Ali ne samo one nesuđene majke koje ne žele roditi, nego i one koje bi to htjele, ali ne mogu jer je plod oštećen. Ili one koje su imale spontani pobačaj. A ništa od toga nije lako.

Mnoge žene nakon toga traže pomoć psihologa. Neke od njih teško gledaju trudnice i sretne majke s djecom u kolicima. Teško gledaju čak i djecu. Ne zbog toga što su ljubomorne na te druge majke nego zato što možda u tom trenutku gledaju nešto čemu su se veselile, ali je otrgnuto od njih. Nešto što je moglo biti, ali nije. To će čuti svatko onaj tko je barem jednom porazgovarao sa ženom koja je prošla isto. Fizički bolovi. Emocionalna praznina. Bespomoćnost jer se ženi događa nešto, a ona tu ne može baš ništa. Od nje se odvaja nešto što je toliko njeno, a opet ne može utjecati na to. Ne može ga uzeti ni prigrliti. Ne može ga ozdraviti, ako je oštećeno. 

I umjesto da ulaz u bolnicu bude mjesto kroz koje će žena proći i u miru se suočiti s onim što je čeka, bilo da je riječ o bolnom pobačaju ili vrlo često traumatičnoj kiretaži, ona će ugledati natpise. 'Molitvom zaustavimo pobačaj'. Pročitat će taj natpis i samo ona zna kako će se osjećati. Hoće li molitva zaustaviti njen pobačaj koji se mora dogoditi, koji je već započeo? 

Ruku na srce, nije svaki pobačaj onaj spontani niti se mora obaviti zbog oštećenog ploda kako bi se spasio život majke. Ima i žena koje na pobačaj idu zbog toga što ne žele zadržati plod. I gotovo niti jedna neće kazati kako je taj odabir, koji joj je između ostalog zakonski omogućen i zagarantiran kao njeno pravo, bio lagan. Mnoge od njih će kazati kako su odluku donijele teško i kako im je taj potez možda bio među najtraumatičnijima u životu. Mnoge se oporave nakon nekog vremena, neke se ne oporave nikada. 

'Tu sam za tebe', kaže jedan od transparenata molitelja koji stišću krunicu u ruci. Ne znaju molitelji, ne čitaju statistiku. Ne znaju kako najviše slučajeva namjernog prekida trudnoće ima među ženama od 30 do 39 godina. Barem tako kažu podaci Zavoda za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije. Ne znaju oni kako to nisu neke mlade djevojke kojima se 'zalomilo' uslijed neplaniranog seksa. To su žene, supruge. To su majke dvoje ili više djece. To su, kažu podaci, udate žene koje ne mogu prehraniti još jedno dijete. 

Podaci su se objavljivali, činjenice su se iznosile. Pa ipak, molitelji svo to vrijeme nisu organizirali humanitarne akcije. Prikupljali novac kako bi se pomoglo tim ženama koje bi možda i rodile, ali ne mogu. Nisu apelirali na Vladu. Nisu tražili izmjene zakona ni bolje uvjete za građane. Nisu tražili da se građanima osigura bolji standard življenja, da se majkama osiguraju uvjeti u kojima sigurno može othraniti i školovati svoje dijete. Ali, ako ništa, barem su promijenili učenja i sada tvrde kako nerođeno dijete ipak ide u raj. Nekoć davno su uvjeravali kako je za takvu djecu trebalo moliti jer nisu krštena. Kako majci vjernici koja je izgubila dijete netko može kazati kako njeno nesuđeno biće nije u raju? 

Današnji dan je bio klasičan primjer onoga što oni rade. Jedina saborska zastupnica iz Dubrovnika danas je bila u bolnici. Nisu je zaustavili i porazgovarali s njom. Oni su stiskali krunicu. I imaju je pravo stiskati. Imaju pravo moliti. Imaju pravo smatrati kako je novi život od abortusa bolja i ljepša opcija. Ali i za to postoji mjesto, a ono nije na ulazu u bolnicu. Ima puno crkava, tih malih božjih hramova, u kojima se može moliti, ali se ne moli. Možda su upravo zato sve prazniji i prazniji.