NE PERITE RUKE Dragi profesori, i vi ste sudjelovali u odgajanju agresivne i sebične generacije

Autor: Ivona Butjer Autori fotografija: Goran Kovacic/PIXSELL
I ja sam Franjo. I ti si Franjo. I Franjo je Franjo. I svi smo mi Franjo. Jer ono što se dogodilo Franju sasvim je nedopustivo. Ono što se događa profesorima diljem Hrvatske, potpuno je nedopustivo.

Osim što su kao visokoobrazovani građani potpuno potplaćeni za ono što rade, a rade na odgoju budućih naraštaja jer je njihova djelatnost obrazovno-odgojnog karaktera i ta je uloga iznimno važna, nerijetko imaju posla s učenicima koji znaju koja prava imaju, ali zaboravljaju kako pri tom imaju i određene obveze. Boreći se za prava, zanemaruju obveze pa onda prema medijima šalju pisma u kojima svjedoče 'maltretiranju' od strane svojih profesora. Jer, zamislite, zločesta profesorica im ne dopušta da predzadnji školski sat ispravljaju svoje jedinice koje su nakupljali tijekom cijelog polugodišta, mada su se oni dogovorili drugačije.

Jedna dubrovačka profesorica se prije nekoliko godina žalila u jednom privatnom razgovoru kako ima problema s jednim učenikom. Bacao je njenu bursu po razredu, uzimao hranu iz iste i jeo, gađao je puhaljkama, uzimao joj materijal za rad koji je raznosio po cijelom razredu, vrijeđao je i onemogućavao normalno izvođenje nastave. Kad se ona odlučila požaliti roditeljima djeteta, oni su kazali kako je 'njihov mali samo malo živahan' i to je to. Profesora koji slične scenarije doživljavaju u dubrovačkim školama, ali i školama diljem Hrvatske, sudeći po njihovim ispovijestima, zaista ima jako puno. I onda se vrijedi zapitati kad su i zbog čega stvari krenule u tako pogrešnom smjeru. Profesori za cijelu generaciju sebičnih agresivaca krive problematičnu djecu i roditelje. No, ta ista djeca većinu dana provode upravo s profesorima pa je pravo čudo kako su toliko, kako kažu, nepismena, bezobrazna, neodgojena i agresivna kad ih većinu dana zapravo odgajaju ljudi koji svoj posao rade dobro. Ili ga ne rade baš tako dobro? No, krenimo ispočetka.

Na agresivce ste do jučer zatvarali oči

Predsjednik udruge Sigurnost u prometu Dubrovnik Denis Pavela ulaže ogromne napore kako bi javnosti približio problem vršnjačkog nasilja. Kako naglašava na svojim tribinama i u izlaganjima, vršnjačko nasilje je u porastu, a najčešće se događa u školama i na društvenim mrežama. Gordana Buljan Flander prilikom svog gostovanja u Dubrovniku je istaknula kako, prema istraživanjima koje je provela, 27 posto ispitane djece svakodnevno trpi neki oblik nasilja. U prijevodu, svako treće dijete proživljava nasilje. Prema istim podacima, samo 16 posto djece bi zatražilo pomoć od nastavnika, a to inače ne rade jer, kako su odgovorili u istraživanju, znaju kako se ništa neće poduzeti po tom pitanju.

Prema podacima Centra za socijalnu skrb, u Dubrovniku na godišnjoj razini se bilježi svega pet do osam prijava za nasilje nad djecom. Što pokazuju sve navedene statistike? Pokazuju kako vršnjačkog nasilja ima, kako je svako treće dijete žrtva istog, no s druge strane podaci Centra pokazuju kako se to ne prijavljuje niti kako se išta radi po tom pitanju.

Svatko tko je išao u osnovnu ili srednju školu mogao je istome i posvjedočiti. Na jedan razred od 25, 30 ili 35 učenika, obično dođe jedan, dva ili tri nasilnika. S tim se slažu i profesori. Koliko ste puta i sami svjedočili zlostavljanju vašeg školskog kolege od strane drugog školskog kolege, bilo da je to vrijeđanje, izrugivanje, udaranje, bacanje knjiga kroz prozor, bacanje samog učenika kroz prozor? Vjerojatno više puta. Što su profesori radili po tom pitanju? Vrlo vjerojatno – ništa. Pravili se da se ne događa. Glumili da nisu vidjeli. U prijevodu, zatvarali oči na vršnjačko nasilje. Stoga će samo 16 posto djece nasilje prijaviti profesoru. Samo 16 posto jer znaju kako profesor neće napraviti ništa po tom pitanju. Zna to svatko tko je išao u školu.

