Govorili su tako o zajedništvu raznorazni kandidati za predsjednika, a isto se redovito ustoličuje i za vrijeme nogometnih ili evo rukometnih utakmica. Bude tu naravno svega, spominju se divlji stranci koji kasape hrvatske sportaše, nekakvu pravdu koja je zadovoljena, ali ipak očito nacionalni hormoni ne mogu biti upotpunjeni bez zajedništva. Uopće, ako se čovjek malo zadubi u temu, dakle nutrinu cijele priče, nejasno je koga nekakav uspjeh može navesti na zajedničku stvar. 

Što bi, dakle, uspjeh rukometaša trebao sve zaposlene Hrvate navesti na bolju produktivnost? Ili, sav narod na obimnije ispijanje alkohola? K vragu, na koje se točno jedinstvo tu misli?

Urnebesno je tako bilo nakon Svjetskog prvenstva u nogometu kad je autobus, s kojim su se nogometaši kretali Zagrebom uz doček, bio personificiran kao mjesto ukrcaja sviju Hrvata u neko optimističnije mjesto, koje će valjda samo po sebi donijeti blagostanje, prije svega ono ekonomsko, ali i ono koje bira jedinstvo po pitanju prošlosti. 

Zanimljivo je tada bilo čitati i tupave domoljubne portale po tiskovinama, koji su srebre nazivali čudom, usput se pitajući hoće li ono moći zaživjeti dugoročno, hoćemo li slijediti usvojiti sve pouke i slijediti požrtvovnost nogometaša.

Ljudi su raznih preferencija, zvanja i znanja, dakako određenja i ideoloških predznaka, i svi oni naravski mogu se veseliti sportskom uspjehu, no zar država može naprijed samo i onda ako među svima njima vlada to zajedništvo i jedinstvo, nekakva unificiranost mišljenja? Podsjetimo, zajedništvo koje se zaziva nije sloga, ono nije društvo bez nasilja, zajedništvo koje se zaziva jest "borba za istu stvar", što je ustvari simptomatično za države bivšeg Sovjetskog saveza, a ne za Europu, u kojoj se Hrvati žele vidjeti.  

Naime, "ta ista stvar" nije uspostavljena u demokraciji, već u partijskom načinu razmišljanja sjevernokorejskih manira. Kako prije 1991. godine kad je nakon oslobođenja države od nacističkih i fašističkih okupatora i domaćih izdajica okvirno sve učinjeno pogrešno, pa tako i i poslije 1991. kad je nakon rata također sve krivo urađeno. Takvo uporište u tekovinama socijalizma, a sada u vrijednostima jednako jednoumnog nacionalizma ustvari je zajedništvo o kojem se bulazni po novinama, televiziji i društvenim mrežama.

Takvo zajedništvo pak nikome nije potrebno. 

Zajedništvo je to koje svoje uporište ima u kolektivizmu, a načela su to koja nisu stvorila zapadni svijet kakvog znamo i kakvome barem nominalno želimo težiti. Zapadni svijet nije stvoren na zajedništvu takvog tipa, uostalom prije da je stvoren na izdajništvu nad ustaljenim, nad normativnim i konvencionalnim. Jer, to naše zajedništvo koje sad vrišti s naslovnica ono je zajedništvo koje ogoljuje narod do suštine njihove bezličnosti, što se stvarnosti ruga i naprosto plazi joj jezik.