Bura je napokon zapuhala otjeravši smrdljivu nakupinu vlage u zraku koja se taložila proteklih dana. Ta iznenadna promjena vremena nabolje, odmah me natjerala da izađem iz špiljske nastambe i protegnem noge do kvartovskog kafića. Znao sam da će lokal biti pun ljudi koji su jedva čekali da bura opere sivo dubrovačko nebo.

Svi stolovi bili su ispunjeni kvartovskom ekipicom, pred kojom su se smiješile nepregledne kikare bijelih kafa, pa sam sjeo do Kiza, starog dubrovačkog gaya, jer kraj njega nije bilo nikoga. Valjda su se ljudi bojali da bi im ga Kizo u nekim svojim perverznim maštarijama, s guštom liz'o, kao što navečer cucla gemište, pa bolje da mu ne raspaljuju maštu. Meni nije smetalo što bi mi ga Kizo možda poliz'o, ali vrlo brzo me je zasmetalo nešto drugo. Čim sam sjeo do ovog visokog homoseksualca, on je s bijesom odbacio novine, koje je do tada mirno čitao, ljutito uzviknuvši:

-Pazi ovo što piše u novinama! Da bi dubrovački psihički bolesnici uskoro mogli započeti projekt deinstuticio…, kakva je ovo riječ pobogu, što znači da će im se graditi stambene jedinice gdje bi slobodno mogli živjeli, samo pod nekakvim slabim nadzorom. Hoće reći da će dubrovački luđaci uskoro moći slobodno hodati gradom, umjesto da ih se veže za krevet i zatvori u ludaru. Kakva sramota. Ja ne želim da mi luđaci hodaju gradom. Njih se treba zavezati i držati zatvorene – zaključi Kizo.

-Ali to nije nikakva novost – rečem mu – odavno oni već hodaju gradom.

-Kako misliš? – upita me pomislivši da ja kao novinar sigurno imam neke informacije koje njemu nisu dostupne.

-Pa recimo – kažem mirno – evo ti. Ti mu ga voliš pofumariti, a poslije ga nabiti u dlakavu guzicu. Kako se muškarac može paliti na dlakavu guzicu muškarca osim ako nije psihički bolestan?

Kizo je na te moje riječ skroz poludio. Najradije bi me bio udario, ali nije, jer ja ipak imam više testosterona. A da vam iskreno kažem, i ja bih njemu najradije opalio šamarčinu zbog ove licemjernosti. Njega čitav život diskriminiraju zbog spolne orijentacije, kuka i žali se da nitko pedere, pardon homoseksualce, ne razumije, da to nije bolest, nego da se ljudi takvi rađaju – i ja se slažem s njim - ali s druge strane kada ga podsjetiš na jadne psihičke bolesnike, onda toleranciju i empatiju više ne spominje. Stvarno trebaš biti psihički bolesnik da kažeš da psihičke bolesnike treba držati pod ključem.

Iznervirani Kizo potom ode, a njegovo mjesto na mom stolu zauzme umirovljeni branitelj Josip. Josip jako voli pit, a kada ga prijatelji zovu nakon pijanske, ne javlja se, jer po cijele dane mamuran spi na kauču. Ta dva glagola pit i spit su mu skroz obilježili život, pogotovo kada ih je spojio u lažni pit-ie-spi iskamčivši lijepu braniteljsku mirovinu. Pogledavši naslovnicu novina što je do maločas čitao Kizo i vidjevši na njoj Slobodana Praljka, odmah se zadere.

-Jebem li ti Haaški sud da ti jebem!

-Ne sviđa ti se što su osudili Ratka Mladića na doživotnu?

-Kakvog mladića Ratka? Tko je taj mladić? Neki klinjo, koji dila drogu?

-Ma nije mladić, nego Ratko Mladić, koji je odgovoran za genocid u Srebrenici i još puno toga, sjećaš ga se? Onaj govnar? – pokušao sam ga prisjetiti.

-A on! – reče mi Josip - Pa naravno da znam to smeće, zbunio si me. Ja sam govorio o Haaškom sudu mislivši pri tom na Praljka.

-Parnog valjka? – malo sam ga morao zezati, jebo ti ozbiljnost u životu – Tko je taj Parni valjak? Neki bend koji dila muziku za Staru godinu?

-Ma ne Parni valjak, nego Praljak. Slobodan Praljak, naš general.

-A to! Krivo sam shvatio – rečem mu jedva suspregnuvši smijeh –.Nego, reci mi, nešto si psovao Haaški sud, pa sam mislio da ti se ne sviđaju odluke tog suda.

-Pa naravno da mi se ne sviđaju. Jesi li vidio što je bilo s našim jadnim HVO-vcima?

-Pa ako ti se ne sviđaju odluke Haaškog suda, znači da ti se i ne sviđa doživotna robija za Mladića?

