Zeznuta je ta Poincareova pretpostavka do zla boga. Pa ne bi džabe ugledni američki Institut Clay dao milijun dolara nagrade onome tko riješi tu matematičku zavrzlamu koju je još davne 1904. postavio istoimeni francuski znanstvenik. Poslije stotinu godina neuspješnih pokušaja raznoraznih matematičkih umova na kraju ju je golim rukama svladao ruski genij Grigorij Perelman.

-Ne treba mi milijun dolara – poručio je direktor Svemira nakon što je riješio zagonetku.

Jedanput-dvaput tjedno i sam se nalazim pred sličnim teško shvatljivim teorijama koje pokušavam svladati. Doduše, za razliku od uglednih matematičara, ja svoju zagonetku ne rješavam u dnevnoj sobi, nego u srcu Gruža. Moj zadatak zove se Pomadorina pretpostavka, a ide otprilike ovako:

Na gruškoj pjaci - prema slobodnoj neslužbenoj procjeni - negdje oko 60 do 70 posto voća i povrća se preprodaje, iako će vam se svi, doslovni svi prodavači kunuti djecom, mužem, ženom, tetkom, dundom, svekrvom, zaovom, djeverom, jetrvom i Mirtom Šurjak da je njihova pomadora sto posto domaća i neprskana. Čak ima i jedan prodavač koji će se, osim navedenom rodbinom, kunuti i ženinom sestrom, odnosno svastikom, da je njegovo Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo još od Drugog svjetskog rata Za domaće spremno! Matematičko pitanje Pomadorine pretpostavke vrijedno milijun dolara glasi: „Kako na gruškoj tržnici prepoznati domaće proizvode u moru preprodavačkih?“

Iz osobnog iskustva vam mogu reći da nije nimalo lako. Prodavači su prepredeni lažovi koji bi za doručak smazali Pinokija.

-Domaće? – pitam ja jednoga sumnjičavo pipajući blitvu.

-Naravno – odgovara prodavač bez ijedne emocije na licu, kao da upravo igra partiju pokera – Iz Konavala.

-Imam malu bebu, mogu li joj to dati? – govorim ja, a stvarno imam bebu i planiram joj izmiksati kašicu s tom sumnjivom blitvom.

- Od ovoga će beba odmah prohodati i propričati – govori stari revolveraš za štandom koji na duši ima na desetke ubijenih beba prskanom blitvom.

Štand mu je ogroman, pregršt je tu voća i povrća, prema ovom izgleda da njegov OPG ima više hektara nego Slovenija obale. Blitva izgleda besprijekorno, bez ijedne rupe, a odmah do nje, nalazi se ono voće s neurednom frizurom.

-I ovaj ananas je domaći iz Konavala, jel'? – zezam ga smijući se.

Smije se i on, jebiga, ne treba stvari gledati negativno. Moju bebu nije uspio koknuti, ali doći će neki drugi roditelj, pa će ubiti njegovu. Međutim, na stranu sad ubojstva mala djece, nije to za našu priču toliko važno, koliko klasično kršenje zakona ovakvih i sličnih prodavača. Naime, iz Ministarstva poljoprivrede su nam rekli da je preprodavanje pod krinkom OPG-a ilegalna rabota:

- Registrirani OPG može prodavati voće i povrće na tržnicama u Hrvatskoj ako je isto proizveo. Nije legalna prodaja kada OPG-i prodaju proizvode koje nisu proizveli na svom gospodarstvu, a samim tim činom obavljaju djelatnost trgovine za koju nisu i ne mogu biti registrirani. Valja istaknuti da je trgovina u smislu Zakona o trgovini, gospodarska djelatnost kupnje i prodaje robe i/ili pružanja usluga u trgovini u svrhu ostvarivanja dobiti ili drugog gospodarskog učinka, a svi koji se bave djelatnošću trgovine moraju biti registrirani kao trgovačka društva ili obrti – kažu u Ministarstvu, te dodaju da informacije o OPG-u moraju biti jasno izvješene na štandovima.

