Cigarete uzrokuju rak! Cigarete mogu prouzročiti impotenciju! Cigarete izazivaju srčani udar i automobilski sudar! Cigarete uzrokuju promašaj na kladionici! – uvijek su mi bili smiješni ovi natpisi na kutijama nikotina. Da se razumijemo, istina je da cigarete uzrokuju čitav niz zdravstvenih tegoba, ali postoje i mnoge druge ubojice, puno opasnije od cigareta, a čiji smrtonosni utjecaj na čovjeka nije istaknut nikakvim pisanim parolama.

Recimo – posao!

Od početka svijeta, pa do prvog cvijeta ovog proljeća, posao je pogubio više homo sapiensa od Hitlera i Katoličke inkvizicije zajedno, a to je, priznat ćete, rezultat kakvog cigarete neće dostići nikad, a ni tad. Upravo ovih dana se navršava godišnjica strašne pomorske tragedije kod Šipana. Tko je kriv za ovu katastrofu? Pa, posao, ne treba tu nikakva posebna istraga da se otkrije glavni uzročnik. More je bjesnilo, i nitko koga posao nije tjerao na plovidbu, taj dan ne bi ni pomislio odvezati gumenjak.

Rad je zaista loš za zdravlje (ovdje ne govorimo o uhljebskim poslovima) - vrištanje šefova, ponavljanje istih radnji iz dana u dan, prekratki rokovi i prevelika očekivanja vlasnika, prekovremeni sati, neizvjesna budućnost, konstantni adrenalin… sve to dovodi do raka, impotencije, srčanog udara i pomorskog sudara, pa ipak, kada dođete na intervju za posao, poslodavac vas nikad neće upozoriti da ste došli potpisati ugovor sa smrću.

Iako na radnoj knjižici, nažalost, ne piše: Posao uzrokuje rak! Posao uzrokuje neplodnost! Posao začepljuje vaše arterije! Vaš posao šteti vašoj djeci, obitelji i prijateljima!, mnogi ljudi su itekako svjesni štetnosti posla, ne treba im to zakonodavac posebno naglašavati.

Stoga prosječni čovjek svakog dana za kompjuterom u uredu sanja o dobitku na lotu, o bogatoj tetki iz Amerike koja će donijeti nasljedstvo i izbaviti nas iz ropstva, ili o dvadeset pogođenih parova na kladionici koji će nas spasiti od preranog odlaska u plitku raku, zahvaljujući raku. Nekoć je življenje bez rada, bilo nemoguće kao burek bez jogurta, ali danas, u vremenu globalizacije, digitalne revolucije i niskotarifnih letova, sve više ljudi stiže do Konačnog Životnog Smisla – nirvane – oni su, ne bi im to vjerovali njihove bake i djedovi, napokon uspjeli prestati pušiti, pardon, raditi.

Novi Mesija - On, naš spasitelj i otkupitelj - rodio se prije samo nekoliko godina u štalici. U doslovno svakoj štali koja ima četiri zida, papire o iznajmljivanju turistima i plavu tablu, ušao je Sveti Duh Mesije i omogućio spasenje. Spasenje od radnih zadataka. Otkupljeni su vam svi grijesi, koje ste nagomilali svakodnevnim pičkaranjem članova obitelji svog šefa, i sad, direkt idete u Kraljevstvo neradsko. Nema više dizanja ujutro, užasne automobilske gužve i svakodnevnog stresa koji uzrokuje nastanak raka i rastavu braka. Nema više nervoze i histeričnog čekanja godišnjih odmora, vaš čitav život postao je jedan veliki praznik.

Sada, kada nema dosadnog posla, konačno ćete se posvetiti svojim hobijima i duhovnim aktivnostima, češće ćete volontirati, radit ćete neke korisne stvari za društvenu zajednicu, recimo, stvarati audio knjige za slijepe osobe, starim i nemoćnim starcima popravljati sitnice po kući i kupovati spenzu, pričuvati nekome dijete, voditi radionicu pisanja ili slikanja za psihičke bolesnike…

Jučer u popodnevnim satima, u gradskom predjelu Lapad, pred ulaznim vratima svoja dva apartmana, ubijen je četrdesetdvogodišnjak F.B. Prema prvim izvidima policije, dva apartmana su u klasičnoj sačekuši lišila života svoga vlasnika. Policija sumnja da su apartmani kao oružje za ubojstvo koristili lijenost. Motivi apartmana koji su doveli do ovog okrutnog ubojstva za sada nisu poznati.

