-Ka lopti kreće Diego Armando Maradona. Čitav stadion zviždi. Pričao je danas Maradona u novinama kako se nada da mu Firenca neće zviždati, kao što mu je zviždao Torino, kao što mu je zviždao Milano, kao Rim… Jedino ga je njegov Napulj dočekao ovacijama… Maradona kreće i… Bravo Tomice Ivkovićuuuuuu, bravo majstore... Tomica Ivković po drugi put ove sezone brani penal koji je izveo slavni Diego Armando Maradona… - derao se komentator Milorad Đurković, dok sam ja po dnevnoj sobi skakao od sreće. Moj stari, odmah do mene na kauču, šutio je – na licu mu se nije mogla uočiti radost, iako teško da je bio ravnodušan. Bila su to čudna vremena, pa nije ni sam znao treba li navijati za Jugoslaviju ili ne.

Lipanj je 1990. godine, mjesto radnje Italija, utakmica Argentine i Jugoslavije u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, prvog u svom životu, kojeg se odlično sjećam. Ne samo što pamtim sve nastupe plavo-bijelo-crvenih, nego i mnoštvo drugih detalja, koje su mi u sivim stanicama mozga zauvijek ostale upisane kao predivne uspomene.

Evo nekih još uvijek svježih sekvenci - Roberto Baggio protiv Čehoslovačke dobiva loptu točno na sredini terena, odigrava potom dupli pas, i u nezadrživom slalomu zabija sjajan gol. Ista ta Italija, jedna od najjačih njihovih momčadi u povijesti, prvi je gol primila tek u polufinalu. Tamo je legendarnog Waltera Zengu svladao Claudio Caniggia, a poslije su preko penala Argentinci nezasluženo otišli u finale. Prvu utakmicu prvenstva, podsjetimo se, izgubili su od Kameruna, iako su Lavovi dobili čak dva crvena kartona. Roger Milla, Toto Schillaci, Lothar Matthaus, Jurgen Klinsmann, gol Andreasa Brehmea u finalu, suze Paula Gascoignea, legendarni izleti van kaznenog prostora vratara Renea Higuite, međusobno pljuvanje Rijkaarda i Voellera, Gary Lineker koji je izbacio slavnu rečenicu o nepobjedivim Nijemcima, nakon što su na jedanaesterce izgubili u polufinalu, poraz Brazila od Argentine, iako je bio puno bolji… svega se toga sjećam kado da je sinoć bilo.

Nije bilo minute tog prvenstva da ga nisam pogledao, čak sam gledao i najdosadniju moguću utakmicu između Kostarike i Škotske, i još se živo sjećam da je Juan Cayasso presudio pobjednika. Sva ta prva svjetska prvenstva za mene su bila jedna vrsta prekrasne bajke gdje sam uživao svaki trenutak. Najgora stvar koja mi se tad mogla dogoditi – lakše bi mi bilo učiti matematiku – je bila da propustim neku utakmicu. Danas, 28 godina poslije – ni sam to ne mogu vjerovati - ne gledam ništa, niti me nogomet interesira. Što se to dogodilo u ta tri desetljeća da sam od nogometnog fanatika koji nije propuštao utakmice Ujedinjenih Arapskih Emirata postao skroz nezainteresiran za nogometna zbivanja na Mundijalu?

Sredovječna njorgala poput mene, koja su prošla sličnu preobrazbu, bez razmišljanja će reći da današnji nogomet nije kao nekad. Nema više one romantike devedesetih godina, spektakularnih poteza, gdje je važno sudjelovati i nadigravati se, a pobjeda je sporedna, ako zbog ničeg drugog, onda iz jednostavnog razloga što novca nije bilo kao sada. Nogometaši onda nisu bili preplaćeni manekeni, a umjesto pokazivanja tetovaža na Instagramu, draži su im bili driblinzi i voleji. A što je najvažnije, zaključit će nogometni nostalgičari, organizirani kriminal i korupcija daleko su bili od loptaških zbivanja.

Je li to zaista istina? Naravno da nije.

