Uslijedilo je ovih dana i likovanje dijela trebinjskih medija na svađu koja se upravo događa u Dubrovniku, u kojem 'Srđevci' napadaju gradonačelnika. Činjenica je da su nas u našem Gradu Trebinjci pokušali posvađati, a možda su jednim dijelom i uspjeli, je sve samo ne 'dubrovačka pamet'.  Uspjeli su zaratiti dvije političke stranke iz Dubrovnika, građane Dubrovnika zavaditi međusobno, a sve pod krinkom kulture i jedne izložbe.

Aktivni na dubrovačkom području

No, iako službeno Trebinje godinama ne komunicira s Gradom Dubrovnikom, proteklih se tjedana događa velika ekspanzija aktivnosti Trebinja na području Dubrovnika. Tako je, osim izložbe našeg slikara Popovića došlo i do rukometnog turnira u Trebinju u kojem je trebala sudjelovati i ekipa Rukometnog kluba hrvatske mladeži Dubrovnik, a Turistička zajednica Trebinja po našoj županiji postavlja jumbo plakate.

Sve nabrojano, još i puno više od toga, trebalo bi biti normalno. Suradnja na svim nivoima, u kulturi, gospodarstvu, između vatrogasnih zajednica, policijskih uprava, ljudi koji tu rade... Ali prije svega, u svakom civiliziranom odnosu, tome bi svemu ipak trebalo prethoditi nešto što je Crna gora odavno napravila, a to je isprika. Na tome bi svatko iz Dubrovnika trebao inzistirati.

Prvi koji je uputio ispriku Hrvatskoj bio je crnogorski predsjednik Milo Đukanović još 2000. godine, kad se ispričao hrvatskom narodu zbog sudjelovanja Crnogoraca u agresiji na dubrovačko područje.

'Napad na Dubrovnik je najveća sramota Crne Gore u povijesti'

'Ovu priliku želim iskoristiti da u svoje ime i u ime građana Crne Gore, posebno onih koji dijele moja moralna i šira politička uvjerenja, uputim iskreno žaljenje svim građanima Republike Hrvatske, posebno Dubrovnika i Dubrovačko - neretvanske županije, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima', rekao je tada Đukanović. Srpski mediji taj su potez dočekali na nož i oštro ga osudili.

Iz Trebinja  do danas nema isprike. Luka Petrović, gradonačelnik Trebinja, imao je 18 godina kada je u Dubrovniku počeo rat. Ne treba biti previše informiran da danas, iako živiš u Trebinju, znaš kako i koliko je stradanja bilo u Dubrovniku.

Pa recimo i istaknimo da u optužnici protiv nekadašnjeg trebinjskog gradonačelnika Božidara Vučurevića stoji da ga se tereti za ratne zločine protiv civilnog stanovništva te kazneno djelo uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika. On je krajem 1991. godine izjavio da će “ako bude trebalo, napraviti još ljepši i stariji Dubrovnik”.

''Kao predsjednik Skupštine općine (SO) Trebinje, predsjednik tzv. srpske autonomne oblasti (SAO) Hercegovina, predsjednik Kriznog štaba i Ratnog štaba općine Trebinje, te predsjednik Ratnog predsjedništva općine Trebinje, Vučurević je tijekom 1991. pa do 29. listopada 1995. godine, djelujući individualno i u suradnji s bivšim liderom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem, planirao, poticao, naložio i na drugi način pomogao u provođenju ideje stvaranja “Velike Srbije” na području bivše Jugoslavije okupacijom i pripajanjem dijelova teritorija Hrvatske i protjerivanjem hrvatskog stanovništva,'' navodi se u optužnici.

Politika daleko od razumijevanja

Luka Petrović, osim što je gradonačelnik Trebinja, on je i tajnik stranke SNSD Milorada Dodika. Teza Milorada Dodika je kako se za ratna stradanja Hrvatska treba ispričati njima, a ne obratno. Zbog toga, za očekivati je kako će Dubrovnik ispriku Trebinja morati čekati još dugo dok će građani Dubrovnika i dalje posjećivati Trebinje, a Trebinjci  posjećivati Dubrovnik i Župu, upravo onako kako to već godinama i rade.

Građani i Dubrovnika, i Trebinja dokazuju kako su pametniji od samih političara. Dok oni grade mir i popravljaju odnose koje su narušili političari, prvenstveno oni u Trebinju i centrali u Banja Luci, ti isti političari truju narod postavljanjem raznoraznih spomenika i bista, od spomenika Draži Mihajloviću pa do drugih spomenika raznoraznim četnicima iz Drugog svjetskog rata. Takva djela zapravo udaljavaju službeno Trebinje od istinskog pomirenja sa susjedima, a izreka kako narod uvijek ima vlast kakvu zaslužuje uglavnom govori i o samom narodu.

Sve su to nažalost pokazatelji kako je službeno Trebinje i dalje daleko, možda čak i sve dalje od isprike, koja bi trebala prethoditi svim ovim procesima i suradnjama. I baš zato, Dubrovnik ne smije prestati inzistirati na toj isprici i to bi morao biti konsenzus svih političkih stranaka i lista,  umjesto da svaka službena suradnja završava još i svađom u lokalu.