-Ma sviđa mi se to što je Haaški sud Mladiću dao doživotnu robiju, ali ne sviđa mi se što je osudio našu šestorku.

-Znači sviđa ti se Haaški sud i poštuješ ga kad osudi Srbina i Bosanca, a kada osudi Hrvata ti se ne sviđa i to ne poštuješ?

-Tako je.

-Hoćeš reći da Haaški sud u slučaju Srba i Bosanaca ne griješi, a u slučaju Hrvata griješi?

-Da, naravno. Meni nije jasno kako u slučajevima Srba i muslimana ne griješe, a kada dođe neki Hrvat, pogriješe. Jedino su u slučaju Gotovine valjali, iako tek u drugom poluvremenu. Praljak je sad živi dokaz mojih zapažanja, a mene interesira samo pravda.

U naš razgovor iznenada upadne Miroslav Škoro, točnije njegova melodija Sude mi, koja je zavijala s Josipovog mobitela. Nakon kratkog razgovora na lošem engleskom, kojeg ništa nisam razumio, obrati mi se. Ne znam s kim je govorio ovaj pidgin english, možda s Haaškim sudom.

-Moram ići, dolaze mi turisti u apartman.

-U POS-ov stan, je li? – upitam ga – Njega iznajmljuješ?

-Da, da. Imam puno posla oko iznajmljivanja. Nije to lako, kao da radim u rudniku. Tako se osjećam. Težak je i mukotrpan taj posao iznajmljivanja.

-Pa ti si u penziji, zašto radiš?

U čudu me pogleda, i ništa ne reče. U očima su mu se vidjeli odsjaji eurića.

-Ajde stari, samo neka je sretno i neka je pravda – pozdravim ga – Umjesto Škora, stavi na mobitel Justice for all od Metallice, jesi čuo?

Napokon sam ostao sam, oslobođen licemjera. Naručio sam vruću čokoladu i guštao u hladnoj zraci sunca koja me mazila po licu. Iz fjake me prene rasprava o kućicama na Stradunu, i Dubrovačkom zimskom festivalu, koja se odvijala na stolu do moga.

-Ajme jedva čekam koncerte na Stradunu, kobasice, kuhano vino… – reče neki lik sredovječnih godina s psorijazom na vratu. Ne znam ga ni iz viđenja, iz kojeg li je samo birokratskog podruma državne službe izmigoljio na svježi zimski zrak.

-Prošle godine ti se ništa od toga nije sviđalo? – malo ga je prekorio pajdo koji je sjedao do njega.

-Pa ove je godine ipak bolje nego je bilo prošlih – kaže ovaj prvi.

-Meni je više-manje sve isto.

-Ima jedna bitna razlika zašto mi se ove godine sve ovo puno više sviđa – reče sredovječni gađajući u poantu, kao da se umorio od kolebanja – zato jer su na vlasti ove godine Naši, a ne Njihovi. Zato je sve bolje, iako je u biti isto, razumiješ?

-Razumijem! – nasmije se njegov pajdaš, pa se kucnu s nečim kratkim, nisam dobro vidio o kojem se napitku radi.

Dojadilo mi je ovo beskonačno dubrovačko licemjerje – bez početka i kraja, veliko kao cijene u apoteci - pa sam odlučio otići prije nego li možda dođe neki brđanin sa svete mise i krene vaditi trunove po stolovima kvartovskog kafića bez da vidi brvno u oku svojemu. Može on poći na tisuću svetih misa, može se poškropiti sa hiljadama kapljica svete vodice, ali nikada, baš nikada, a ni tada, neće naučiti ništa o pravdi, etici, moralu…

Krenem polako pješke kući svojoj, a putem razmišljam da bih mogao napisati tekst o ovim događajima. Da se razumijemo, nikada ja o ovome ne bih pisao da je moj stari lažni branitelj koji POS-ov stan iznajmljuje turistima - šutio bih o tome, a ako bi me netko zbog toga prozvao, pravdao bi se kao Parni valjak publici na onom koncertu u Haagu kada nije izveo Sve još miriše na nju – ali pošto ovdje nisam u sukobu interesa, mogu se praviti pravedan.

Etika, bez obzira što je nepromjenjiva i univerzalna, drugačije vrijedi za Mene i Tebe, za Nas i Njih. Ukratko, pravda i moral u stvarnom životu – u kojem pederi nemaju razumijevanja za mentalno oboljele, u kojem lažni branitelji uzimaju novac koji bi bio potrebniji nekom drugom, u kojem stvari valjaju kada ih Naši rade, a kade te iste stvari rade Njihovi, onda nisu dobre, u kojem ja u tekstovima ne napadam rodbinu i prijatelje koji su mi bliski, nego samo one s kojima nisam povezan - počinju otprilike na deset centimetara udaljenosti od naših tijela, što hoće reći da su više-manje svi ljudi, osim mentalno oboljelih – psihički bolesnici.

Maro Marušić