Tako je glasilo šturo priopćenje policije netom nakon nedavnog tragičnog događaja, a prava priča koja se mjesecima plela u pozadini je znatno kompleksnija. Ubijeni Franko Bukić, baš kao i ostatak čovječanstva, sanjao je dan kada više neće morati navijati alarm i juriti u kancelariju. Godinama se ubijao od posla u knjigovodstvenom servisu za 5500 kuna mjesečno, 66 tisuća kuna godišnje, a onda su globalizacija, digitalna revolucija i niskotarifni letovi zakucali na vrata i njegova malog grada. Franko Bukić sredio je svoje dvije štale u Lapadu i preko noći postao Franko Bukingić. Umjesto da dnevno rinta 8 sati plus prekovremeni za 66 tisuća kuna godišnje, sada mu je svaki apartman donosio 70 tisuća kuna godišnje, bez puno obveza. Na pragu petog desetljeća života, Franko je napokon mislio da ima vremena posvetiti se sebi – hobijima i duhovnim aktivnostima. Oduvijek je želio naučiti svirati gitaru i pričati tečno portugalski, a bit će vremena da pomogne i lokalnoj zajednici, recimo, stvarati audio knjige za slijepe osobe, starim i nemoćnim starcima popravljati sitnice po kući i kupovati spenzu, pričuvati nekome dijete, voditi radionicu pisanja ili slikanja za psihičke bolesnike…

Ali, kako to u životu često biva, plan se izjalovi, prije nego uopće počne. Odmah nakon prvog ljeta, gdje je Franko zaradio šesterocifrenu brojku, koju je u knjigovodstvenom servisu mogao samo knjižiti bogati(ji)m sugrađanima, došla je dosadna dubrovačka zima, a s njom beskrajni jugo i kiša. Pokušao je Franko svirati gitaru, ali bilo je puno teže nego što je mislio gledajući Angusa Younga u Donington Parku. Pokušao je učiti i portugalski, ali nakon mjesec dana mukotrpnog rada, sve što je od portugalskog znao bilo je obrigado, lambada, copacabana i ronaldinho.

-Ne znam što je teže. Sviranje gitare ili ovaj portugalski – mislio je Franko, pa je na kraju odustao – Što bih se oko ovoga trudio, kada mi nije potreba.

Tu zimu je Franko preležao. Doduše, prijavio se za volontiranje u udruzi koja brine za djecu s posebnim potrebama, ali već kod prvog dolaska čitava ideja mu se zgadila. Padala je kišurina nošena teškim jugom, a oko prostorija udruge, parking ne bi pronašao ni puž sa svojom kamp kućicom. Tražio je Franko dobrih pola sata slobodno mjesto, ugledao je napokon, komadičak nezauzetog prostora, ali nije bio siguran hoće li uspjeti ući. Svejedno je pokušao, ali manevar je završio slomljenim branikom.

-Ne znam što je teže. Sviranje gitare, portugalski, ili naći parking mjesto za volontiranje u udruzi – mislio je Franko, pa je na kraju odustao – Što bih se oko ovoga trudio, kada mi nije potreba.

Okrenuo se hvatanju žena. Ima vremena i novca, to je oduvijek bilo najvažnije u zavođenju. Mala Valerija odmah je pala. Sve je bilo dobro, dok se Vale nije opustila. A onda je počela govoriti. Govorila je neprekidno, kao neki ženski Eminem, kojemu se 'mute' na daljinskom pokvario. U svojim dugim monolozima, kojih se ne bi posramio ni Fidel Castro, nije koristila ni zareze, ni točke, čak ni kisik. Franka je već zaboljela glava, požalio je što svu ovu torturu mora prolaziti zbog malo seksa, ili kako je on često govorio, „deset deka mortadele“.

-Ne znam što je teže. Sviranje gitare, portugalski, parkiranje ili ženska pilana – mislio se Franko, pa je na kraju odustao od zavođenja žena -  Što bih se oko njih trudio, kada mi nije potreba.

U samo par godina iznajmljivanja apartmana, Franko Bukingić nije se više trudio oko nikoga i ničega. Nije mu se dalo apsolutno ništa. Samo je ležuckao i površno gledao medije, ponekad otišao do kafića. Potpuno je izgubio radne navike i odgovornost za išta uključujući sebe. Čak su mu i check inovi gostiju bili strašna tlaka, gori čak i od rada u knjigovodstvenom servisu. Jednom, kada sam ga vidio u prolazu, promislio sam da mu je sigurno strašan napor disati. Užasno ga je to besmisleno disanje umaralo, ta konstantna izmjena kisika i ugljičnog dioksida. Ajme majko, koja tlaka.

Toga popodneva, u gradskom predjelu Lapad, pred ulaznim vratima svoja dva apartmana – na istom onom mjestu gdje se odigravaju klasične sačekuše - četrdesetdvogodišnji Franko Bukić zauvijek je prestao disati. Policija nikad nije pronašla motive koji su nagnali dva apartmana da počine okrutno ubojstvo.