ONO KAD TI ŽIVOT LIJEPI ŠAMARČINE Priča o Dejanu Lovrenu, teškom kikseru koji se podignuo sa samog dna

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Igor Kralj/PIXSELL
Greške i padovi sastavni su dio života

Što je život? Život je istovremeno i ružan i lijep - šaka suza, vrića smija - život je, ustvari, najobičnija Barbra Streisand. Što god radili u životu i gdje god bili, bit će nam i teško i lijepo, a greške i padove nećemo moći izbjeći. Griješiti je ljudski, na svim područjima - to je najupečatljivija karakteristika homo sapiensa. Koliko sam samo ja pizdarija napisao u svom novinarskom životu, kada ih se sjetim, odmah se posramim.

Međutim, postoje ti neki ljudi koji se rađaju kao šampioni, koji bar u nekim segmentima života nikada ne griješe – neki od njih su Pete Sampras, Roger Federer, Usain Bolt, Miroslav Klose, Michael Jordan, Pippo Inzaghi… Njihovu nadmoć naspram običnog čovjeka najbolje je opisao Roko Karanušić u meču protiv Rafaela Nadala u drugom kolu Australian Opena 2009. godine.

-Nemam ja snage za ovo njegovo izdrkavanje po terenu – bespomoćno je sebi govorio Karanušić dok ga je Nadal lomio, unatoč odličnoj Rokovoj predstavi.

Što god ti napravio, koliko god dobar bio, Nadal ili Sampras će uvijek pogoditi onaj ključni volej, bitan servis, važnu paralelu i na kraju će odnijeti pobjedu. Nije li to frustrirajuće za obične smrtnike? Ti šampioni kao da su roboti bez emocija, hladni i proračunati terminatori, baš poput njemačke nogometne reprezentacije, koja će uvijek, ali baš uvijek, zabiti pobjedonosni gol u sučevoj nadoknadi. Ni Gary Lineker svojevremeno nije imao snage za Nijemce, pa je kazao u onoj legendarnoj rečenici „da je nogomet igra koja nakon devedesetminutnog izdrkavanja po terenu svrši… zna se kako“.

Običnim smrtnicima, koji za razliku od šampiona, neprekidno padaju, ustaju, pa opet ljosnu, pa se ponovo muče… ponekad nije nimalo lako prihvatiti šamarčine koje ti život neprestano lijepi, pa u trenucima očaja i frustracija znaju zapasti u svakakva depresivna stanja, koja najbolje ocrtavaju mučninu Sartrerovskih razmjera kroz koju prolaze. Možda najradikalniji primjer toga o čemu govorimo dogodio se 1992. godine na jednom teniskom Challengeru gdje su se susrela dva zambijska tenisača. Musumba Bwayla je pobijedio sunarodnjaka Lightona Ndefwayla, a poraženi je nakon meča, frustriran kao Goran Ivanišević poslije wimbledonskih finala sa Samprasom, istaknuo razloge zbog kojih je izgubio:

-Musumba je glup čovjek, ima ogroman nos, razrok je i sve ga djevojke mrze. Pobijedio me je, jer prdi kad servira, što je utjecalo na moju koncentraciju po kojoj sam poznat u Zambiji – kazao je razrokčarani Ndefwayl nakon meča.

Eto kako životni padovi znaju boljeti čovjeka i natjerati ga u očaj u kojem više ne zna što priča. Jedan takav živčani slom doživjela je i Anna Kurnikova nakon što joj je Martina Hingis na juniorskom US Openu prodala bicikl.

-Martina je pobijedila, ali ja sam ljepša i profitabilnija od nje – kazala je Kurnikova nakon poraza 6-0 6-0.

