-Velika je sramota da hrvatski mediji i političari iskrivljuju povijest i da hrvatsku djecu ne uče o hrabrim Trebinjcima, koji su život položili kako bi nam svima danas bilo bolje - misao je to koja često prolazi glavom gradonačelnika Trebinja Mirka Ćurića pogotovo kada jesen zakuca na vrata - Bilo je to davno, pa je normalno da čovjek malo zaboravi neke stvari, ali svejedno bi Dubrovčani, Hrvati i ostatak kršćanske Europe vječno trebali biti zahvalni slavnoj Trebinjskoj brigadi za sve što je učinila 1. listopada '91.

Pa što se to zaista zbilo toga 1. listopada '91., dana koji kao takav nikad nije ušao u službene historijske udžbenike?

Već od ranog jutra jake snage agresora iz pravca Brgata nadirale su prema Ivanici. Okupatorska vojska brojila je desetke tisuća pripadnika koji su se kretali prema slabo naoružanim srpskim položajima. Već do podneva agresor je na Ivanici svladao hrabre, ali nedovoljno opremljene srpske branioce – njih 19 je mučki lišio života, pa potom pojeo, od njih su ostale jedino kosti. Nakon što je pala Ivanica, agresor je nastavio daljnje kretanje prema Trebinju. Prvi veliki okršaj dogodio se za kišnog listopadskog dana kod Restorana Drijen, koji je u povijesne knjige gradonačelnika Trebinja, ušao pod nazivom Obračun kod OK Drenaže. Hrabri trebinjski branioci očajnički želeći obraniti svoje žene i djecu ispekli su hiljade porcija miješanog mesa, koje su postavili na stolove skupa sa šopskom salatom i kajmakom, kako bi agresoru dali do znanja da je srpski narod Istočne Hercegovine miroljubiviji od Mahatme Ghandija, ali krvoločni neprijatelj nije htio ni pogledati ćevape, pljeskavice, kostolete, piletinu… - njega je zanimalo isključivo ljudsko meso. Inferiorni branioci Trebinja, koji nisu bili vični ratovanju nisu imali ni promila šanse, kao ni Hajduk protiv Gzire. Neprijatelj ih je pregazio, stotine Trebinjaca ubijeno je pod stolovima miješanog mesa, pa potom smazano, a na kraju su od njih ostale samo kosti.

Nije još ni studeni započeo, a agresor je već bio pred vratima Trebinja. Tisuće neprijateljskih vojnika opkolile su grad pod Leotarom. Odlučeno je kako neće previše čekati na napad, kako Trebinjci ne bi previše smršavjeli od gladi. Dan prije planiranog napada duž rijeke Trebišnjice podignuli su logor i zapalili mnogobrojne roštilje. Neki svjedoci tvrdili su da neprijatelj roštilja ljudske ostatke. Preživjeli Trebinjci kasnije će pričati kako im nijedno meso nikad nije toliko smrdjelo kao ono neprijatelja pred početak konačne bitke za Trebinje. U ranu zoru, agresor je započeo napad iz pravca supermarketa Bingo. Slabo naoružani srpski branioci padali su jedan za drugim, činilo se da sukob neće potrajati ni sat vremena, jer su već bili na ulasku u stario dio Trebinja, a onda…

A onda se pojavio On.

Veliki, doslovno veliki Jean Pierre Houdek, pradjed Jacquesa Houdeka. Srpski branioci su mu kazali da ako im pomogne u obrani Trebinja da može pojesti sve živo i neživo u Restoranu Vukoje. Houdek im je rekao da će pristati, ali jedino ako mu daju jesti unaprijed. Trebinjci su bili očajni, pa su mu dopustili. I tako je Jean Pierre Houdek pojeo svo miješano meso, sve bifteke i sve Karađorđeve šnicle iz Vukojinog restorana, dobro se zasladio vinom i pošao na spavanje. Brat bratu, prije početka konačne bitke, imao je preko 300 kilograma.

Kada ga je agresor učio, odmah je dobio erekciju. Svi pripadnici neprijateljske vojske toliko su se napalili, te su stali vrištati.

-Unde pande papne, frtnu antnu, gnutnu  - što je u prijevodu značilo „Ja ga moram pojesti, ja ga moram pojesti!“

Ali ljudožderski agresor se prevario u procjeni da će 300 kila živog mesa bit lagan zalogaj. Strijele i koplja odbijali su se od sala Jean Pierre Houdeka, izgledalo je kao da ima super moći, a ubrzo se pokazalo i da ima, jer ih je Houdek svih pojeo. Nekoliko desetaka tisuća pripadnika neprijateljske vojske plemena Korovai s Papue Nove Gvineje, pradjed Jacquesa Houdeka smazao je za užinu i tako je završio slavni Odbrambeno-otadžbinski rat koji je na teritoriju Trebinja započeo 1. listopada 1891. godine.

Dubrovčani pak nisu ni pokušali pomoći prijateljskom narodu Trebinja. Tijekom rujna mjeseca 1891. kada su kanibali plemena Korovai izvršili desant na Europu počevši s iskrcavanjem u Luci Gruž, samo su se zatvorili unutar zidina čekajući da neprijatelj prođe. A okupator je krenuo direktno na Trebinje odakle su planirali osvojiti i ostatak Europe.

-Poglavici Kily-Kily Jedy-Jedy plan je bio pokoriti, odnosno smazati cijelu Europu. Jednostavno im je dojadilo stalno jesti crno ljudsko meso, te su se htjeli prebaciti na bijelu ljudetinu. Na kraju krajeva odavno je poznato da je bijelo meso najzdravije, puno proteina. Tamo odakle oni dolaze, a to je s Papue Nove Gvineje, meso nije toliko dobrog okusa, kao što bi to bio slučaj, recimo da sada pojedu Jacquesa Houdeka. Da su uspjeli u svom naumu, danas više ne bi bilo ni Europe, ni kršćanstva. Mi hrabri Trebinjci zajedno s kršćanskim saveznikom Jean Pierre Houdekom smo jedini zaslužni za njihov poraz. Bili smo predziđe kršćanstva, obranili smo zapadnu civilizaciju od ljudoždera i barbara – zapisao je u svoja bespuća povijesne zbijnosti gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić.

Svake godine iznova i nanovo gradonačelnik Ćurić, predsjednik Boračke organizacije general Milomir Savčić, predsjednik Skupštine Boračke organizacije Dejan Bodiroga, te Njegovo preosveštenstvo vladika zahumsko-hercegovački i primorski Dimitrije obilježavaju 1. listopada trudeći se urbiju et orbiju dokazati kako trebinjski branioci nisu '91. postupali po načelu ubi et orobi, nego da su upravo oni zaslužni za mir u Europi.

-Naši hrabri trebinjski mladići položili su svoje živote kako bi izgradili još ljepšu i stariju Europu – poručuju čelnici Trebinja svakog 1. listopada nanovo pišući povijesne knjige, ali ih nitko u Europi i orbiju ne jebe ni pet posto, osim što se dive halucinogenim drogama koje čelnici, pardon četnici Trebinja očigledno konzumiraju kada ovako izmišljaju povijest, baš kao što to rade ustaše s Jasenovcem.