Prema ocjenama gostiju s najpoznatije turističke stranice Trip Advisor, najgori restoran u Dubrovniku je Korta, koji se nalazi unutar zidina, u ulici Između Polača, nedaleko Straduna. Od sveukupno 303 ocjene gostiju na Trip Advisoru čak njih 178 dalo je restoranu najgoru moguću recenziju, a ukupna ocjena Restorana Korte je - jedinica.

Gosti ne samo da se žale na katastrofalnu hranu, nego i na takozvani „couvert“ – to je cijena usluge koja po gostu iznosi 20 kuna. Mnogi gosti smatraju da restoran Korta pljačka posjetitelje s tim „couvertom“, jer je takva praksa vrlo rijetka u drugim dubrovačkim restoranima. No, što se tiče legalnosti, Korta vjerojatno sve radi u skladu s zakonom, jer je taj famozni „couvert“ lijepo naveden u meniju, i zbog toga ne može biti riječ o skrivenim troškovima, iako gosti upravo tako zovu neugodnu stavku na računu.

Ukratko, ovaj ugostiteljski objekt posjetitelji časte s najgorim mogućim epitetima - da je unutrašnjost prljava, da je hrana odvratna, da su porcije male, te da znaju podmetnuti drugačiju namirnicu od one koja stoji u jelovniku (primjerice neki gosti sumnjaju da nije bilo lososa u njihovu jelu, iako su naručili baš takav umak), a mnogi se žale i na uslugu, nazivajući osoblje neljubaznim i neprijateljskim. Recenzije obično započinju kako ih je „ubacivač“ na Stradunu obrlatio lijepim riječima i primamljivim cijenama, a kada su ušli u lokal, bilo je kasno za bijeg. Naravno da se konstantno žale kako su mogli biti tako glupi i ne provjeriti recenzije na Trip Advisoru.

Upravo zbog svega navedenog, Dubrovački dnevnik odlučio je posjetiti Kortu kako bismo se osobno uvjerili je li situacija s ovim restoranom u staroj gradskoj jezgri zaista toliko dramatična da kvari cjelokupnu sliku dubrovačkog turizma ili je dobar dio gostiju bio poprilično razmažen i škrt u ocjenama. Na putu prema najgorem dubrovačkom restoranu, odmah smo zapazili njegove ažurne ubacivače koji operiraju po Stradunu i okolnim ulicama. Isčitavajući komentare na internetu, uvijek smo se pitali kako je moguće da itko zaluta u ovaj restoran, a odgovor upravo leži u ubacivačima, koji su ljubazni i slatkorječivi, pa ljudima, nakon njihova nagovora kada jednom sjednu za stol, bude neugodno provjeravati ocjene na Trip Advisoru. Nama zato ubacivači nisu trebali, jer smo dobro znali gdje idemo. Moramo priznati da nam nije bilo svejedno, jer je dio gostiju u komentarima pisao da se, nakon ručka u Korti, boje za svoje zdravlje. Stoga smo i mi glavnoj urednici kazali kako želimo da nam posljednja plaća bude poslana na račun te i te osobe, ako ne uspijemo preživjeti najgoru hranu koju turist u Dubrovniku može zamisliti.

Dolazimo do lokala, a ispred nema stolova. Pitamo se kako je to moguće, a onda nam sine kako je gradska uprava zbog kršenja nekih propisa kaznila Kortu, uz još dva restorana, zabranom postavljanja stolova na javnim površinama. Stoga moramo ući u onu strašnu unutrašnjost za koju je dio gostiju kazao kako joj treba temeljito čišćenje. Ipak ne čini se uopće prljavo, štoviše, nije ni loše uređeno. Korta se reklamira kao Wine bar, pa su mnoge boce izložene uokolo, i uopće sve to skupa ne izgleda loše.

Zauzeta su tek tri stola, pa ima dosta slobodnog mjesta. Smještamo se na položaj s kojega možemo motriti ostale goste i pratiti njihove reakcije. Na njihovim licima nema smijeha, tiho međusobno pričaju, a na hranu nisu baš navalili. Sramežljivo nabadaju na pantarul raznobojne namirnice s pjata, i čini se, kako uopće ne uživaju u bogatstvu okusa i mirisa, prije bi se reklo da jedva čekaju da se cijela muka završi. Ipak, ne smijemo suditi a priori, pa misli koncentriramo na glazbu s zvučnika – tamo su, naravno, klape.

Svu san voju stuka, zbog tebe

Jedva se živ izvuka, zbog tebe

Konobar je brz i ljubazan, nema mu se što zamjeriti. Donosi jelovnik i pušta nas da razmislimo. Ako je hrana stvarno toliko loša, cijene su poprilično astronomske. Rijetko tu što ima, osim juha i predjela, da je ispod 100 kuna. Biftek je 200 kuna, piletina, lignje i slične zamrznute stvarčice oko 120 kuna, a pola litre Ožujske pive nevjerojatnih 70 kuna.