Nogomet devedesetih uopće nije bio romantičan kako se danas čini. Uzmimo Parmu kao najbolji primjer. Iz današnjeg kuta nema veće romantike od kluba iz malog talijanskog grada za kojeg su igrali Faustino Asprilla, Fabio Cannavaro, Fernando Couto, Nestor Sensini, Tomas Brolin i svi ostali. No što je tu točno romantično? Vlasnik Parme bila je velika firma Parmalat, koja je ušpricala ogromnu lovu u mali klub, te su oni preko noći postali važno nogometno središte. Kupovali su za, u to vrijeme, ogromnu lovu zvijezde iz svih krajeva svijeta, da bi na kraju romantične sportske priče vlasnici kluba bili optuživani za organizirani kriminal, a dio menadžera Parmalata je, nakon izbijanja afere, čak počinio samoubojstvo. Koja je razlika između Parme onda i PSG-a danas? Gotovo nikakva. Došle su bogate guzonje, pljunule lovu i pokupovale zvijezde.

Romantičari će vam reći da je ondašnja Serie A bila nešto najbolje što je nogomet ikada vidio. I ja sam to uvijek govorio. No, onda polako odrastaš i uviđaš gole činjenice. Ne samo da je Parma radila s prljavim novcem, nego više-manje svi talijanski klubovi. Vlasnik Fiorentine bio je Vittorio Cecchi Gori, filmski mogul koji je svojedobno uhićen zbog raznoraznih malverzacija. Na kraju krajeva zbog raznih dugovanja i sumnjivih poslova, bio je primoran prodati Batistutu. Ista priča je bila u Laziju, kojim je presjedao Sergio Cragnotti. On je bio vlasnik prehrambene industrije Cirio, a zbog sumnji u gospodarski kriminal i on je uhićen, te je završio pred licem pravde. Vlasnik Rome Franco Sensi nije uhićen, on je u međuvremenu, jebiga, umro, a njegova kćer Rosella, pritisnuta lošim poslovanjem Giallorossih, bila je primorana prodati klub Amerikancima. O Morattiju iz Intera ne treba trošiti riječi, kao ni o predsjedniku Milana Silviju Berlusconiju, kojemu je više puta suđeno, nego što je George Weah zabio golova. Što tek reći da Juventus i legendarnog Luciana Moggija? Stara Dama je u to vrijeme, za koji će mnogi reći da je bila teška nogometna romantika, djelovala i igrala po načelima Cosa Nostre i Pabla Escobara. Plata, povratna o plomo, bio je Juventusov moto, u prijevodu, ako ne možeš zabiti gol na povratnu, onda kupi utakmicu. Uf, koja lijepa vremena.

Laž je i da se u to vrijeme igrao bolji nogomet. Nikad se više u povijesti neće odigrati tako dosadna finala Mundijala kao što je to bio slučaj 1990. i 1994. godine. Te su utakmice bile negledljive, normalan čovjek jedva je čekao da završe. Slično kao i utakmice Ajaxa kojeg je vodio van Gaal. To je bio dosadni programirani nogomet bez imalo ljepote, preteča Josea Mourinha. Hoćete još romantike iz devedesetih godina? Veliki Giusseppe Giannini, inače idol Francesca Tottija, čitavu karijeru proveo je u Romi. Kada je ostario, i kada je Totti od njega trebao preuzeti titulu Princa Rima, Gianninija je Romina uprava bez imalo osjećaja najurila iz kluba i prodala ga Sturmu. Nije to bilo prvi put da se Giallorossi rješavaju legende. Nekoliko godina prije nabili su nogom Aga di Bartolomeija, koji je pao u strašnu depresiju, te se naposljetku i ubio. Danas čak ni pohlepnim američkim vlasnicima Rome tako nešto ne bi palo napamet – da se idu riješiti Tottija ili De Rossija.