U stvarnosti ćete na dubrovačkim pjacama prije vidjeti hobotnicu, nego čitko naznačene informacije o nekom OPG-u. Vrlo rijetko prodavači ističu svoj OPG, čak i oni koji se ne bave preprodajom. Jednog takvog pitamo koliko je švercera na gruškoj tržnici.

-Mislim negdje oko 80-90 posto – kaže nam možda ipak malo pretjerujući – Većina se bavi preprodajom, a žrtve su im najčešće turisti, koji puno teže od lokalaca shvaćaju što je domaće, a što ne.

Cijene na dubrovačkim tržnicama su visoke, puno veće nego u trgovačkim centrima. To je i normalno, jer ekološka proizvodnja iziskuje znatno više truda od klasičnog šopanja biljki kemikalijama. Problem nastaje kada šverceri prodavaju prskano voće i povrće po cijenama domaćeg. Direktor Sanitata Tomislav Tabak nam je kazao kako u njihov opis posla ne spada kontroliranje (pre)prodaje, tako da gradskom poduzeću prilikom dodjele štandova uopće nije važno je li riječ o uzgojenom proizvodu s obiteljskog gospodarstva ili starom dobrom švercu. Tabak nam, međutim, otkriva da su skoro svi štandovi na tržnici u Gružu dodijeljeni OPG-ovima. Prema tome, gotovo svi prodavači u Gružu bi trebali prodavati isključivo svoje uzgojene proizvode što u praksi nije slučaj. Tako nam u tajnosti govore svi bolje upućeni. Inspekcije su u domeni resornog Ministarstva, pa smo ih pitali koliko često provode kontrole i kakve su kazne?

- U Dubrovačko-neretvanskoj županiji tijekom 2017. godine provedeno je 60 inspekcijskih nadzora pri čemu su utvrđene nepravilnosti u šest slučajeva, a iste su se odnosile na nepravilno označavanje proizvoda ili ne udovoljavanjima zahtjevima  - deklarirane klase. U skladu sa Zakonom o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti, u slučaju utvrđene neregistrirane trgovine, nadležni carinski službenici, pred nadležnim Prekršajnim sudom pokreću prekršajni postupak. Za fizičku osoba koja obavlja djelatnost za koju nije registrirana kod nadležnog tijela, predviđena je novčana kazna u iznosu od 10.000,00 do 30.000,00 kuna – rekli su nam iz Ministarstva.

Drugim riječima, inspekcije su rijetke, a kazne nisu visoke, pa preprodavači mogu trljati ruke. Što god prodali, lijepo su zaradili na maržama, a metaforički i doslovno ni orali, ni kopali, iako su to, prema zakonu, dužni. Pošto je situacija takva da im ide u korist, šverceri su svaki dan razasuti po dubrovačkim pjacama vrebajući žrtve kojima će uvaljati prskane proizvode po cijeni neprskanih. Tako da kupci svakodnevno od rane zore moraju rješavati strašnu matematičku zavrzlamu zvanu Pomadorina pretpostavka. Rješenje se krije, kažu stare iskusnjare, da ćete preprodavače najlakše prepoznati po ogromnom broju proizvoda koji nude, a koji često izgledaju savršeno. Po njihovom voću i povrću nema rupa, ni mrlja, kao da ih je proizveo sam Vlaho Bukovac u svom slikarskom ateljeu. Neki od njih idu toliko daleko da u ponudi imaju i tropske delikatese – domaći avokado iz Čepikuća, eko papaju s Gromače, mango s Brgata, a posebno su poznate i cijenjene asai bobice sa Šumeta.

Ne samo da čovjekoliki kupci ne vole preprodavače po tržnicama, nego i životinje. Jednog takvog puzajućeg beskralježnjaka sreli smo pred jednim kukumarom. Nije u njega htio ući, jer je tretiran raznim otrovima. Razočaran je čovječanstvom i njihovom pohlepom za parama. Siguran je da će jednog dana doći do revolucije, u kojoj će snage odmjeriti eko-proizvodi pod zapovjedništvom baba iz Župe protiv glifosatskih pomadora kojima će komandirati vojskovođa Monsanto.

-Poteći će velika krv – poručuje ovaj gladni crv.