Jedan od onih koji je doživio samo dno razočarenja svakako je stoper hrvatske reprezentacije Dejan Lovren. Prije par godina prešao je iz Southamptona u slavni Liverpool za dvadeset i kusur milijuna funti, ali ubrzo nakon dolaska na Anfield uslijedila su loša izdanja od kojih se dizala kosa navijačima Redsa. Lovren nije pravio previše grešaka, ali kada bi nešto zeznuo, to je bilo kolosalnih razmjera. Evo kako su otprilike izgledale njegove greške: Christian Eriksen probije desnu stranu i centrira prema Dele Alliju, odnekud se pojavi Lovren, i izbije loptu, ali ona pogodi galeba u niskom letu i odbije se do Harryja Kanea koji je pospremi u mrežu. Ili ono kad je krivo procijenio let lopte, kao Ivica Todorić ulaganje u Mercator, pa umjesto da očisti opasnost, on je loptu samo primirio natrčalom Sonu, koji mu se zahvalio pogotkom.

Lovrena su nakon takvih grešaka, komentatori na društvenim mrežama ubijali u pojam, a dio mu je čak prijetio smrću. Jedan je istaknuo sliku Lovrena i bijele repe, crvenog luka, što li je to već na slici, uz pitanje tko je bolji branič? Drugi su ga molili da se ozlijedi kako bi ispao iz momčadi, a treći su ga preklinjali da zauvijek ode iz nogometa i zaposli se kao čistač ulica. Četvrti su bili filozofi egzistencijalizma i ujedno najgori u ocjenama – njihova teorija je glasila da normalan čovjek treba izvršiti suicid, jer je potpuno bolesno i skroz besmisleno da nesposobnjaković poput Lovrena može imati tjednu plaću od nevjerojatnih 100 tisuća funti, a ne zna ni hodati.

Dejanu nije bilo lako. Mogao je odgovoriti: „Vi me vrijeđate, ali ja sam ljepši i profitabilniji od vas“, ali nije. Šutio je i trpio, pokušavajući se dignuti iz ponora. Lako da su uvrede Liverpoolovih navijača bile jedine teškoće kroz koje je prolazio. U Hrvatskoj su ga, zbog svjedočenja u slučaju Mamić, gadili i oni ljudi koji ne prate nogomet. Prolazio je i veliku bračnu krizu, a čak su mu i lopovi banuli u dom pred zapanjenom djecom. Lovren je sa samog dna o svemu kazao:

- Borim se da budem normalan nakon svega! Najviše mi pati obitelj. Užasno je ovo sve, užasno. Ja sve to još nekako izdržim, ali tu je obitelj. Ovo što se dogodilo prije nekoliko dana je zaista previše, sve je otišlo k vragu! Dok je moja obitelj bila u kući, a ja na utakmici, pokušali su ući u stan, porazbijali prozor. Mala mi je sva u šoku..  I kako sad mogu biti koncentriran na nogomet? Kako se posvetiti nogometu nakon svega ovoga što mi se događa? - rekao je Lovren istaknuvši da se neće predati i da je ponosan na svoje greške, jer bez njih ne bi bio to što jest.

Nekako se uspio pribrati, vidimo to po njegovim dosadašnjim nastupima na Mundijalu. To je baš lijepo vidjeti. Čovjeka, kojemu rođenjem nije predodređeno da bude šampion bez grešaka, da bude hrvatski Fabio Cannavaro, branič koji uvijek zna gdje treba skočiti i kada uklizati – ne, Lovren nikada nije bio takav robot bez mane - nego čovjek koji posrće i pada, pokušavajući se iznova dignuti iz ambisa i uhvatiti korak s životom i brzonogim napadačem. Uvijek se teško dignuti iz pepela. Sinišu Vuca ona podigne iz pepela i malo mu sreća da, pa ga opet bez milosti, u pepeo, zakopa.

Život je glup, ima ogroman nos, razrok je i sve ga djevojke mrze. Dok ti servira svakakve pizdarije, prdi ti glasno i remeti koncentraciju po kojoj si poznat diljem Zambije. Nakon toliko padova, nemaš više snage za to njegovo izdrkavanje po terenu. Nemaš snage za bicikle koje ti stalno prodaje. Ali onda nekako, baš poput Lovrena, uz taktove Vođe podigneš se iz pepela, uzmeš onoga crvenog luka, dobro se naždereš i naločeš, pa prdiš i ti Životu.

Na kraju krajeva, da ne radimo greške i ne prolazimo sranja, ne bismo ni bili ljudi. Bili bismo Rafael Nadal ili njemački nogometni reprezentativac. Uf, kojeg li dosadnog života!