svoj rad dobiju milijun kuna iz gradskog proračuna. Zbog čega se to mora financirati javnim novcem? Takvih primjera u proračunu Grada Dubrovnika ima na desetke.

Tužno je shvatiti da su Dubrovnik, Hrvatska, ali i najveći dio svijeta još uvijek svjetlosnim godinama udaljeni od titule civilizacije, jer mjerna jedinica za civilizaciju je upravo onoliko koliko se neko društvo brine za svoje najugroženije, najosjetljivije i najbespomoćnije slojeve poput osoba s invaliditetom i drugih bolesnih.

Umjesto da pokušamo poboljšati život Slabima, mi javni novac trošimo na grijana sjedala, putne naloge i stotine drugih budalaština...

-O jebote život blesavi, kakvog li apsurda – oprostite, ali morao sam se opet nasmijati.

Maro Marušić

Popularni Članci