Mi smo se svi voljeli i kad se nismo slagali u mišljenjima, i kad smo mislili da je onaj drugi posve u krivu, jerbo nije bilo zloće... i to mi je bilo prelijepo…

Pero Mrnarević

-Jebenti majku smrdljavu u usta dati jeben, ubitićute i tebe i tvoju dijecu! – dobio sam uobičajenu poruku u inbox s nepoznatog profila nakon koje je još jedan profesor hrvatskog i gramatike umro od srčanog udara ne mogavši podnijeti ubojicu djece. Mislim, podnio bi on pravo ubojstvo djece, ali da netko napiše frazu ubitićuti dijecu, e za to, bogme, profesorovo srce nema snage.

Ovakve smrdljave poruke u inbox s hrabrih anonimnih profila primam gotovo svakodnevno. Ako dva, tri uzastopna dana ne dobijem sličnu poruku, gotovo da mi fali. Budem razočaran. Totalno je nebitno što sam tog dana pisao – doček reprezentacije, Thompsona, cijepljenje, GMO hranu, turizam… - o čemu god složio tekst, većina ljudi koja to pročita, njih 99,999999999999 posto, apsolutno ništa neće shvatiti i mrzit će me. Mrzit će me iz dubine duše, baš onako kako normalna osoba mrzi zujanje komaraca pokraj uha bilo da je u REM fazi, ili da budan sluša REM.

Ne samo da me mrze nepoznati anonimusi s društvenih mreža, nego i većina mojih (dojučerašnjih) prijatelja, njih 99,999999999999 posto, s kojima sam svojevremeno ispijao Badelov konjak, gledao utakmice, bario žene, vozio kariće, orobljavao trafike i gledao porniće, ali nakon što sam postao novinar i napisao Onaj Tekst u kojem sam zaključio kako Marko Perković Thompson nije volio satove povijesti, e preko toga, naravno, nisu mogli proći. Od tada me mrze, kao da sam osobno zabio dva gola Hrvatskoj u polufinalu Mundijala i nikad više u karijeri, i žele da mi se dogodi raznorazna patnja. Da mi umru djeca u bolesti i bolovima, takve sitnice mi zazivaju, ništa strašno.

Dok šetam mojim rodnim Dubrovnikom, osjećam kako me većina mojih sugrađana, njih 99,999999999999 posto, strijelja pogledom punim mržnje. Dovoljno je da sam samo jednom napisao neku metaforu, anaforu, thompsonforu – u gramatičkoj nauci foru o Thompsonu – koja nije bila u skladu s njihovim uvjerenjima, to je bilo sasvim dovoljno da me svi ti moji sugrađani mrze ostatak života. Mogu u budućnosti postati Majka Tereza, zbrinuti beskućnike i spasiti milijune bolesnih, ali ništa od toga neće valjati, oni će me i dalje mrziti.

Ali sa druge strane se čuo krik, jer i ja mrzim – njih. Da, baš tako, mržnja je obostrana. Strašno me nerviraju mnogi ljudi, njih otprilike 99,999999999999 posto. Recimo onaj idiot što zagovara cijepljenje, a istovremeno govori kako ne želi imati djecu. Znači, bez obzira što nema svoje djece, niti će ih ikada imati, on ima stav o mojoj djeci i u to se želi miješati (to je otprilike isto kao da ja njega tjeram da mora imati djecu kako bi sutra netko punio proračun da ja imam mirovinu). Da je njemu do zdravlja populacije, ne bi išao u kafić i konobarici pušio u nos, nego bi se zalagao da se pušenje u potpunosti zabrani, ne samo u kafiću. Da se ukine Coca-Cola, Nestle, sladoledi, McDonald's, aditivi, alkohol, kockarnice… Ili oni likovi što propagiraju GMO hranu, a voće i povrće kupuju na Gromači i Mrčevu, i ne bi vam pod prijetnjom smrću odali babu koja još uvijek ima staro sjeme volovskog srca, a zadnje prskanje je vidjela još u Onom Ratu kada joj je pokojni muž napravio zadnje, dvanaestero dijete. Ajde stari kad si takva GMO faca, kupuj plastične pomadore u Konzuma, nemoj istovremeno propagirati genetski modificiranu znanost i jesti eko proizvode.

Pojavom interneta i Facebooka, mržnja koja je u ljudskoj vrsti oduvijek prisutna digla se na entu potenciju. Društvene mreže užarene su od negativnih emocija, nikada u povijesti ljudi se nisu toliko mrzili koliko danas ispred raznih monitora. Mnogi, njih otprilike 99,999999999999 posto, imaju tako jake emocije na Facebooku da bi najradije uskočili u zaslon i dotičnom prerezali grkljan. Da se odnekud glavom i brkom pojavi Adolf Hitler i otvori profil na Facebooku zgrozio bi se od tolike mržnje.

- Leute, was ist mit euch los? - „Ljudi, pa šta vam je?“, napisao bi Hitler pozvavši l(j)ude na razboritost – Ovo je užas kako i koliko vi mrzite druge i drugačija mišljenja, nikad se tako nešto u povijesti nije dogodilo.

