Liga prvaka igra se u Konavlima

Autor: Davor Novevski Autori fotografija: Foto: MNK Jadran
Neki dan sam na jednom navijačkom forumu vidio jedan upečatljiv transparent. Autori su navijači malog irskog kluba koji su napisali; Turn off your television – turn on your passion, a ispod toga malim slovima support your local team. Nazahvalan je posao takve stvari prevoditi, ali hrvatska verzija bi glasila; ugasi televiziju, upali strast. Navijaj za svoj lokalni tim. 

Razmišljam o tom jednostavnom, a opet genijalnom natpisu koji savršeno sažima borbu protiv modernog nogometa i svega što on predstavlja dok sjedimo na tribinama oko malog betonskog terena i pijuckamo pivu za koju se poznavatelji kunu da je bolja nego prošle godine. Ne mogu se složiti, meni je uvijek podjednako osrednja. Ipak, pijem je jer ispunjava dva bitna kriterija; prvi, da je jeftina ko K+ tunjevina i drugi, da je hladna ko Putinovo srce. 

Ma da, istini za volju, nama ovdje ne treba dodatno hlađenje jer svježi povjetarac koji dolazi s obližnje rijeke garantira ugodnu temperaturu čak i u vrelim ljetnim mjesecima. I dok se ostatak Hrvatske krčka na laganih 36 stupnjeva, a Vakula najavljuje peti po redu toplotni udar, živa na termometru u Ljutoj rijetko prelazi 25 stupnjeva, pogotovo u noćnim satima kada se i odigravaju utakmice. 

A svaka utakmica ovdje priča je za sebe. Na terenu su Sokol iz Dubravke i Dunave, a iskre frcaju kao da je riječ o El Clasicu, a ne susretu susjednih sela koje dijeli manje o pet kilometara zračne linije. I baš to, ta sitna, a opet ogromna rivalstva ono je što izdvaja ovaj turnir od svih ostalih. Diljem Dalmacije u ljetnim se mjesecima igraju malonogometni turniri od kojih su mnogi, ustvari većina, kvalitetom daleko ispred ovog. Sastavljaju se mega momčadi, sponzori često plaćaju prvoligaške igrače koji žive od nogometa i kojima je igranje na turniru vrlo često još samo jedan u nizu angažmana. Tako koncentrirana kvaliteta obično dođe do izražaja i pobjednici takvih turnira su najčešče ekipe s imenima poput CIAK Auto ili Caffe bar Dišpet. Moderni je nogomet, taj proizvođač novca i ubojica emocija, stigao dakle i u najzabačenije dijelove Lijepe Naše samo što se glavne zvijezde nisu Ronaldo i Messi nego razne zvijezde i zvjezdice koje za fini honorar driblaju nedorasle protivnike. 

Dakle, razlika je samo u navčanim iznosima ili što bi Balašević rekao:

Princip je isti, sve su ostalo nijanse. 

A onda se netko sjeti napraviti turnir sela kao potpunu suprotnost svim ostalim turnirima koje smo imali prilike gledati

Turnir konavoskih sela u Ljutoj igra se već devet godina i polako, ali sigurno postaje dio nematerijalne kulturne baštine najjužnije hrvatske općine, zajedno sa čilipskim folklorom,  zelenom menestrom ili karnevalom u Cavtatu. Ma ako mene pitate, turnir je i „jači“ od svih tih manifestacija skupa. Jer gdje drugo na jednom mjestu možete vidjeti doslovno cijele Konavle, od malih zaseoka Gornje Bande koji su se jedva skupili, ali ipak će dati zadnji atom snage pa do Cavtatskih kvartova koji žele dokazati da se u Cavtatu, osim vrhunskog vaterpola, igra i jednako dobar nogomet. 

I gdje drugo možete čuti najnovije tračeve i najstručnije analize dok gledate zaboravljene aseve niželigaških terena, a onaj naoko dragi djedica iznad vas se diže sa svog mjesta i bodri svoju momčad riječima: „igrajte, jebem vam sunce ćaćino!“ 

Ma ni jedan događaj, ni jedna manifestacija ovdje ne generira toliko emocija, toliko naboja i toliko sočnih psovki kao ovaj turnir. U tih sat vremena utakmice, za  momke na terenu staje sve. Kolege, prijatelji pa čak i rođaci tada se ne poznaju i nije bila rijetkost, pogotovo u prvim godinama, da polete šake, a zaraćene strane razdvajaju nabildani zaštitari i nešto manje nabildani pripadnici MUP-a. 

I kao što svaki rock bend koji drži do sebe ima groupi djevojke koje ga prate, tako i svaka ekipa na turniru sela ima svog redikula koji je glasno bodri s tribina. Baš ta živopisna dobacivanja često spase situaciju kada momčadi na terenu podbace. Često se dogodi da dosadnu utakmicu „spasi“ inspirirani gledatelj koji s tribina dobacuje naputke igračima i prijetnje sucima ohrabren odobravanjem svih okupljenih. 

Ipak, u devet godina mnogo se toga promijenilo. Organizacija je podignuta na mnogo veću razinu, dovedeni su mnogo kvalitetniji suci koji više ne bježe pred zapjenjenim igračima i navijačima i cijeli događaj kao da je negdje usput pomalo izgubio onu početnu strast i zanos. 

Iluzorno je očekivati da će nakon punih devet godina i stotina odigranih utakmica emocije biti na istoj, početnoj razini. Nisu ni u većini brakova, a kamoli na nogometnom turniru. Pa ipak, turnir sela ima svjetlu budućnost. 

Jer pobjeda je ovdje stvar časti i prestiža, daje vam ekskluzivno pravo zajebavanja poraženih čitavih godinu dana do novog ljeta i do novog turnira. A onda opet sve ispočetka. 

Bespoštedna borba u kojoj se daje i više od svojih realnih mogućnosti. I možda najtočniju definiciju ove filozofije našao sam na jednoj krpi ostavljenoj na ogradi pored igrališta na kojoj je pisalo: DRAŽE MI JE POBIJEDIT' NA TURNIRU SELA NEGO OSTAT' STALNI NA AERODROMU. 

Popularni Članci