Uglavnom, račun je bio 75 kuna, dao sam 80, teta na šalteru sa stavom čuvarice u Auschwitzu uzela je lovu, pospremila je u kasu i dala mi moje markice, ali ne i ostatak love. Uzeo sam markice i još nekakve papire za koje se uz najbolju volju ne mogu sjetiti na što su se odnosili (Modriću, znam kako ti je, imam i ja problema s memorijom) i otišao sam prema izlazu kad sam skontao da mi nije vratila pet kuna. Okrećem se prema šalteru, duljina reda sugerira da se tamo dijele milka čokolade, a ne mrki pogledi i kratke naredbe, a ja sam sam suočen s dilemom; stati na kraj reda i još jednom otpočeti agoniju čekanja ili se progurati na početak i reći što me muči. Biram opciju tri i izlazim iz pošte tješeći se konstatacijom da mi se ionako žuri i da se ne isplati nervirati ljude u redu i čuvaricu Helgu za šalterom radi glupih pet kuna. 

Da bih, nakon par dana, vrteći ponovno cijelu situaciju u glavi, shvatio da tako funkcioniram cijeli život. Uvijek sebi govorim stvari kao što su pametniji popušta, pusti budalu ili ne isplati se peglati radi... što je u redu jednom ili dva puta godišnje, ali kao životna filozofija jednostavno je štetno i pogrešno. 

Jer, ona manjina (a zbilja vjerujem da su manjina) koja se „laktari“, koja se u svakodnevnom životu vodi filozofijom tipova kao što su Željko Kerum ili Zdravko Mamić, upravo i računa na to da će ljudi, suočeni s njihovim divljaštvom, jednostavno odmahnuti rukom i reći „pusti budalu“, a oni će nastaviti po svome savršeno svjesni da njihovo kaubojsko ponašanje neće biti sankcionirano. 

Jer, jedno je biti strpljiv i tolerantan, a nešto sasvim drugo je svjesno trpiti nepravdu, bilo da se radi o sitnim sranjima kao što je pogrešno donesena narudžba u kafiću ili onim krupnijim kao što je kriminal i korupcija, koji nas svakodnevno okružuju, a mi ne reagiramo vodeći se filozofijom nezamjeranja ili mišlju da će netko drugi to obaviti umjesto nas. 

Ipak, od nekuda treba početi pa sam, za ovu priliku, sastavio mali popis stvari koje me najčešće izbace iz takta, a na koje rijetko ili nikada ne reagiram.

Dakle, smeta mi:

 - kad  me iz HT-ove službe za korisnike nazovu u subotu u osam ujutro da me pitaju kako sam zadovoljan njihovim uslugama.

 - kad me ista služba za korisnike pušta da čekam 35 minuta da im kažem da nisam zadovoljan njihovim uslugama i činjenicom da do javljanja slobodnog operatera moram slušati Gibonija.

 - kad se ljudi deru dok pričaju na mobitel. Problem lošeg signala nećeš riješiti deranjem na mobitel nego pronalaskom mjesta s  boljim signalom.

 - muda u faci. Nije ništa pornografsko, nastavite čitati. Dakle, kad sjediš (u autobusu, čekaonici, u mom slučaju u invalidskim  kolicima) i netko ti priđe toliko blizu da ti njegovo međunožje završi na deset centimetara od lica. Mislim, gdje je nestala predigra?

 - probijanje preko reda jer on „treba samo nešto pitat“. Svi smo ovo doživjeli. U pošti, banci, kod doktora ili javnog bilježnika uvijek postoji onaj jedan koji samo treba nešto pitat.

 - čekanje vodoinstalatera, električara i sličnih majstora koji kad se nakon deset dana odluče pojaviti, popravke započinju    pitanjem: a koji ti je kreten ovo radio?

 - kad mi ne vrate ostatak love. O ovome sam pisao gore poviše. Najčešće ne uzimam kovanice jer sam lijena konjina i ne da mi  se otvarati posebni odjeljak u novčaniku da ih spremim i tada to i naglasim. U suprotnom – daj mi moje pare!

 - kava s hladnim mlijekom. Kava s hladnim mlijekom je ko Vuco bez duge kose. Jednostavno nije to to.

 - krkani koji kišu i kašlju, a ne stavljaju ruku na usta. Ovome ne treba ništa dodati. 

Što mi još smeta? A da, 

- kad netko sluša muziku na mobitelu BEZ SLUŠALICA. Mogu to biti najljepše rock balade, svejedno će zvučati retardirano.

- kad nekome zvoni mobitel na pjesme Magazina. Magazin na mobitelu nije ringtone nego psihijatrijska dijagnoza.

- kad se tipovi zaustave s autima nasred puta, spuste prozore i pričaju. Jer kafić je za pičke. Pravi frajeri pričaju iz udobnosti vlastitih siceva.

- reklame s Milom Hrnićem

- reklame s ovcom Gregorom

- reklame općenito

- ljudi koji misle da je fora „i tata bi sine“ smiješna i nakon 35 godina. Jer nije.

- ljudi koji govore što će meni alkohol, ja sam i ovako lud. Nisi nego si kreten.

- ljudi koji te na silu dodaju u facebook grupe.

- ljudi koji neznaju, ali sumljaju.

- ljudi koji parkiraju na mjesta za invalide i oni s terencima od 14 tona. Ovo su često isti tipovi.

- ljudi koji ti govore nazdravlje i nakon što 18.-og puta što si kihnuo....

I tako...ima toga još. Kao što vidite, ništa previše ekstremno, ali i ovo je početak, nekakav prvi korak. Drugi korak čine one doista bitne stvari koje nam svima smetaju, ali smo prevelike kukavice ili smo previše lijeni, inertni ili zaokupljeni „bitnijim“ stvarima da rečemo:

Da, smeta mi glupost, neobrazovanost, primitivizam. Smeta mi što se spašava Todorića, a za tisuće malih poduzetnika, koji također imaju obitelji i dugove, nije nikoga briga. Smeta mi što je kurikularna reforma političko pitanje, a ne pitanje struke. Smeta mi što djeca umiru zbog toga što su lijekovi PRESKUPI. Smeta mi što se kriminaci slobodno šeću i sjede po svečanim ložama, a strogoća se trenira samo na onima koji nemaju političko ili financijsko zaleđe. I pogotovo mi smeta što se te stvari postale toliko uobičajene da ih uzimamo pod normalno.