Često se, dakle, poseže za ovim citatom, a razlog je jednostavan. U zemlji u kojoj je more bistrije od stanovnika (ovo nam stvarno jednom mora postati službeni turistički slogan), on je aktualan svakoga dana.

Aktualan je bio baš prošlog mjeseca kada je sud u Splitu tipa koji je 18-ogodišnjaka ubio zabivši mu nož u srce pustio da se brani sa slobode, ispravno zaključujući da ovaj krasni primjerak ljudskog roda ne predstavlja veću opasnost za okolinu.

Aktualan je bio i kada je sutkinja šibenskog suda dodijelila simbolično malu kaznu Tomislavu Horvatinčiću zaključivši, opet sasvim ispravno, kako je poznati poduzetnik nevina žrtva podlih talijanskih penzionera koji su se svojom barčicom zaletjeli na njegovu jahtu na kojoj se, u društvu mlađahne ljubavnice, odmarao od mukotrpnog rada na rekonstrukciji našeg glavnog grada.

Aktualan je bio i 2002. kada je 17-godišnji Ivan Primorac nabrijanim BMW-om na pješačkom prijelazu pokupio dvije djevojke nakon čega je osuđen na dugogodišnju kaznu od godinu i po' dana, ali je pušten i nešto ranije kako bi završio školovanje u Švicarskoj. Šteta je, jebiga, da mali izgubi godinu samo zato jer je pobio neku djecu dok su prelazila ulicu.

I aktualan će biti ponovno za mjesec, dva ili tri kada neki guzonjin sin s viškom love i testosterona i manjkom sivih stanica i kućnog odgoja pokupi nečije dijete na pješačkom prijelazu ili se malo previše iznervira kad neka cura ostane hladna na njegovo „Alo mala, šta'š pop't?“.

Popis je, kako vidimo, dulji od liste čekanja za pregled na Medarevu, a svim ovim slučajevima zajedničko je cinično objašnjenje suda koji ubojice redovno pušta na slobodu ili im dodjeljuje smiješne kazne opravdavajući svoju odluku tvrdnjom da su, pazi sad, iz ugledne obitelji.

Nema toga sranja dovoljno velikog da te iz njega ne može izvući činjenica da si iz ugledne oblitelji. 

I što je najgore, ne radi se o sarkazmu već o legitimnom sudskom objašnjenju kojim naši sudovi opravdavaju svoju odliku da razne luđake puštaju na slobodu i onda kada bi ih trebali zaključati i baciti ključ u najdublju točku jadranskog mora. U hrvatskoj sudskoj praksi, ugledna obitelj očito bolje od ijednog psihološkog vještačenja ili policijskog zapisnika svjedoči o nečijem karakteru pa tako sama činjenica da netko ima love govori u prilog njegovoj ispravnosti i čestitosti. Pa te tako neki mladi Todorich na povratku iz sveučilišne knjžnice u sitne noćne sate može skupiti i vući jedno sto metara, ali ako on (ili češće njegov tata) zna „prave ljude“, sve su šanse da će se izvući prilično olako.

A ljudi su kao magarci navikli na batine pa se nad takvim slučajevima zgražaju nekoliko dana, pišu nabrijane facebook statuse ili pozivaju na revoluciju koja nikada neće doći, a onda pognu glavu i vrate se svojim životima dok se i sami ne nađu na putu kakvom Mamiću/Horvatinčiću.

A i onda se vode onom glupom, izlizanom frazom po kojoj je pravda spora, ali dostižna, a prijestupnika će kazniti svemogući bog koji sve vidi i ništa mu se sakrit' ne može.

Ako mene pitate, to su obična sranja.

Pravda je spora ali dostižna, floskula je onih koji misle da imaju jos par života nakon ovoga. Za mene, običnog smrtnika pravda koja dođe prekasno je nepravda.

I zato prije bilo kakvog društvenog napretka, rasta, razvoja i svih onih lijepih riječi koje naša predsjednica često izgovara, treba nam temeljita reforma pravosuđa. Jer nisu svi hrvatski suci potkupljivi ili nemoralni. Nije čak ni većina takva. Ali moraju napokon shvatiti odgovornost koja leži na njima jer dok god se strože kažnjava bakica koja nepravilno prelazi cestu od Horvatinčića koji po njoj vozi rally Pariz-Dakar, ne možemo reći da živimo u zemlji jednakih ljudi s jednakim šansama za uspjeh i jednakim posljedicama u slučaju prijestupa.