Čitam na Indexu memoare dubrovačkog galebara koje je zapisao sad već daleke 1983., ravno tisuću godina prije pojave interneta, pametnih telefona i društvenih mreža. Naš junak u tekstu objašnjava čitav postupak lova na mlado meso koji se odvijao u „Jadranu“, obično ponedjeljkom nakon smjene gostiju. Naposljetku, u mrežu hvata egzotičnu gospođicu kosih očiju, lijepu kao popunjen apartman u listopadu.

Prvu zajedničku večer provode oni tako u velikim dijalozima - „pričali smo o svemu i svačemu, a naročito svačemu“ – a kada je spika dobra i vrijeme brzo leti, pa su uskoro morali ča, jer su zelenci već otkucali uru poslije ponoći.

-Otpratio sam je do kuće gdje je stanovala, nježno se oprostio od nje i zakazo sudar za sutra – piše galebar u svojim memoarima.

Molim? Pa šta je ovo, jebate patak? Brže radnja ide u holivudskim filmovima s Gretom Garbo i Gregory Peckom, nego u životu ovog galebara. Čuj, nekoliko sati potrošio na priču s ženskom, otpratio je kući, pa zakazao sastanak za sutra. Pa čovječe, ništa nećeš stići obaviti. Ima ti ona sutra masu posla. Prvo će se dignuti prije pijevaca kako bi stigla na Early Bird Walking turu. Potom leti na Lokrum opalit koji selfie na prijestolju, odakle se odmah vraća istrčati zidine kao da se priprema za Oimpijadu u Tokiju, a popodne još mora stići na sunset na Srđu, kako bi imala najljepše boje zalaska sunca na Instagramu.

-Našli smo se pred Sv. Vlahom. Upravo su tada naišli Martin i Aksen, natovareni svim mogućim proturibljim oružjem. Pozvali su i nas da idemo probat ubit što ribe. Ukrcali smo se u jednu malu barku i počeli navegat. Dok je Martin razvijo mišiće na veslima, ja i Aksen smo se pripremali za njorenje. Ja sam se puho što ću mojoj pici moć pokazat kakav sam ja strašan riboubica. A ona je sjedila na krmi, sve se smješkajuć, ko da razumije naše podjebavanje. Arivali smo ispod Orsule. Nabijem ja očale od mora, uzmem pušku federaču, Marilyn me cmoknu za sreću i uz njen "good luck" skočim u more – piše galebar kako su proveli sutrašnji dan.

Čovjek, pardon galeb, znači odveo žensku na kijerne i cijelo poslijepodne proveli su u zasjedi ispod Orsule. Nakon čitavog dana uhvatili su dobar komad, pa je galebar i jednu i drugu ribu odveo doma u matere, koja im je pripremila večeru. Sutra su nastavili Rodbina Walking Tour – išli su se javiti tetki (da, dobro ste pročitali – tetki) na Bosanku, pa su opet šetuckali Stradunom, a zadnju večer proveli su ispod Lovrijenca gdje mu je ona rekla da je djevica.

Memoari dubrovačkog galebara, osim što bacaju na holivudske filmove s Audrey Hepburn i Burtom Lancasterom, još više podsjećaju na romane francuskog realizma iz 19. stoljeća – dugi su i spori, kao Peter Crouch u šprintu. Ima čovjek osjećaj da strankinja vjekovima živi u Dubrovniku. Hvata kijerne, posjećuje matere i tetke, a večeri provodi u dugim šetnjama. I sve to traje i traje, kao što perilica duže traje uz Calgon.

Eto zato su izumrli galebari.

Zato jer je onda trajalo, a danas ne traje. Nekoć su gosti dolazili u Grad i ostajali minimalno tjedan dana, a većinom duže. Nije bilo interneta, pa uopće nisu znali da je u blizini Kalamota, a kamoli Mostar i Montenegro. Čitava dva tjedna proveli bi na istom mjestu, i sami pomalo postajući građani destinacije koju posjećuju. Razvijali su prijateljstva i intimne odnose, zaljubljujući se istovremeno u galebare, gradove i stanovnike.

Danas u doba nevjerojatne dostupnosti svega i svačega, a naročito svačega, turist se u prosjeku bilo gdje zadržava oko dva dana. Nije važno je li riječ o Dubrovniku, Barceloni, Londonu ili New Yorku, u današnjem vremenu kada je sve na dlanu, turist neprekidno iznova & nanovo mora proživljavati nova iskustva, dobivati nove podražaje, draškati još više emocija, non stop ulijetati u još dublja uzbuđenja. Današnjem prosječnom gostu dva tjedna Dubrovnika (ili bilo koje druge lokacije) pala bi mu isto kao dva tjedna robije. Što bi novoga mogao slikati za Facebook? Ionako se ne putuje radi sebe, putuje se zbog drugih – vrijediš onoliko koliko imaš lajkova. Ako na društvenim mrežama nisi objavio sliju s putovanja znači da nisi ni putovao.

Zato trči vidjeti što više, doživi što luđe, jer - kako si ono napisao u statusu na Facebooku citirajući Iva Andrića ili je to možda bio Meša Selimović - „Život je samo san, život je od nebesa dan, da bude san svaki dan, da ga živiš k'o Dan Bilzerian“ – pa stoga skoči s padobranom i bungeejem, spusti se najvećim zip lineom, pođi na Papuu Novu Gvineju kod lokalaca kanibala na tečaj domaće kuhinje, uđi u kavez s drogiranim tigrom, odi u Tajland na masažu s hepi endom, digni se u 3 ujutro da bi dočekao zoru u Angkor Watu, plivaj s velikim bijelim psinama i plavim kitovima, čekaj auroru borealis sedam noći bez spavanja … - ako se dobro organiziraš, sve ovo možeš u tjedan dana, a slike na društvenim mrežama mamit će lajkove, kao galebari prije 30 godina kosooke kijerne.

Šta ćeš, takav je zgusnut raspored današnjim turistima da tu jednostavno nema mjesta za galebare – za njihova spora baruckanja naučena iz francuskih romana i poslijeratnih holivudskih spektakla, višesatno čekanje kijerne da napokon proviri iz rupe na Orsuli, iscrpljujuće odlaske kod tetki na Bosanku i matera na roštilj – jedina matera koju današnja mlada gošća želi vidjeti je Matera u Italiji. Ali ni talijanska Matera, bez obzira na njenu povezanost s zaštitom UNESCO-a, nije vrijedna prespavljivanja, nego samo dnevnog izleta iz Napulja.

Takva su vremena, prijatelju moj, nema više vremena za priču o svemu i svačemu, a naročito sporom svlačenju.