Međutim, nasilnik je nasilnik. Isti onaj nasilnik koji je maltretirao svoje kolege iz razreda, danas maltretira profesore. Danas se profesori bude, otvaraju oči jer se nasilje događa njima. I dobro je da se bude, i dobro je da se bore protiv nasilja, ali su očito do danas 'spavali na satu'. A nasilnik je nasilnik. I nasilnik koji je jučer zlostavljao svog vršnjaka, danas zlostavlja profesora koji je do jučer na njegovo nasilje zatvarao oči, a sutra će zlostavljati vlastitu suprugu.

Peace man, ali ja sam nepismen

Statistike koje proučavaju pismenost Hrvata također su zabrinjavajuće. Ruku na srce, u medijima nerijetko rade novinari koji ne poznaju temeljna pravila hrvatske gramatike. Osobe zaposlene u odnosima s javnostima i marketingu prema tim istim medijima nerijetko šalju priopćenja koja je potrebno ispravljati i po pola sata. Pismenost je, kažu statistike, loša i kod studenata, a kod osoba slabijeg obrazovanja je zabrinjavajuća.

Profesori kažu kako su za to krive komisije koje olako puštaju djecu na ispitima i to je jedna velika istina. Međutim, odgovornost svakako leži i na samim profesorima. Zna to svaka majka koja je primila polupismeni poziv na roditeljski sastanak, a dovoljno je vidjeti i pisane ispovijesti profesora koje su prikupljene u akciji #iJaSamFranjo. Negativna iskustva profesora su u najmanju ruku zabrinjavajuća. No, zabrinjavajuća je i količina nepismenosti koja se može vidjeti u tim pismima. Nisu to neki slučajni tipfeleri i sitni propusti nego temeljno nepoznavanje glagola biti, nepoznavanje postavljanja zareza ispred određenih veznika što je gradivo koje se uči, a koje neki od njih i predaju u osnovnoj školi.

Djeca su najmanje kriva

Argument kako je veliki broj djece danas bezobrazan, nasilan, neobrazovan i neodgojen stoji, ali krivnja ne leži na njima. Krivnju treba potražiti negdje drugdje. Dijete se ne rađa bezobrazno, nasilno, neobrazovano i neodgojeno. Dijete je, kad se rodi, bijelo platno koje tek treba oslikati. U najranijoj fazi života počinju ga oslikavati roditelji, a nakon toga, u sve većoj mjeri, i njihovi nastavnici koji s njima provode najmanje šest ili sedam sati dnevno. Kako je moguće da profesori prozivaju djecu zbog neodgojenosti, ako su i oni važan čimbenik tog odgoja? Ako je uloga profesora odgojno-obrazovnog karaktera? Ako oni s djecom provode vrijeme dok njihovi roditelji naporno i vrlo često prekovremeno rade?

Tome u prilog govore i već spomenuti podaci. Svako treće dijete je žrtva nekog oblika nasilja. To je zabrinjavajući podatak, ali nismo imali priliku čuti kako je itko od profesora poduzeo određene korake po tom pitanju, izvijestio javnost o navedenome ili javno upozorio na problem. Sada, kad je i njima došla voda do grla, izlaze na ulice. I pohvalno je što izlaze na ulice. Ali su možda zakasnili nekih 30 godina kad su također trebali izlaziti na ulice zbog nasilja koje je i tada postojalo u školama, ali se možda nije vršilo nad njima.

Odgojili smo generaciju koja je puna sebičnih i nasilnih pojedinaca. Tko je kriv? Profesori kažu kako su to roditelji. Za nekoliko mjeseci će i roditelji, zbog nemogućnosti da se nose s djecom koja znaju koja su im prava, ali ne i koje su im obveze, izaći na ulice. Vjerojatno će okriviti medije i Big Brother.

No, krivi su svi. Prvo roditelji, potom i profesori, a naposljetku i društvo. Djeca su najmanje kriva. Ona su ništa drugo doli preslika društva u kojem živimo. Dragi profesori, i vi ste važna sastavnica tog društva i karika u njihovom odgoju. Jeste li sigurni kako ste odradili dobar posao?

Popularni Članci