Šta bismo mogli uzeti da ne potrošimo previše novca, pogotovo, ako je hrana toliko nejestiva, razmišljamo, pa se naposljetku odlučujemo za lignje sa sezonskim povrćem u crvenom umaku, za koje u opisu stoji da se kuhaju sporo na starodalmatinski način. Ajde da vidimo to čudo.

Obzirom da smo naručili lignje na laganoj vatri, trebat će vremena da nam donesu jelo, pa da skratimo čekanje, krećemo surfati dosadnim portalima – na kojima bi prije vidio dobru vijest, nego dobar tekst - oni su čisti dokaz koliko se neka struka može nisko srozati. Međutim, nismo ni krenuli s besmislenim skeniranjem naslova - kad li - šta je ovo, isukrsta ti, evo konobara vraća se s našim jelom, a nije prošlo ni dva minuta od narudžbe. Čuj ti to, stoji da su lignje sporokuhaće, a ovaj ih već donio. Za koliko bi ih imali na stolu, da je u opisu stalo da su brzokuhaće? Ne bismo ni završili naručivanje, a već bi bile na stolu.

Gledamo u crveni pjat ispred sebe i molimo se dragom Bogu da nas ostavi žive i zdrave nakon što kušamo sporo kuhane lignje gotove za dva minuta. Nema dvojbe da su skuhane davno u prošlosti - možda ih je kuhar pripremio još dok je u Mezopotamiji radio za Gilgameša – i da tako zgotovljene čekaju žrtvu. Valjda unutra nema salmonele, ospica, rubeola, zaušnjaka, kuge i kolere, oh Djevice Marijo, zašto moja mama ne zna protiv čeka sam cijepljen, jesam li kao dijete prošao cjepivo protiv sporokuhanih liganja iz Mezopotamije?

U opisu jela stoji da je unutra sezonsko povrće, a tamo par maslina iz gambele, plus dvije tri patate. To je sve od sezonskog povrća, a najveći dio umaka čini pasirana pomadora iz Konzuma. Porcija je minijaturna, trebat će iza ovog ručka otići na burek u pekaru Klas da ne ostanemo cijelo popodne gladni. Došao je i taj slavni trenutak, probat ćemo famoznu sporo kuhanu lignju iz Korte o kojoj su depresivne eseje i filozofske crtice pisali posjetitelji na Tripu. Čim smo ju zagrizli, osjećamo pod zubima da je lignja žilava, kao da je po prirodi stvari triatlonka, a ne mekušac, dok joj je okus - gumen. Pitamo se što smo dobili - lignje na dalmatinski ili kondom na kozjački, pardon, vjerojatno uopće nije riječ o lignjama, nego lignjunima, dobro je onaj neki gost govorio da znaju podmetnuti sličnu namirnicu. Ubrzo smo pojeli cijeli obrok – nije bio velik - a pošto pišemo tekst, znači da smo još uvijek živi i da nismo pokupili nikakvu boleštinu. Sporokuhane lignje platili smo 125 kuna, a nisu nam zaračunali „couvert“, možda zato jer smo naručili na hrvatskom, pa im je bilo glupo uračunati tu čudnu pojavu, koja je u Hrvatskoj rjeđa od poštenog katolika. Na početku smo se pitali je li bolje praviti se Englez, ali ipak smo se odlučili za komunikaciju na materinjem jeziku.

Ukratko, iskustvo nije bilo toliko grozno, koliko smo mislili da bi moglo biti. Možda baš zato nam nije bilo toliko loše – bili smo unaprijed pripremljeni na katastrofu. Da smo pak ušli u restoran umorni i gladni, nakon što nas je ubacivač zaslijepio slatkim riječima, provod bi nam vjerojatno prisjeo. Obrok zaista nije bio nešto, bezukusan je i skup, dok se na uslugu osoblja ne možemo požaliti. Bili su ljubazni i brzi, možda čak i prebrzi, obzirom da je riječ o sporokuhanim lignjama.

Unatoč jako lošem imidžu, Restoran Korta i dalje opstaje. Sudeći prema komentarima s interneta, nekima će to loše dubrovačko iskustvo zauvijek ostati u sjećanju, čak i prije zidina, ili pogleda sa Srđa – doduše vrijeme će odraditi svoje, pa bi se tom doživljaju u budućnosti mogli čak i smijati. Ipak, dok smo još uvijek u prezentu, zamišljamo bijesne i razočarane dubrovačke turiste kako ispražnjenih džepova svakodnevno izlaze iz Restorana Korte tužno pjevajući:

…Svu san voju stuka, zbog tebe

Jedva se živ izvuka, zbog tebe…

Maro Marušić