Koji kurac hoće ove izbjeglice? Hoće pobjeći od rata i siromaštva? Hoće bolji život? Sve ja to razumijem, ali ne odobravam da dođu kod nas. Ne sviđa mi se to. Oni su muslimani, drugačija kultura. Ako ih pustimo, tražit će da im izgradimo džamiju. Ma što jednu, tražit će ih stotine. I u Dubrovniku. Možda čak i u starom gradu.

Onda će nam oduzeti poslove. Ni mi ne radimo. Ima nas puno nezaposlenih. Pa će tražit stanove. Mnoge hrvatske obitelji nemaju gdje živjeti. Nemaju vlastitu nekretninu, a sad će oni, molim vas lijepo, htjeti podizati svoje domove.

Što ne idu u arapske zemlje? Zašto moraju kod nas u Europu? Kod nas kršćana. Katolika.Tamo, u tim arapskim zemljama, ne bi imali problema s prilagodbom. Na to pitanje nema odgovora. Da, nema, na to, zašto u NATO zemlje, a ne u Saudijsku Arabiju, Emirate…?

Bojim se da i među njima ima terorista, Isilovaca. Sutra će dizati u zrak hrvatske vrtiće i škole. I sami su rekli da će Europa krvarit. Ne treba ih puštati, neka idu doma. Neka se bore za svoju zemlju. Te izbjeglice su najobičnije kukavice.

Mi Hrvati, spomenimo, nakon Drugog svjetskog rata, bili smo u gorem kurcu nego oni. Bila je glad, a zločinac Tito nas je slao na Goli otok. Nikome od nas Hrvata nije palo napamet da ode iz Hrvatske kao izbjeglica, ili, ne daj Bože, emigrant. Nikome, čak ni onima s otoka. Znate kako se tad živjelo na Braču, Hvaru, Korčuli…? Bolje da ne znate. Mogli smo ići u Australiju, Ameriku, Kanadu, Argentinu…, ali nismo. Nitko od nas. Ostali smo ovdje i borili se za neovisnu nam Hrvatsku i za boljitak naroda.

Nismo išli u Australiju i nametali Aboridžinima našu religiju i kulturu. Pogledajte, molim vas, nema danas u Australiji i Argentini nijednog katolika. Nijedne crkve tamo nema, nitko ne vjeruje u Isusa. Hodaju tamo sve sami indiosi i Aboridžini.

Mi, da smo bili kukavice kao ovi Sirijci, mogli smo pobjeći od Tita, od gladi, pa lijepo tamo satrati aboridžinsku kulturu i američke Indijance, pa napraviti crkve i mačem im širiti katoličku vjeru, mogla je većina ljudi biti katolici, na kraju balade, poslije višestoljetnog naseljavanja, i papa je mogao doći iz Argentine, ali mi smo imali muda ostati u Europi i rješavali probleme.

Da smo mi Hrvati i europski katolici, loši ljudi kao ti sirijski muslimani, mogli smo još u Novom vijeku bježati preko Atlantskog oceana i nametati Majama, Inkama i Astecima naše vrijednosti, mogli smo sa sobom dovesti teroriste poput Cortesa da im tamo, tim domorocima, odrubljuje glave poput ISIL-a, ali nama nikad napamet nije palo da nekome drugome namećemo naše vrijednosti, našu kulturu, naše običaje…

Da smo mi sebični, kao ti Sirijci, mogli smo isto tako uzimati rude iz Amerike, dijamante iz Afrike, naftu s Bliskog istoka, željezo iz Australije - mogli smo, da smo htjeli, a nismo - domoroce zaposliti da nam vade te resurse za dolar po danu, ali mi nikad nismo željeli da uništimo običaje tamošnjih naroda na način, kako oni sad pokušavaju.

Moram i to spomenuti, i to da smo htjeli, mogli smo i to, a nismo, to da nam, recimo, oni šiju robu za jedan dolar, da rade cijeli mjesec za jedan dolar, u Kambodži, Vijetnamu, Laosu, Bangladešu, Kini, pa da mi u našim šoping centrima po Europi, kupujemo jeftino stvarčice u H&M-a, u New Yorkera, dok katolička Crkva blagosljiva svečano otvaranje šoping centra, dok na vrhuncu popust-orgija šprica svetom vodicom konzumerizam - sve smo mi to mogli, a nismo - jer naša Crkva nikad tako nešto ne bi napravila, niti bismo mi ikad kupovanjem brendirane odjeće potpomagali teške uvjete rada malih Azijaca.

Nego da se vratim na nas. Moram spomenuti ovdje i Hrvate Hercegovce. Oni, isto tako, nikad nisu napustili svoju rodnu grudu. Bilo im je teško, gore u onom kamenjaru, Up Under, koji može samo nahraniti poskoke, ali ne i ljude, ali nikad, doslovno nikad im nije palo napamet da odu od tamo, čak ni na hrvatsku obalu ili Zagreb, a kamoli u Njemačku.