Onda bi ih pozvao da dođu u Auschwitz da se malo opuste, jer se ni u tom zloglasnom zatvoru nije mrzilo koliko na Facebooku – najgorem koncentracijskom logoru ikada.

Često navečer znam pobjeći u šetnju, jer ne mogu više gledati i slušati rasprave na temu „Teška bila četrs peta, rasula nas preko svijeta“. Tako sam i u nedjelju, krenuo u đir po Medarevu. Šetajući pustim i mračnim asfaltom, razmišljao sam o mojoj dragoj prijateljici i kolegici Marijani Puhjeri. Nalazila se od mene kojih deset, dvadeset metara zračne linije unutar hladnih bolničkih zidova vodeći posljednje sate teške bitke. Izmučena i umorna, uskoro će preminuti. Do jučer vesela i nasmijana, puna života i energije, a sada pred smrću. Eh, što ti je život.

Svih nas to čeka. I po nas će jednog dana doći Grim Reaper, iako se mi svojski trudimo da to zaboravimo. U našoj zapadnoj kulturi, sve ćemo učiniti da sakrijemo smrt, isto onako kako onaj GMO zaljubljenik skriva svoju eko-babu. Nećemo, ne daj Bože, voditi djecu na sprovod, o nečijoj smrti i bolesti pričat ćemo šapatom, ako uopće tako nešto ružno i spomenemo, jer zašto bi nam smrt kvarila trenutak?

Veliko je to ludilo. Nema prirodnije stvari od smrti – na planetu Zemlji sve umire, osim plastične GMO pomadore iz Konzuma – i trava, i hrast, i skakavac, i cvrčak, i ustaša, i četnik, i partizan, i vuci, i vile, i hajduci… Sve nestaje, točnije mijenja oblik, a mi se toliko grozimo tog prirodnog ciklusa. Da smo svjesniji smrti kao nečeg normalnog, i životi bi nam bili bolji. Ne bi trošili vrijeme i energiju na Thompsona u autobusu i reprezentaciju, nego na puno važnije stvari. Ne bi trošili vrijeme na mržnju. Što ima veze, ako netko ima drugačije mišljenje? Kakav bi bio svijet da svi mislimo isto? Recimo, da svi misle kao ja, ne bi bilo struje. Meni je potpuno nejasno što je struja, odakle dolazi, kako ide kroz dalekovod i završi u mojoj utičnici. A tek ta televizija, koja li je to tek misterija – pritisneš neku pucu, a od tamo se začuje Kralju Dmitre Zvonimire, kroz planine odjekuju krici… ili ovaj Internet preko kojeg se toliko prepiremo…

Marijana, onako lepršava i razigrana, željela je nastaviti živjeti. Nije htjela otići. To je normalno skroz, jer sad će kolovoz, a ako se zbog nečega isplati živjeti, to je osmi mjesec. Ajde dobro i srpanj. Ali toga dana dok sam se šetao po Medarevu negdje sam joj zavidio. Nije ta strašna smrt tako loša. Kad čovjek malo bolje razmisli, smrt je ustvari win-win situacija. Ako poslije smrti ima života, onda valjda ide po zaslugama. Ali čak i ako nema ništa, nije ni to tako loše. Bolje ništa, nego provoditi život svađajući se oko Thompsona. Umjesto smrti, u stvari, treba se plašiti besmrtnosti na Zemlji. Zamislite na trenutak da nikada nećete umrijeti. Da ćete od danas, pa zauvijek biti živi i slušati kako je četrs peta bila teška, rasula nas preko svijeta, a bogami nije laka bila ni devedesetprva, ni dvijetisuće treća, rasula nas poput smeća… Da ćete vječno živjeti i na Facebooku se čitavu beskonačnost svađati srca ponosna je li Herceg Bosna Naša, Njihova, Ničija, Svačija, Poskokova… I pri tom mrziti sve one koji ne misle isto. Je li na tu jebenu Herceg Bosnu suverenitet ima Hrvatska, Srbija ili Turska? Onda će doći Mongolija i reći da je Bosna njihova, jer ju je svojevremeno osvojio Batu-kan, Džingis-kanov unuk. Onda će popizditi Atila Bič Božji i reći da Herceg Bosna pripada Hunima. Onda će Rimljani poludjet i reći da je Hercegovina oduvijek njihova. Eto ti sad Ilira, koji će reći da je Herceg Bosna njihova, sve dok ne dođu Kelti i zakunu se da odvajkada taj surovi krajolik pripada njihovim plemenima. A onda će na kraju doći Krapinski neandertalac i reći:

-Hlju žnju fljuk  sljak šnjuk ofljžaknj – u slobodnom prijevodu s neandertalskog „Oj ti kretenski homo sapienše, odjebi od Dalmacije, more moje, jedna špilja, a nas dvoje!“

Draga Marijana, blago ti se što ne moraš više slušati i gledati ove prepirke. Ti si svoje odrobijala. Zbogom ljepotice, pozdravi gore, vidimo se jednog dana, sada moram ići, žurim, idem na Facebook onom GMO degeneriku jebati majku smrdljavu u usta, ubitićuga i njega i njegovu dijecu.