Nije kriminal i nedostatak romantike bila samo specifičnost u Italiji, nego diljem Starog kontinenta od Bernarda Tapiea iz romantičnog Marseillea, koji je također uhićen i sproveden pred pravosudnog suca, pa do svih faca iz uprave Bayerna kojima se sudilo za razne porezne propuste. Sjetimo se, također, Šajberovog kola u Jugoslaviji ili poraza Rijeke od Real Madrida u Kupu UEFA. To su rijetko viđene namještaljke i krađe. Čak je i nastup Hrvatske 98. bio daleko od ikakve romantike. Izbornik reprezentacije Franjo Tuđman, pardon Ćiro Blažević, prije prvenstva nije zvao Igora Štimca. Što se onda dogodilo? Štimac je rekao da će on ići na Mundijal, iako ga Ćiro nije zvao. Na kraju je stvarno bio na popisu – nikad se o tome nije podrobnije izvještavalo - a „izbornik“ je, pod isto tako nikad razjašnjenim okolnostima, iz reprezentacije najurio Igora Cvitanovića, koji je bio u životnoj formi. Umjesto njega pozvan je Petar Krpan, koji je u nogometnoj biografiji, osim golova, imao i važnu referencu za to doba, a to je da se borio s puškom u ratu, kao golobradi dječak. A što tek reći od neigranju Prosinečkog? U polufinalu je igrao ozlijeđeni Boban, a za Prosinečkog u životnoj formi nije bilo mjesta. Znamo kako je završilo, ozlijeđeni Boban izgubio je loptu, Thuram je zabio, a ostalo je povijest. Boban je udario jugo policajca, a Prosinečki je igrao u Zvezdi, pa je za Ćira bilo sasvim normalno da ozlijeđeni igrač nastupi prije onoga na vrhuncu karijere. U to vrijeme najveće romantike hrvatske reprezentacije, naravno, važnije je bilo koliki si Hrvat, nego kakva ti je forma.

Kako čovjek odrasta, uf jebem li ti odrastanje, uviđa ne samo ovo gore nabrojeno, nego i da se domaćinstva Mundijala dobivaju korupcijom, da u i oko nogometa ima više prljavog novca nego u švercu kokaina, da se lova od transfera pila nauštrb klubova u društvenom vlasništvu, a da se akteri tih rabota, inače u slobodno vrijeme kapetani nacionalnih momčadi, ne sjećaju kome su i zašto nosili torbe s novcem, pa na kraju svega čovjeku postane dosadno 90 minuta gledati 22 milijunaša kako se dodavaju s loptom, a lijepi potezi su rjeđi od sunčanog vremena ovog lipnja.

Znači li to da su Svjetska prvenstva i nogomet općenito potpuno besmisleni? Naravno da ne.

U ovom trenutku, brojna djeca, baš poput mene onda, gledaju kako Meksiko presjeca loptu na sredini terena, odigrava dupli pas, i onda brzom kontrom svladava aktualnog svjetskog prvaka. Jednoga dana, ta će se današnja djeca, sjećati ovog prvenstva kao jedne prekrasne bajke u kojoj su uživali svaki trenutak. I kada su Ronaldo i Kolarov spektakularno zabili iz slobodnjaka, i kada je Modrić hladnokrvno pospremio penal, i kada je Švicarska remizirala s Brazilom...

Čak će im i najdosadnija moguća utakmica između Maroka i Irana biti sjajna uspomena za cijeli život. Mogu samo zamisliti kako se dobro osjećaju dok s leptirićima u trbuhu čekaju novu utakmicu Hrvatske. I oni će, baš kao i ja, imati Argentinu kao fenomenalnu uspomenu iz djetinjstva. Ka lopti će krenuti Lionel Andres Messi, a čitava tribina hrvatskih navijača će mu zviždati. Bravo Daniele Subašićuuuuu - derat će se komentator Drago Ćosić  - Suba po drugi puta na utakmici brani slobodnjak koji je izveo slavni Lionel Andres Messi…

Dječak će u dnevnoj sobi skakati od sreće, a njegov stari će na kauču šutjeti – na licu mu se neće uočiti radost, iako teško da će biti ravnodušan. Čudna su to vremena, gdje kapetani reprezentacija nose uokolo lovu u torbi i ne sjećaju se zašto, pa ni sam ne zna treba li navijati za Hrvatsku ili ne.