Oni su ostali na kamenu i borili se. Borili se sa suncem, sa vjetrom, sa snijegom, sa kišom, sa pišom -  jer je stalno izbacivao nova gladna usta – ali nikad nisu, a mogli su, otići otamo, otići, recimo, raditi u Njemačku, u novu kulturu, nove običaje, pa tamo zaraditi, kupiti Mercedesa, pa se vratiti u rodni kraj i preseravati se. Ali nisu, ostali su na gumnu i borili se protiv sunca, vjetra, snijega, kiše, piše, poskoka…

Isto tako mi Hrvati, mogli smo u posljednjem ratu slati naše žene i djecu po Zapadnoj Europi - u Švedsku, Dansku, Njemačku i druge zemlje – mogli smo i mi biti izbjeglice, ali garantiram vam svojim životom, nijedan Hrvat, ni Hrvatica nije prešla liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag. Nitko od Hrvata nije bježao ni u Poreč, a kamoli negdje drugo. Mi nismo željeli izbjeći u Skandinaviju i nametati protestantima naše poglede na Bibliju. Zašto bismo to? Mi smo tolerantni i otvoreni. Ne kao ti muslimani.

Mi katolici, da smo šupci kao ti islamisti, i da provaljujemo u Europu i tražimo od domaćih stanovnika stanove i poslove, mogli smo, a nismo, ali važno je znati da smo mogli, na primjer, otići u Afriku, pohvatati tamo crnce i pretvoriti ih u robove. Pa da sade i vade pamuk, a mi, kršćani, da se bogatimo na iskorištavanju. Ali nama kršćanima, tako nas Sveta Crkva inkvizicija uči, nikad ne bi palo napamet iskorištavanje drugih. Ne radi drugima, ono što ne bi volio da tebi čine, naš je moto.

Zato, pošto mi kršćani nikad nismo osvajali nove kontinente i ugnjetavali domaće stanovništvo, pošto im nismo nametali našu vjeru i običaje, pošto ih nismo iskorištavali da rade besplatno ili slabo plaćeni posao za nas, pošto im nismo uzimali rude, pošto ih nismo ubijali, uzimali stanove i poslove, dovodili im teroriste, molimo isto tako njih da i oni to ne čine.

Ne radi drugima, ono što ti ne bi volio.

Stoga se vratite kućama, vratite se na indijanske pašnjake i lovišta gdje bjelačka noga nikad nije kročila, vratite se svojim klokanima, pandama, gorilama, koje smo mogli istrijebiti, a nismo, vratite se argentinskim pampama gdje su danas mogli živjeti katolici i imati papu, vratite se svojim afričkim zaljevima gdje smo mogli, da smo htjeli, a nismo, uzimati naftu, vratite se u Perzijski zaljev, gdje smo mi, kršćani, mogli nametati našu politiku, svrgnuti recimo Saddama Husseina ili Gadafija, ali nismo se željeli petljati, vratite se u svoj Afganistan, gdje mi Hrvati nikad nismo poslali svojeg vojnika - osim nekoliko stotina njih, jer moramo radi NATO-a – ali da se nas pita, mi nikako ne bismo, jer što ćemo tamo, što ćemo u tom jebenom Afganistanu za koji se nikad ni Amerika, ni Rusija, ni Rambo, ni Sylvester Stallone nisu borili…

Eto koliko vrijede taj Afganistan i Sirija, manje od hercegovačkog kamenjara, ali za razliku od Hercegovaca, oni ne žele da ostanu i da se bore. Kukavice, najobičnije kukavice.

Koliko smo mi Hrvati ponosan narod pokazuje i što svi naši nogometaši igraju u Hrvatskoj ligi. Da su htjeli, mogli su biti izbjeglice -  igrati u Realu, Barceloni, Juventusu…, mogli su, da su đubrad, kao ovi Sirijci, tamo nametati svoje pasove, svoju kulturu, svoj tempo igre, mogli su i oni biti izbjeglice u bogatu Europu, plaćati porez, štojaznam, Monte Carlu ili Djevičanskim otocima, ali nisu, jer su ponosni Hrvati.

Da, ponosni Hrvati, uvijek za svoj dom spremni i kad mu je teško. Ne, tuđi, nego svoj. Ne Australiju. Tamo su Aboridžini, mi im nikad ne bi nametali naše običaje, našu kulturu, naše za K-home spremne pozdrave. Da smo htjeli, rekoh već, mogli smo im oteti zemlju, šta bi nam uradio onaj mali, ružni Aboridžin? Da smo htjeli biti, kao sirijske izbjeglice, mogli smo trbuhom za kruhom ili od političkog straha, pobjeći dole, Down Under - gore iz Otigošća u općini Fojnica, dole u Australiju. Mogli su to i naši roditelji. Babe i đedovi, isto tako. Ali nismo. Ostali smo u Hrvatskoj i borili se, koliko god je bilo teško.

Ako meni ne vjerujete, pitajte Joea Šimunića.

Maro Marušić